Skupina stručnjaka istražila je koliko ima istine u uvriježenim tvrdnjama da skraćeno uzimanje antibiotika povećava opasnost od razvoja soja bakterije otpornog na taj antibiotik. Skupina znanstvenika s Medicinske škole Brighton i Sussex predstavila je u British medical journal rezultate istraživanja po kojem to zapravo nije baš uvijek istina, da bi liječnici prije davanja savjeta poput ovoga pacijentima morali dobro razmisliti o svakom konkretnom slučaju.
Riječ je o upozorenju da se antibiotska terapija nipošto ne prekida kad se onaj koji je uzima počne osjećati sasvim zdravo. Martin Llewelyn i suradnici na istraživanju kažu da "ideja o prestanku s antibiotskim tretmanom što onda povećavalo opasnost o stvaranju antibiotske otpornosti, nije poduprto znanstvenim dokazima", te da "uzimanje antibiotika dulje nego što je neophodno, opasnost od otpornosti na antibiotike povećava".
Oni navode da doista postoje neke bakterije koje će razviti otpornost na antibiotike ukoliko se lijekovi ne uzimaju dovoljno dugo za potpuno izlječenje. Najistaknutiji takav primjer je tuberkuloza. Nasuprot tom slučaju, one bakterije koje se mogu pronaći na rukama praktično svih, poput E. coli i zlatnog stafilokoka, one doista mogu prerasti u antibiotski otporan soj ako se antibiotike uzima dulje od neophodnog.
Ključ je u tome, poručuju znanstvenici, da su te bakterije kod nas prisutne uvijek, a probleme počinju praviti tek onda kad završe u krvotoku. I zato, što su takve bakterije dulje u dodiru s antibioticima, to je veća vjerojatnost da će "naučiti" kako da se od tog antibiotika obrane. Znanstvenici su rekli i to da vrijeme potrebno za razvijanje bakterijske antibiotske rezistencije varira od jedne do druge bakterije, od osobe do osobe, od antibiotika do antibiotika.
U svakom slučaju, kažu, za ikakve generalne zaključke do sada je provedeno premalo istraživanja. U bolnicama je lako reći pacijentu kad prestaje s terapijom. Naprosto se provede laboratorijska pretraga i vidi je li mu lijek potreban unatoč tome što se osjeća zdravim ili više nije. Ali izvan bolnica... "Izvan bolnica, gdje ponavljanje testova nije moguće, pacijentima bi možda bilo bolje savjetovati da prestanu s liječenjem nakon što se počnu osjećati zdravo", kazali su.
Pritom su bili do kraja transparentni da su odmah dodali da je ovakav savjet u direktnoj suprotnosti sa savjetima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Unatoč tome, prvi koji je takvo što spomenuo bio je profesor Harold Lambert u članku objavljenom u Lancetu 1999. "Začuđujuće je da, osim u slučajevima baš specifičnih infekcija i stanja, još uvijek ne znamo nešto više o optimalnom trajanju uzimanja antibiotika i doista pravim dozama kod mnogih bolesti. A ipak, ova dogma i dalje ostaje na snazi", napisao je on.
Bilo je to od njega dosta hrabro, jer nije riječ samo o zadiranju u praksu i savjete WHO-a, nego i o povlačenju teme o koje mnogi liječnici ne žele riskirati kako ne bi izazvali preslabo liječenje kod oboljelog pacijenta, da mu prepišu premalo ili prekratku primjenu antibiotika. U svakom slučaju, znanstvenici koji su proveli ovo istraživanje nemaju nikakvih dvojbi oko toga što bi se sad moralo i što se ne bi smjelo činiti.
Moralo bi se, inzistiraju oni, provesti istraživanja kako bi se točno odredilo kod kojih tretmana antibioticima se terapija mora potrošiti do kraja, a kod kojih je apsolutno preporučljivo prestati s terapijom čim se pacijent osjeti sasvim dobro. Ono što se ne bi smjelo, jest davanje paušalnih ocjena nakon ovog istraživanja da se kod svih liječenja antibioticima odmah prekida liječenje čim pacijentu bude dobro. Jer, kod nekih stanja baš to može dovesti do točno onoga na što nas upozorava sadašnja "dogma" WHO-a.
