Još 1905. Albert Einstein je opisao situaciju u kojoj foton pogodi elektron, na što ovaj naprosto bude katapultiran iz elektronskog omotača svog atoma po kojem se do tada bezbrižno zafrkavao. To se zove fotoelektrični učinak, ono zbog čega fotonaponski paneli na krovu kuće mogu proizvoditi električnu energiju, i prvi je na tom tragu nešto primijetio još Heinrich Herz 1887. Svima je bilo jasno da se to događa prokleto brzo, ali nitko nije znao koliko brzo, jer je iskakanje elektrona naprosto bilo prebrzo da bi se ikako izmjerilo.
Sve dok se nedavno oko tog pitanja nisu zainatili laserski fizičari s Max Planckovog Instituta za kvantnu optiku u bavarskom Garchingu i uspjeli izmjeriti vrijeme potrebno elektronu da iskoči iz atoma, ako mu foton preda dovoljno energije za taj rad, te su tako zaradili mjesto za članak u časopisu Nature Physics. Napravili su to tako da su za početak ultraljubičastim laserom stali gađati vodike helija i lovili katapultirani elektron ukoliko ga impuls pogodi.
To se pokazalo kao gadan problem, ali su naposljetku drugim laserom ipak uspjeli hvatati trenutke iskakanja elektrona i izmjeriti vrijeme. Nisu bili baš najprecizniji, ali ispalo je da elektronu u takvoj situaciji treba između 7 i 20 atosekunda. Jedna atosekunda iznosi 10-18 sekundi, odnosno 0,000000000000000001 sekundi, što znači da je izmjereno vrijeme od između 0,000000000000000007 i 0,00000000000000002 sekundi.
U povijesti čovječanstva to je apsolutno najpreciznije mjerenje vremena, a o kakvom redu veličine je riječ, ljudski um može makar naslutiti samo ako bi se zamislilo da se jedna sekunda poveća na 15 milijardi godina. U tom slučaju, jedna sekunda u odnosu na 15 milijardi godina bio bi odnos kao taj njihov rezultat od 0,000000000000000007 sekundi u odnosnu na jednu sekundu. A koji će im to vrag uopće? Jednog dana bi moglo biti korisno pri konstrukciji kvantnog kompjutera.
