Na Zapadu se lepru u pravilu doživljava kao starozavjetnu bolest, nešto što već na prvu zvuči kao dio stvarnosti iz antičkog doba, u najboljem slučaju nešto iz Srednjeg vijeka, iz mračnog doba. Međutim, godišnje se od lepre u cijelom svijetu liječi po oko pola milijuna ljudi (2015.).
Čak se u prosjeku 200 slučajeva godišnje zabilježi u jednom SAD-u, tako da, primjerice, epizode serije "Dr. House" u kojima se javljaju slučajevi lepre nisu posljedica nikakve redateljske kreativne razigranosti. Bolest sa simptomima poput lepre još 460. prije Nove ere opisivao je Hipokrat, odatle i ime bolesti kao one od koje je "koža ljuskava".
U Kini se bolest s takvim simptomima opisuje u tekstovima koji datiraju između 266. i 246. prije Nove ere. Što se tiče ostataka, najstariji ljudski kosturi s deformacijama kakve bi se očekivale kod oboljelih od lepre potječu još iz 2000. godine prije Nove ere iz Harappe u Pakistanu i Balathala u Indiji.
Niz ovakvih podataka skupa s rasprostranjenošću sojeva bakterija Mycobacterium lepromatosis i Mycobacterium leprae doveli su tijekom vremena do uvjerenja da se lepra izvorno razvila ili na dalekom istoku u Aziji ili na Bliskom istoku. Rezultati znanstvenog istraživanja objavljenog u časopisu PLOS Pathogens otkrivaju da najstariji soj lepre koji je do danas poznat potječe iz Europe između 415. i 545. godine, i to iz Essexa u Engleskoj.
Istraživanjem su znanstvenici otkrili i genome 10 do sada sasvim nepoznatih sojeva koji su kvarili raspoloženje stanovnicima Europe tijekom cijelog Srednjeg vijeka, sve do 1400. godine, te su zaključili da lepra u Europi postoji nekoliko tisuća godina, u najboljem slučaju, te da se u tom slučaju lepra zapravo iz Europe proširila svijetom, tako i na Bliski istok i u Aziju, a ne obratno kako se do sada smatralo.
Istraživanje je obuhvaćalo 90 ljudskih kostura s leproznim deformacijama iz Europe koji su potjecali od ljudi umrlih između 400. i 1400. godine. Do tada medicina je poznavala samo jedan, eventualno dva soja koja su bila prisutna u Europi. Sada ih, međutim, poznaje mnoštvo, a najstariji od njih isti je kao onaj koji je danas prisutan kod obične vjeverice.
Ukazuje li to na logiku da je izvorno riječ o zoonozi, bolesti koja je u nekom trenutku prešla sa životinja na ljude ili obratno, o bolesti koja je sa ljudi prešla na životinje, zasad je nemoguće reći. Znanstvenici u svakom slučaju smatraju da je lako moguće da je lepra u Veliku Britaniju došla trgovinom vjeveričjeg krzna.
U obje Amerike, pak, lepra se povremeno može naći kod armadila. Kod ovih sisavaca to je definitivno posljedica prelaska zaraze s čovjeka na životinju.
Što se ljudi tiče, koliko god se po razvijenom svijetu lepra u pojedinim zemljama javlja redovito, ipak je riječ o incidentnim situacijama, očito zato što se lepra već desetljećima vrlo uspješno liječi snažnim antibioticima. Ipak, najčešće zbog mobilnosti, trgovine i putovanja, rijetki slučajevi povremeno se otkrivaju čak i u EU.
Pritom je glavni problem to što liječnici najčešće nemaju iskustva s leprom, najčešće je sasvim izvan njihove ideje o mogućim bolestima, tako da se za leprozne pacijente vrlo često jako dugo vremena smatra da boluju od nekakve zagonetne kožne bolesti. Od 2001. do 2010. u Engleskoj i Walesu otkriveno je 129 slučajeva lepre i svi su izliječeni.
U ostalom dijelu svijeta rasprostranjenost uglavnom ovisi o tropskim krajevima. Lepra je najprisutnija u Indiji, Angoli, Nepalu, Madagaskaru i Brazilu. Slijede Tanzanija, zemlje Zapadne Afrike u kojima su tijekom 90-ih i početkom 21. stoljeća divljali brutalni ratovi, Niger, Kamerun, Kongo, Srednjoafrička Republika, Papua Nova Gvineja.
