Malo toga predstavlja takav užitak kao velika čaša hladne vode nakon dugog pješačenja po vrućem danu. Takva navala zadovoljstva može se činiti kao signal vašeg tijela da ste učinili ispravno, kao nagrada zbog liječenja dehidracije. New York Times donosi studiju iz žurnala Neuron koja pokazuje da to baš i nije tako.
Riječ je o istraživanju skupine znanstvenika koji su proučili kako kod sisavaca funkcionira mehanizam žeđi, te su zaključili da je neurološki sustav povezan s osjećajem nagrade odvojen od onoga koji sudjeluje u nadzoru unosa tekućine. Osiguravanje zasićenosti vodom jedan je od najviših prioriteta organizama. Neuroznanstvenik s Kalifornijskog instituta za tehnologiju Yuki Oka navodi da sisavci imaju nekoliko načina za praćenje unosa vode.
On je dugo proučavao miševe, a mehanizmi kod drugih sisavaca, tako i kod ljudi, trebali bi biti slični. Jedna od metoda što su ih on i kolege istraživali su i pokreti gutanja u grlu tijekom ispijanja. To gutanje šalje poruku mozgu da je u tijeku ispijanje vode, što umiruje živce koji proizvode želju za pićem. Ali, to se događa bez obzira je li progutana tvar voda ili, recimo, ulje, što znači da sam čin gutanja tek nakratko uvjerava mozak da je žeđ utažena.
Tijelo također traži i prisutnost vode u onome što se ispija, pa kada postane jasno da voda ne stiže, žeđ se vraća. Istraživanje dr. Oke i kolega pokazalo je da injiciranje vode miševima direktno u trbuh jest smanjilo žeđ, doduše nakon nešto dužeg vremena.
"To vam pruža osjećaj zasićenosti", kazao je Oka.
Ali, dolazi li zasićenost i sa zadovoljstvom? Kako bi to istraživali, jednim miševima vodu su davali oralno, a drugima su je ubrizgavali direktno u trbuh. Drugoj skupini miševa umjetno su stimulirali živce tako da ih dovedu do osjećaja zadovoljenja žeđi. Istodobno su promatrali aktivnost točno određenih živaca u mozgovima miševa, pratili su razine dopamina, neurotransmitera odgovornog za osjećaj nagrade i stoga povezanog s učenjem pozitivnog ponašanja.
Kad su miševi pili normalno, dolazilo je do rasta razine dopamina, što je značilo da je dolazilo do nagrade. Ali, kada bi im uštrcavali vodu direktno u stomak ili stimulirali živce da se izbriše osjećaj žeđi, koncentracije dopamina nisu rasle. Na neki način to se da usporediti s onime što je iskusio svatko s infuzijom u bolnici, kaže Vineet Augustine, Okin suradnik na istraživanju, koautor istraživanja i student na sveučilištu.
"Dobivate vodu ili otopinu direktno u svoje tijelo i vjerojatno ne osjećate da ste žedni", kazao je. Potreba za hidracijom je zadovoljena. Ali, nema nikakvog zadovoljstva.
"Usporedite to s ispijanjem vode nakon dugotrajnog pješačenja ili sličnog. Ako vodu ispijate, osjetit ćete se jako dobro", kazao je.
To znači da hidracija sama po sebi nije nagrađujuća. A ipak, onaj osjećaj ispijanja čaše hladne vode vrlo je stvaran.
"Smatramo da je moguće da je oslobađanje dopamina povezano naprosto sa samim činom ispijanja", kazao je Oka, dakle ne rezultat akcije, nego sam čin.
Dodao je da je možda riječ o naučenom ponašanju, jer cijelog života pijemo vodu, pa je to ono što je popraćeno otpuštanjem dopamina, a ne sama hidracija.
"Zasićenje kao posljedica pukog gutanja tekućine doista je fizički osjećaj, ali je osjećaj zadovoljstva, smatramo, posljedica zaključivanja da nešto ispijamo", kazao je.
