Američki filmovi poput "Gravitacije", "Interstellara" ili "Ratova zvijezda" potaknuli su javnost na debatiranje o tome koliko zapravo o svemiru znamo, jesu li prikazi svemira vjerodostojni i gdje su "greške". Pričalo se tu po forumima i medijima, propitkivalo zašto nisu uzeli stručnije suradnike te može li u ovim slučajevima biti "kreativne slobode".
Ovo je pet mitova o svemiru, piše The Washington Post, koje ljudi najčešće ne znaju ili znaju polovično.
Mit 1: U svemiru nema gravitacije
Gotovo su svi vidjeli snimke astronauta koji "plutaju" u bestežinskom stanju. Prvi i, relativno logični, zaključak jest da je to zato jer "gore" nema gravitacije.
"Gravitacija je važna za rast korijenja, ali znanstvenici su shvatili kako njihove biljke u svemiru rastu sasvim u redu bez gravitacije", pisao je National Geographic 2012. o botaničkim istraživanjima na svemirskoj stanici. Astronaute se često spominje u kontekstu "nula gravitacije" ili "bez gravitacije".
Zapravo, da nema gravitacije u svemiru, ne bi bilo moguće da se astronauti (ili bili što drugo) kreću po orbiti oko Zemlje. Newton je rekao da je gravitacija međusobno "privlačenje" između svega što ima masu. Na Zemlji, gravitaciju doživljavamo kao našu težinu, odnos između naše mase i Zemlje. Kada su astronauti u svemiru, i raketa i osobe koje ona nosi i dalje osjećaju povlačenje gravitacije planeta. Neovisno o tome gdje se nalaze, imaju neki gravitacijski odnos s objektima - bile to daleke planete ili zvijezde - koliko god slabo to moglo biti.
Na svemirskoj stanici, astronauti (i sama stanica) polako padaju naprijed, tj. okolo Zemlje. Astronauti izgledaju (i osjećaju se) kao da su u bestežinskom stanju jer uspoređuju trenutno stanje s onime što bi bilo da s dvije noge stoje na Zemlji. Ako ste ikada bili u liftu koji se jako, jako brzo spušta, to je slično onome što oni osjećaju cijelo vrijeme.
Mit 2: Crne rupe 'usisavaju'
Mediji često ove bunare gravitacije opisuju kao goleme kozmičke vakuume.
"Crna rupa usisala zvijezdu na 30 posto brzine svjetlosti", bio je jedan nedavni naslov. Jedan je portal ponudio savjete za one koje "usiše crna rupa", a Beavis i Butthead to opisuju kao proces kada "crna rupa usiše cijeli svemir, sažvače ga i pošalje u pakao ili nešto tako".
Crne su rupe zapravo hrpa mase zdrobljene zajedno u minijaturni volumen, te time stvaraju golemo gravitacijsko polje. Tamo gdje je polje najjače čak niti svjetlost, najbrža "stvar" u svemiru, ne može pobjeći. Rezultat toga jest da su crne rupe jako teške i komplicirane za istraživanje jer većina našeg shvaćanja svemira ovisi o mjerenjima svjetlosti.
Ono što znamo jest da goleme mase crnih rupa (deset milijuna masa našeg sunca) savijaju prostor-vrijeme na ekstremne načine. Ako se jednoj približite sigurno ćete iskusiti njezinu jaku gravitacijsku silu, što je razlog zašto astronomi vide zvijezde u orbiti goleme masivne crne rupe u sredini mliječne staze.
Gravitacijsko je povlačenje isto kao i kod drugih objekata, ovisi o mas, udaljenosti i nije ništa "posebnije" zato jer je uzrokovano crnom rupom. Da magično zamijenimo naše Sunce crnom rupom iste mase - ništa se ne bi dogodilo, kao što će i zvijezde koje su u orbiti crne rupe sretno proživjeti svoje živote, bez bojazni da će biti usisane. U tom su smislu crne rupe više kao odvodi nego vakuumi. Samo se nemojte jako približavati.
Mit 3: Sunce je žuto
Svako dijete zna da je Sunce žuto i da je to boja za kojom mora posegnuti kada ga crta. Pa onda naslovi budu "žuto Sunce na našem nebu daje nam energiju da planet živi". Nije to golema greška s obzirom da Sunce čak i astronomi zovu "žutim patuljkom", a i Supermen navodno moći dobiva kada je blizu "žutim zvijezdama".
No, da bi razumjeli i mogli si predočiti pravu boju Sunca moramo znati malo i o svjetlosti kao takvoj. Vidljiva svjetlost, onda koju čovjek vidi, je samo mala frakcijica energija svjetlosti u univerzumu. Kada se to sve pomiješa, čini se bijelom ali oko percipira sve boje duge - od crvene preko ljubičaste, su drugačije energije svjetlosti koje naše oči mogu vidjeti (crvena je niska energija vidljivog spektra primjerice). Dok svjetlost od Sunca dođe do vaših očiju (ne gledajte direktno u sunce) putovala kroz solarni sustav i Zemljinu atmosferu koja ima niz "filtera". Radi visoke energije, plava se svjetlost gubi, a do nas dopire žuta, no u svemiru bi nam se Sunce činilo - bijelim.
Mit 4: Sunce gori
Na ilustracijama često izgleda kao da je Sunce jedna velika, zapaljena kugla. A to su i epiteti koje mu često dajemo: vatrena kugla, peć, sagorijevanje, žarenje, plamen - sve termini koje, na ovaj ili onaj način, vežemo uz Sunce.
No to je, zapravo, totalno krivo. Nema sagorijevanja, kojeg hrani kisik, kako bi se oslobodila energija. Zvijezde energiju stvaraju kroz fuziju, sudaranje atoma duboko u jezgri. Tamo reakcije fuzije koriste lakše elemente, kao vodik, i sudaraju ih time gradeći, laički rečeno, teže elemente poput helija usput oslobađajući energiju - ono što mi doživljavamo kao sjaj zvijezde.
Mit 5: Teško je letjeti kroz polje asteroida
Kako bi prošli Mars, prema Jupiteru i dalje "prema van" moramo proći kroz pojas asteroida, regiju svemira bogatu golemom količinom kamenja. Zvuči opasno posebno ako se sjetimo koliko se u "The Empire Strikes Back" Han Solo mučio da navigira Millenium Falcon kraj oštrih, nepredvidivih i brzih kamenčuga veličine svemirskog broda.
U stvarnosti smo poslali brojne NASA-ine misije da prouče naš solarni sustav, i nikakva pretjerana akcija nije bila potrebna. Navigiranje ovim poljem asteroida nije problematično jer su komadi jako, jako daleko jedni od drugih, stotine kilometara barem.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
oko sirijusa su svemirci
nije svima sunce žute boje, japancima je crvene. što se gravitacije tiče, iako je dalekosežna sila, ne može zaustaviti ekspanziju svemira (kao što su mislili, Einstein, Edington, Hubble, Hoyle, Hawking, Weinberg, čak i Alexander Friedmann prije njih, možda i de ... prikaži još!e Sitter), štoviše, svemir je prije nekih 5 milijardi godina prešao u fazu akceleracije, sve bržeg širenja. na to je još 1931. matematički ukazao belgijski astronom i matematičar, isusovac georges lemaitre, a dokazano je 1998.