Najveći broj pacijenata s dijagnozom karcinoma podvrgavaju se zlatnom standardu liječenja te bolesti - operaciji kojom se odstranjuje tumor, kemoterapiji i zračenju, s eventualnim izmjenama u njihovom redoslijedu. No, postavlja se pitanje treba li svakom raku pristupati na isti način, osobito jer postoje brojni dokazani slučajevi spontanog povlačenja raka. Biologinja specijalizirana za područje raka, profesorica Momna Hejmadi sa Sveučilišta Bath istražuje taj fenomen te tvrdi kako postoji barem 1000 dokumentiranih slučajeva čudesnog izliječenja.
Zašto se to događa i može li se primijeniti kod ostalih bolesnika, pitanje je koje je navelo Hejmadi na izučavanje te tematike, a ona kaže kako je prvi zabilježeni slučaj spontane regresije bio već u 13. stoljeću. Riječ je o osteosarkomu Pelegrina Laziosia (danas sveca zaštitnika pacijenata s rakom) koji je spontano nestao nakon teške bakterijske infekcije. Krajem 19. stoljeća, istraživač raka William Coley opazio je kako uvođenje vrućice u organizam može rezultirati smanjenjem postojećeg tumora te je razvio bakterijsko cjepivo koje se danas naziva Coley's cjepivo, a bilo je uspješno u reduciranju tumora kod velikog broja njegovih pacijenata.
Slučajevi tumora koji su se spontano povlačili bez ikakvih agresivnih tretmana obično su nestali nakon infekcije (bakterijske, gljivične, virusne ili čak parazitske). Može li to značiti da sama stimulacija imunološkog sustava uzrokuje regresiju?
Tijekom proteklih 70 godina spontana je regresija zabilježena kod različitih tipova raka, a osobito kod melanoma, raka bubrega, neuroblastoma i određenih oblika leukemija. Ipak, unatoč povijesnim bilješkama o regresiji tumora, danas i dalje ne znamo mehanizam koji je odgovoran za taj fenomen.
Jedno od vjerojatnih objašnjenja je teza da tijelo daje okidač za imunološki odgovor tijela protiv specifičnih antigena koji se nalate na površini tumorskig stanica, a u prilog toj ideji ide činjenica kako neki maligni melanomi pokazuju velik udio imunoloških stanica tijela u samom tumoru.
U jednom zanimljivom izvješću pacijentu s rakom bubrega je djelomično izvađen tumor, što je rezultiralo spontanom regresijom ostatka tumora. No, karcinomi dolaze u zlokobno velikom broju i razlikama među tipovima, pa ono što kod jednog izaziva povlačenje tumora, kod drugog bi ga moglo "razbuktati". To može utjecati i na vjerojatnost metastaziranja, kao i na to koliko je rak osjetljiv na terapiju. Vjerojatno je kako su genetske mutacije također uključene u sponatnu regresiju.
Rak kod djece daje tragove
Neuroblastom /rak adrenalnih žijezda) je spesifičan oblik raka kod djece koji može pojasniti i genetske promjene koje se događaju uslijed spontanog povlačenja raka. Svake godine tu dijagnozu dobije oko 1000 djece u Europi, no bolest napreduje vrlo različito kod svakog djeteta, ponajprije ovisno o njegovoj dobi. Tumori kod djece mlađe od 18 mjeseci najčešće nestaju bez ikakvog tretmana (tip 1), no djeca starija od 18 mjeseci trebaju agresivno liječenje uz koje imaju tek od 40 do 50 posto šanse za preživljavanje (tip 2).
Istraživanja pokazuju da tip 1 ima posve drugačiju genetiku od tipa 2, primjerice tumori sadrže različite receptore stanica koji čine tumor agresivnijim ili ne, zatim različitu aktivnost enzima poput temoleraze, a ne mogu se niti isključiti epigenetske različitosti pa stanice s istim DNK lancem, ali različitim mehanizmima rezultiraju time da jedne tumor ubija, dok ga drugi bez problema prebole.
Znanstvenici planiraju daljnja istraživanja veze između genetike i imunološkog odgovora tijela za koja se nadaju da će pružiti odgovore o tome kako se tumori mogu spontano povući te može li se to umjetno izazvati, što bi moglo donijeti ogroman napredak u neinvazivnom liječenju karcinoma.
