Genetičar David Reich sa Harvarda napisao je knjigu imena “Who We Are and How We Got Here: Ancient DNA and the New Science of the Human Past" u kojoj razotkriva već općeprihvaćeno i politički korektno vjerovanje kako nema važnijih bioloških razlika između ljudskih populacija, no u isto vrijeme nudi konkretne znanstvene dokaze kako bi pokazao da razlike koje postoje nemaju veze sa nekadašnjim stereotipima o tome što je to "rasa".
Rasa je, slaže se Reich, velikim djelom društveni konstrukt koji je stoljećima iskorištavan, između ostalog, kako bi se jedni uzdignuli, a drugi unizili. No, iako je nekadašnje poimanje rasa bilo krivo, kaže Reich, to ne znači da u novoj eri političke korektnosti ima smisla, poput noja, gurati glavu u pijesak ukoliko nam istraživanje naših razlika može pomoći u svakodnevnom životu, prvenstveno medicini. David Reich karijeru je posvetio istraživanju koje se fokusira na pronalaženje kompleksnih genetskih matrica koje uzrokuju osjetljivost ili izraženiju ranjivost na neke bolesti unutar ljudskih populacija ili grupa.
The New York Times je objavio Reichov "siže" njegove knjige, u kojoj Reich detaljno pojašnjava kako "rasa nije ono što smo dugo mislili da jest, ali razlike postoje". Navodi kako je 1942. antropolog Ashley Montagu objavio knjigu “Man’s Most Dangerous Myth: The Fallacy of Race”, vrlo utjecajnu knjigu u kojoj je ustvrdio kako je rasa "društveni koncept be ikakvog temelja u genetici". Kao primjer naveo je razliku u tome kako SAD i Brazil različito doživljavaju "crnu" rasu - u SAD-u, kaže Montagu, je "crnac" netko tko ima subsaharsko podrijetlo, dok je u Brazilu "crnac" svatko tko nema niti tračak europskog podrijetla. Ako se kategorija toliko može rastegnuti, onda kako može biti utemeljena u genetici i znanosti, zapitao se Montagu.
U taj su se narativ, kaže Reich, vrlo brzo krenule inkorporirati i rezultati genetskih istraživanja. Godine 1972., ističe Reich, genetičar Richard Lewontin objavio je važnu studiju od varijacijama proteina u krvi. Ljudsku je populaciju, sukladno rezultatima, svrstao u sedam "skupina rasa" - zapadna Eurazija, Afrika, istočna Azija, Oceanija, Australija i američki Indijanci (što uključuje cijeli kontinent, ne samo sjevernu Ameriku). Lewontin je zaključio kako 85 posto varijacija u vrstama proteina mogu objasniti varijacije unutar rasa, dok samo 15 posto između rasa. Zaključak je bio kako su varijacije zapravo rezultat "razlika između individualaca".
Trebao je to biti konačni konsenzus o tome kako razlike u ljudskim populacijama nisu dovoljno "jake" i "izražene" kako bi se moglo govoriti o "biološkim rasama" već o rasi kao o društvenom konstruktu. Kroz godine, argumentira Reich, taj se konsenzus pretvorio u svojevrsnu znanstvenu dogmu koju se ne preispituje - razlike između grupa i populacija tako su trivijalne da ih slobodno možemo ignorirati, te ih nema potrebe dalje istraživati.
- Rezultat toga jest da su znanstvenici izrazito pod pritiskom kada je riječ o genetskim razlikama između populacije. Strah je taj da, iako je cilj istraživanja plemenit, da se rezultati mogu koristiti u niz pseudoznanstvenih teorija o biološkim razlikama iz kakvih su svojedobno nastale teorije koje su opravdavale trgovinu robljem, Holokaust i eugeniku. Duboko suosjećam s brigom i odgovornošću koju svi nosimo da ne perpetuiramo rasizam, no više nije moguće ignorirati prosječne genetske razlike između populacija, grupacija i "rasa"- napisao je David Reich.
Važno je znati, argumentira Reich, zašto su ljudi sa sjevera Europe u prosjeku viši od onih sa juga istog kontinenta, ili zašto multipla skleroza češće pogađa Europljane i Amerikance europskog podrijetla, a bolesti jetre češće pogađaju Amerikance afričkog podrijetla.Tehnologija sekvenciranja gena izrazito je napredovala u protekla dva desetljeća pa se sada može s začuđujućom točnosti vidjeti malenu frakciju nečijih gena koja potječe sa zapada Afrike prije 500 godina, prije no što je došlo do miješanja gena iz Europe, Amerike i zapadne Afrike - gena koji su prije toga bili izolirani preko 70.000 godina.
- Uz pomoć tih alata učimo kako rasa kakvu mi poznajemo jest društveni konstrukt, no da različitosti u genetskom nasljeđu zaista imaju korelaciju s nekim osobinama, slabostima i karakteristikama. Imam osjećaj da se mnogi boje rezultata istraživanja, kao da znanost neće imati snage i argumenata razračunati se sa rasistima. Upravo je zato važno ustanoviti dijalog i jasno reći što se događa, a ne da nas sve skupa znanost poklopi kao plimni val - kaže David Reich.
Reich u članku za The New York Times spominje i vlastito istraživanje iz 2003. kada je počeo na američkoj populaciji istraživati koji su faktori rizika (i kod koga) za dobivanje raka prostate, bolesti koja se 1.7 puta više pojavljuje kod onih koji se deklariraju kao Afroamerikanci, nego kod onih koji se deklariraju kao Euroamerikanci. Bilo je jasno, kaže Reich, da u pitanju nisu prehrana i okoliš što ih je natjeralo da se okrenu - genetici.
Oni koji se deklariraju kao Afroamerikanci, pokazalo je istraživanje, čak 80 posto svojih gena "vuku" od zarobljenih Afrikanaca nasilno dovedenih u Ameriku između 16. i 19. stoljeća.
- Kolege i ja smo napravili istraživanje na 1.597 Afroamerikanaca s rakom prostate i došli do rezultata da na djelu genoma koje "vuku" još iz zapadne Afrike postoji sedam mjesta sa faktorima rizika izraženim u usporedbi s drugima. Oni koji su na ovom djelu genoma "vukli" svoje europske (ili ako hoćete bjelačke gene), nisu imali te faktore rizika. Time smo dokazali da je zaista točno kako su na rak prostate osjetljiviji oni koji taj dio gena vuku iz zapadne Afrike - naveo je David Reich.
Je li istraživanje uključilo terminologiju društvenih konstrukata poput "Afroamerikanac" ili "Euroamerikanac", zapitao se Reich.
- Definitivno jest. Segmenti genoma imenovani su "zapadnoafričkim" ili "europskim" prema izvoru, no je li istraživanje bez sumnje dokazalo kako su faktori rizika zaista povećani kod određenih populacija, što će im uvelike pomoći pri ranijoj dijagnozi, prevenciji i onda izlječenju - jeste - kaže Reich i tvrdi kako se to ne smije ignorirati.
No, bolesti su jedno, ali kada se istraživanja skupina i grupa krenu petljati u ponašanje i inteligenciju to je, kažu neki, previše. Poznata je stvar kako je inteligencija "jednako rasprostranjena" diljem populacije. No ipak, ekonomist Daniel Benjamin kompilirao je informacije o broju godina školovanja više od 400.000 ljudi, gotovo svih europskog podrijetla. Nakon kontrole socioekonomskog zaleđa, on i kolege genetičari definirali su 74 genetske varijacije gena koje su zaslužne za neurološki razvoj mahom prisutne kod osoba s više godina obrazovanja, no kod onih s manje godina obrazovanja.
Još nije do kraja jasno, ističe Reich, kako te varijacije djeluju. Popratno istraživanje na populaciji Islanđana predvođeno genetičarem Augustineom Kongom pokazalo je kako te genetske varijacije također utječu na to da ti pojedinci kasnije u životu od prosjeka imaju djecu, dakle mogu objasniti kako dulje vrijeme u školi ima veze s utjecanjem na nešto što nema veze s inteligencijom.
Genetičarka Danielle Posthuma napravila je istraživanje na 70.000 ljudi i pronašla 20 gena koji imaju direktne veze s rezultatima na testovima inteligencije. Sigurno je kako godine provedene u školi ili rezultat na testu inteligencije imaju i direktne veze s odgojem.
- No može li se izmjeriti ono nešto što ima veze s nekim aspektom ponašanja ili kognitivnih sposobnosti? Gotovo sigurno, a s obzirom da se sve karakteristike na koje utječu geni razlikuju preko populacije (jer je učestalost genetskih varijacija rijetko ista preko cijele populacije), onda genetski utjecaj na ponašanje i kognitivne sposobnosti se također razlikuje preko populacije - kaže David Reich.
Neki argumentiraju, kaže Reich, kako su biološke razlike među populacijama male jer su ljudi relativno nedavno divergirali od svojih zajedničkih predaka da bi odmaklo dovoljno vremena da se supstancijalne razlike pokažu uslijed prirodne selekcije. No Reich se sa time ne slaže. Ističe kako su preci današnjih stanovnika istočne Azije, Europe, zapadne Afrike i Australije donedavno bili potpuno izolirani više od 40.000 godina, što je, argumentira on, sasvim dovoljno vremena da sile evolucije odrade svoje.
Ukoliko se predamo i prihvatimo neke konsenzuse, kaže Reich, onda će "loša" znanost dobiti na pažnji i kredibilitetu. Spominje autora Nicholasa Wadea, inače kolumnista The New York Timesa, koji neodgovorno kaže da istraživanje sugerira kako genetski faktori objašnjavaju tradicionalne stereotipe, s čime se Reich ne slaže. Stvari nikako nisu tako crno bijele.
Wade, kaže Reich, kao svoj izvor navodi antropologa Henryja Harpendinga koji je rekao kako ljudi subsaharske Afrike nemaju sklonost radu jer nisu, kao narodi Eurazije, prošli isti tip prirodne selekcije prema teškom radu.
- Nema znanstvenih podataka koji bi podržali tu teoriju, pa je nas 139 genetičara potpisalo pismo New York Timesu da prestanu perpetuirati rasističke stereotipe za koje nema trunke dokaza. Sjetimo se samo kako je prošao veliki James Watson, dio dvojca zaslužnog za otkrivanje strukture DNA, koji je morao otići u mirovinu nakon što je 2007. u intervjuu rekao - bez dokaza - kako genetski faktori utječu na manju prosječnu inteligenciju kod Afrikanaca u usporedbi s Europljanima - rekao je David Reich.
Prisjeća se i kako je njemu i jednoj kolegici Watson rekao da je "krajnje vrijeme da saznamo zašto ste vi Židovi toliko pametniji od svih ostalih". Rekao je, kaže Reich, kako su Židovi odlični akademici jer su to tisuće godina prirodne selekcije, a da su Azijati s istoka Azije konformisti radi selekcije u drevnom kineskom društvu.
- Ono što je posebno opasno u izjavama i idejama Watsona i Wade jest da oni možda čak i krenu s točnom opservacijom da mnogo znanstvenika radi političke korektnosti odbija mogućnost da neke prosječne genetske razlike u populaciji zaista postoje, i to pretvore - bez imalo dokaza - u znanstvenu teoriju koja korespondira s rasističkim stereotipima. Koriste sramežljivost i neodlučnost akademske zajednice da otvoreno porazgovaramo o ovim pitanjima kako bi se odmah u početku obranili od ideja punih mržnje i starih rasističkih teorija - kaže David Reich i napominje kako je sve što znamo o razlikama populacija vrlo vjerojatno krivo.
Upravo je njegov laboratorij 2016. nakon sekvenciranja gena drevnih Europljana dokazao kako "bijelci" ne potječu iz populacije koja je prisutna od pamtivijeka već su današnji "bijelci" mješavina četiri drevne populacije koje su živjele prije 10.000 godina i bile su međusobno različite kao današnji Europljani i Azijati s istoka Azije.
- Biti će nemoguće, glupavo i apsurdno, a da ne kažem ne-znanstveno negirati te razlike - kaže Reich koji to uspoređuje s razlikama između muškaraca i žena.
- Razlike između spolova radikalnije su nego ikakve razlike između bilo kojih ljudskih populacija, a rezultat su 100 milijuna godina evolucije i adaptacije. Muškarci i žene razlikuju se i po golemim "komadima" genetskog materijala. Većina prihvaća da su razlike u veličini, građi i snazi stvarne, a kako "normalni" ljudi na to reagiraju? Svjesni su da razlike postoje, ali i da svakom spolu trebamo dati jednake slobode, prilike i uvjete neovisno o tim razlikama. Jasno je da je to kod nekih društava i pojedinaca i dalje izazov, no u teoriji je jasno što nam je činiti i kako se trebamo ponašati - kaže David Reich i napominje da kada je riječ o razlici između muškog i ženskog temperamenta i ponašanja razlike su, mahom, rezultat društvenih očekivanja i odgoja.
Izazov je, piše David Reich, za našu čitavu civilizaciju da svakoga tretiramo kao individualca neovisno o tome koju je kartu iz špila života netko izvukao. U usporedbi s golemim razlikama koje postoje između individualaca, razlike među populacijama su minorne, tako da bi u svakodnevnom životu trebale biti potrebne minimalne "izmjene" i "prilagodbe" kako bi napravili mjesta za prosječne genetske različitosti među skupinama.
- Jako je važno da se kao vrsta postavimo tako da smo sigurni u sebe, i da neovisno o tome što znanost pronađe znamo da se sa tim saznanjima možemo nositi. Tvrditi da razlike između različitih populacija ne postoje i nisu moguće je samo pozivnica za rasističku zloupotrebu genetike koju želimo zaobići - zaključuje David Reich.
