Razlog zašto SSSR nikad nije poslao čovjeka na Mjesec

Na datum 3. srpnja 1969., samo 17 dana prije nego što su Neil Armstrong i Ed Aldrin prošetali Mjesečevom površinom, SSSR je pokušao drugi put testirati svoju raketu za put na Mjeseca, poznatu kao N1.

Niti jedna službena obavijest o tajnom zadatku nikada nije objavljena, ali su u naknadnim preletima iznad sovjetskih mjesta za testiranje u Tjuratamu u Kazahstanu američki špijunski sateliti zabilježili potpuno uništenje na jednom od dva lansirna poligona za koje se znalo da su mjesta za projekt prema Mjesecu.

Pogreška broj 1: raketna industrija pod vojskom

Sovjetski Savez to u to vrijeme nije znao, ali s tim neuspjesima, izgorjele su i njegove nade da će ikada doći do Mjeseca.

Priča o sovjetskoj raketi N1 i lunarnom programu SSSR-a i danas je obavijena tajnom. Povjesničari još uvijek raspravljaju o tome kako i zašto je pionirski sovjetski svemirski program iznenada zaostao u utrci na Mjesec i koliko je zapravo bio iza SAD-a u trenutku kada su Armstrong i Aldrin kročili na drugi svijet.

Činjenica je da niti jedan element sovjetskog programa sam za sebe nije doveo do potpunog neuspjeha SSSR-a u toj utrci. Kremlj se odmarao na lovorikama nakon što je sa Sputnikom i Gagarinom pobijedio u utrci u Zemljinoj orbiti. Odmoglo je ustgo i unutarnje sovjetsko rivalstvo između vođa sovjetskog svemirskog programa - Sergeja Koroleva, Valentina Glushkoa i Vladimira Chelomeia.

Ali već u travnju 1961., tvorci politike SAD-a već su izdvojili lunarnu ekspediciju kao nešto što će SAD vjerojatno postići prije nego SSSR, računali su tako jednostavno zbog američke ekonomske i tehnološke superiornosti.

Svemirska utrka Life Umrli u četrdeset sekundi: Prva smrt u svemiru

Dodajte tome i mlaku potporu civilnog svemirskog programa od strane sovjetske vojske, koja je u velikom dijelu imala pod kontrolom raketnu industriju i postaje jasno da sovjetski inženjeri nikada nisu imali pravu priliku pobijediti NASA na Mjesec.

Čak i pola stoljeća poslije, još uvijek učimo dijelove opsežnih i mnogobrojnih sovjetskog napora da ljude pošalje na Mjesec.

Tek 2015. godine agencija koja je naslijedila projektni ured OKB-1, koji je razvio divovsku raketu N1, objavila je detalje koji ilustriraju u to doba rastuće probleme sovjetskog programa lunarnog programa. A zapravo, ti problemi podjećaju na mučni put do konačnog uspjeha misije iz projekta Apollo.

Dokumenti iz travnja 1963. svjedoče o tome da su sovjetski inženjeri već tada upravo završili analizu 26 različitih scenarija za lunarnu ekspediciju i uspjeli su ih suziti na četiri odabrane, one koje su još trebale detaljnije studije prije odabiranja konačnog plana. Gledano unazad, zapanjujuće je vidjeti koliko su daleko ta četiri završna scenarija otišla s planovima za višestruka lansiranja super-raketa, za pristajanje u svemiru i ambiciozno punjenje letjelica gorivom u Zemljinoj orbiti.

SVF2

Međutim, voditelji projekta Apollo već sredinom 1962. u prvi red isticali varijantu sa sastankom u Mjesečevoj orbiti kao ključnim elementom putovanja i varijantu s jednostrukim lansiranjem, čime se već tada otvorio put brzom razvoju Raketa Saturn V za misije Apolla.

A u Moskvi... Čak i u ovoj ranoj fazi, kad Kremlj nije tražio ozbiljna ulaganja novca i materijala, sovjetski inženjeri bili su gotovo godinu dana iza SAD-a, a odatle je za Sovjete sve išlo dalje nizbrdo.

Različiti sporovi oko uporabe potisnih plinova i dizajna buduće rakete za Mjesec i drugih strateških nesuglasica unutar industrije, samo su komplicirali sovjetski lunarni program i vodili ga kroz niz odgađanja. Tek 1964. sovjetski inženjeri dobili su potrebnu političku podršku da se uključe u utrku na Mjesec, ali već je bilo prekasno.

A kad se krene s tehničkim kompromisima...

U iduće četiri godine, bezbroj tehničkih problema i neuspjelih letačkih testova samo su povećavali jaz između Apolla i njegovog sovjetskog suparnika.

Kada je došlo vrijeme za proizvodnju, SSSR se suočavao i s geografskim nedostacima. Primjerice, mjesto lansiranja u Tjuratamu bilo je daleko od morskih luka, što je značilo da bi morali premjestiti cijelu infrastrukturu za razvoj potisnih stupnjeva rakete u suhe stepe Kazahstana. Skupa s vojskom radnika.

Konačno, smrtonosni udarac lunarnim naporima Kremlja došao je iz glavnog pogonskog sustava rakete N1. U početku su postojali različiti planovi za opremanje N1 s motorima do 600 tona potiska, ali nedostatak potrebnih strojeva i vremena prisilili su dizajnere da pristanu na mnogo manji motor - od 150 tona. To je značilo da bi na precizno usklađen način moralo odjednom raditi čak 24 kako bi podigli monstruozno vozilo s tla.

ŽRTVA Life Vladimir, čovjek koji je pao iz svemira brzinom meteora

Izgradnja velikog postrojenja za statičko paljenje, koje bi inženjerima omogućilo podešavanje hirovitog multi-motornog svežnja na tlu, također je napuštena kako bi uštedjeli vrijeme i novac. Kad su se novi motori prvi put našli na okupu, trebali su raditi na stvarnoj raketi u pravom letu.

Tijekom prvog pokušaja lansiranja 21. veljače 1969., vozilo je propalo nakon jedne minute i osam sekundi u letu zbog kvara pogonskog sustava. Čelnici projekta bili su razočarani, ali ne i obeshrabreni. Jer, barem nitko nije umro, lansirna platforma ostala je netaknuta, a raketa je zapravo pokazala neku sposobnost letenja, makar i do visine od 30 kilometara.

Mnogi sovjetski veterani projekta N1 prošli su spektakularne neuspjehe mnogih prethodnih raketa, tako da se i ovo gotovo moglo smatrati dobrom vijesti. Tako je sovjetski tim nastavio s drugim pokušajem lansiranja N1 što je prije bilo moguće.

Wikimedia Commons

Druga raketa N1, označena kao 5L, stigla je do lansirne rampe u ljeto 1969. godine, nakon što su Apollo 9 i Apollo 10 već završili probne misije prije konačnog pokušaja slijetanja na Mjesec. To je značilo da se počela nazirati američka pobjeda. Dok je šesta raketa Saturn V, predviđena za misiju Apollo 11, prolazila provjere na rtu Canaveral, drugo vozilo N1 stiglo je do lansirne stanice.

N1 raketa br. 5L odletjela je u noći između 3. i 4. srpnja 1969. godine.

U trenutku kad se popela na visinu od oko 100 metara, odnosno samo 10,5 sekundi nakon lansiranja, neki su svijetli komadi počeli otpadati s njegovog repnog dijela. Kolos se naizgled zamrznuo u zraku, a onda se počeo naginjati. Na vrhu rakete motori za hitne slučajeve ispalili su i povukli kapsulu namijenjenu spašavanju posade od dvije osobe. Motori su eksplodirali, sustav kontrole leta bio je paraliziran i divovska raketa nije se uspjela zaustaviti i srušila se na lansirnu rampu puna goriva.

Odustali su od Mjeseca, ali su zato razvili Sojuz i Mir

Divovska eksplozija gotovo je izbrisala polovicu lansirnog kompleksa projekta koji je trajao nekoliko godina. Neki dijelovi iz rakete navodno su pronađeni na udaljenosti od deset kilometara milja, a zabilježeno je da su porazbijani čak i prozori u zgradama udaljenima skoro 7 kilometara.

Neuspjeh drugog lansiranja zapečatio je sovjetsku sudbinu na utrci na Mjesecu i postavio pitanje hoće li sovjetski kozmonaut ikada hodati po Mjesecu. U sljedećih nekoliko godina, N1 je učinio još dva neuspješna, iako ne onako razorna, pokušaja prije nego što je sovjetska vlada zatvorila program u lipnju 1974.

Umjesto toga, sovjetski svemirski program nastavio je u drugom smjeru s velikim istraživanjima svemira čime je neprocjenjivo pridonio čovječanstvu, uključujući i njegovu poznatu raketu Sojuz. No, san o sovjetskom kozmonautu na Mjesecu umro je na kazahstanskoj lansirnoj rampi u ljeto 1969.

Tekst preuzet s Popular Mechanics