Više od 100 godina istraživači Antartike više ili manje precizno znali su što uzrokuje boju Krvavih slapova u zaljevu "preko puta" Tasmanije na istoku ledenog kontinenta. Još 1911. Australac Griffith Taylor prvi je nabasao na slap koji i danas izvire ravno iz ledenjaka i obrušava se nešto više od 30 metara nizvodno, bojeći okolno područje zagasitom crvenom bojom. Ispočetka se slutilo da bi boja mogla potjecati od nekakve alge.
Uskoro je postalo jasno da je crvena boja posljedica toga što je voda koja izvire bogata ionima željeza koji u doticaju s atmosferskim zrakom oksidiraju. Sada, piše Vice o najnovijoj epizodi Science Solved It, konačno je potvrđena i slutnja da voda potječe iz jezera ispod ledenjaka, koje je led prekrio prije između 1,5 i dva milijuna godina i drži ga zatvorenim sve do danas.
Ledenjak je odavno prozvan Taylorovim po čovjeku koji ga je otkrio, a tek ove godine stručnjakinja za geologiju, led i klimatske promjene Erin Pettit sa Sveučilišta Aljaska Fairbanks i njeni kolege otkrili su i potvrdili što je točno posrijedi. Nije im bilo jasno na kojoj bi se to dubini jezero moralo nalaziti za curenje iz ledenjaka na ovaj način. Zato su sa sobom ponijeli radio-senzor i krenuli pretraživati ledenjak kako bi utvrdili što se sve nalazi duboko ispod njega i na kojoj točno dubini.
Pretpostavljajući da se ispod doista nalazi jezero, računali su da će radio valovi detektirati tekuću tvar ispod naslaga krute, odnosno leda. Tako je i bilo. Dokazali su da se jezero nalazi ispod ledenjaka, da leži na tlu Antarktike, pa je ispalo da je Taylorov ledenjak rijedak primjerak na Antarktici s obzirom da nije zaleđen sve do tla. Znanstvenici su potom izračunali da se dotični fjord počeo zatvarati ledom prije još 5 milijuna godina.
A jednom kada je ledenjak pokrio jezero, kako su razne soli i minerali padali sve niže dok su se gornji slojevi zaleđivali, jezero je postalo koncentracija željeznih iona, iona SO4, čak osam posto NaCl, odnosno kuhinjske soli. Voda podzemnog ili bolje reći "podledenjačkog" jezera postala je tako gusta i puna minerala da se nije smrzavala niti na -7°C. Tako je došlo do ravnoteže zaleđivanja.
No, u nekom trenutku očito si je voda pritisnuta ogromnom masom ledenjaka probušila put prvo prema gore, potom i prema vani, da bi na kraju procurila na čudesan način u arktičkoj bjelini.
"U tom procijepu ukazala se snažna otopina pod pritiskom. Iako ona ne curi stalno s vrha ledenjaka, ona se uvijek nalazi negdje u njemu", kazala je za Vice Pettit čiji je tim uspio doći bušenjem do samog jezera.
Vrijednost ovog otkrića nije puko zadovoljavanje nečije znatiželje, nego spektakularno objašnjenje do sada ponekad i jedva zamislivih fenomena. Prvo, znanstvenici su tamo otkrili 17 različitih mikroba koji su milijune godina morali preživjeti praktično bez kisika. To je značilo da bi razumijevanje njihovog funkcioniranja moglo ukazivati na način funkcioniranja mogućih razina života na drugim mjestima po Sunčevom sustavu; od Marsa do Jupitera, možda i Saturna, točnije, satelita ovih planeta.
Drugo, prisutnost željeznih i sulfatnih iona ukazuje na to da su ove bakterije nekako uspjele razviti sustav razmjene energije neophodne za život na temelju željezno-sumpornih biokemijskih procesa.
To s jedne strane ukazuje i zašto bi bilo moguće da je u proterozoiku, prije 650 do 700 milijuna godina, život opstao u isto tako hermetički zatvorenim bazenima morske vode u doba kada su se ledenjaci spustili sve do danas tropskih predjela, odnosno, da bi život nesumnjivo opstao na Zemlji čak i sve da je nekada u svojoj drevnoj povijesti u cijelosti bila prekrivena ledom u nekom ekstremnom ledenom dobu.
