Znanost
5419 prikaza

Saturn gubi svoje prstenove - uskoro će skroz nestati

Saturnovi prstenovi nestaju
Screenshot Youtube
Istraživanje koje je potvrdilo nestanak prstenova, također daje dokaze koji odgovaraju na još jednu misteriju: kako i kada su se prstenovi Saturna pojavili

Saturn je ponajviše poznat i prepoznat po svojim "prstenovima" koji ga okružuju. No, kao i sve ostalo u svemiru (osim možda svemira samog - ali i o tome se može debatirati) - oni neće trajati vječno. Astrofizičari su upravo otkrili kako nestaju nevjerojatnom brzinom.

Kada kažemo brzo, ne mislimo brzo prema ljudskim standardima, već svemirskim - prstenje bi moglo dezintegrirati unutar 100 milijuna godina u procesu kolokvijalno nazvanom "prstenova kiša".

Otkriće je napravljeno zahvaljujući opservacijama NASA-inih letjelica Voyager 1 i 2, koji su prošli pokraj Saturna, i skupljali podatke, na svom putu prema vanjskom Solarnom sistemu u studenom 1980. i kolovozu 1981. 

Kombiniranje tih podataka sa opservacijama sa Cassinija (letjelice), koji je analizirao kojom brzinom materijal "pada" sa prstenja prema planetu, omogućilo je znanstvenicima da točno izračunaju kojom brzinom se prstenje dezintegrira.

Saturn | Author: Wikipedia Wikipedia
Ispada da najvećom mogućom brzinom koju je već jednom predvidio Voyager.

"Predviđamo da ova kiša sadrži toliko vode da može napuniti olimpijski bazen u pola sata", kaže James O'Donoghue iz NASA-inog Goddard centra.

"Ako samo to uračunamo, cijeli će prsten nestati u 300 milijuna godina, ali s obzirom da ekvator privlači materijal, mislimo da prstenje ima manje od 100 milijuna godina života ispred sebe", kaže.

"To je relativno kratko vrijeme, u usporedbi sa Saturnovom dobi od 4 milijarde godina", kaže O'Donoghue.

Znakovi "kiše" prvi su puta primijećeni kao neobičan fenomen. Voyager je detektirao neke neobične promjene u ionosferi Saturna, promjene u gustoći samog prstenja, te tri tamna prstena koji kruže oko planete.

Inicijalno, piše Science Alert, smatralo se kako su te stvari nepovezane. No onda je znanstveni članak iz 1986. rekao kako bi ti tamni (novi) ringovi mogli biti ledene čestice sa Saturnovog originalnog prstenja, koje "puni" Sunce ili polja plazme, a prema dolje povlače magnetska polja planeta.

Saturn | Author: John Brady/Astronomy Central John Brady/Astronomy Central
Kada se ionosfera promijeni, to je isto povezano s "kišom". Nabijene čestice u interakciji su kemijski sa ionosferom Saturna, što rezultira u time da određeni kationi sjaje infracrveno. Ekipa je uspjela vidjeti to infracrveno prstenje oko Saturna, i usporediti to s ratom i brzinom padanja "kiše".

Istraživanje također daje dokaze koji odgovaraju na još jednu misteriju: kako i kada su se prsteni Saturna pojavili. Jesu li se formirali s planetom, ili su došli kasnije.

Dokazi koje je Cassini sakupio upućuju na staro, staro prstenje, kada se Solarni sustav još formirao. No prije toga, znanstvenici su smatrali kako je prstenje barem 100 milijuna godina staro, nastalo kolizijom između satelita i kometa ili Saturnovih satelita (mjeseca, kojih ima puno), što je rezultiralo materijalom koje je u prstenje uhvatila gravitacija planeta.

Sudeći prema istraživanju, brzina propadanja je bliža prvoj hipotezi, a to je 100 milijuna godina, jer to je koliko bi trebalo C prstenu da postane tanak kakav je, pod pretpostavkom da je nekada bio "debeo" kao B prsten.

Ilustracija  za zvijezdu i Saturn | Author: Pixabay Pixabay
"Drago nam je da smo u ovo doba prisutni da gledamo sustav, koji se čini da je u sredini svog života" kaže O'Donoghue.

No, bez straha, ima drugih prstenastih sistema u Solarnom sustavu. Jupiter, Uran i Neptun svi imaju prstenje, i vjerojatno će dulje trajati. Uranov prsten je star oko 600 milijuna godina, tako da se čini da ima sasvim drugačiju dinamiku od Saturnovog.

Neptun također ima mlado prstenje, no Jupiterova je sudbina postavila mnogo pitanja. Možda su svi oni došli do kraja svog životnog vijeka, ili će doći.

"Ako je prstenje privremeno možda smo propustili vidjeti prstenje oko Jupitera, Urana i Neptuna, to bi bila divota za vidjeti", kaže ekipa čini je rad objavljen u znanstvenom magazinu Icarus.