Da sjeverni magnetski pol Zemlje nije fiksiran u mjestu i da se pomiče, čovječanstvu je poznato već nekih 400 godina. Posljednjih godina, međutim, sjeverni magnetski pol počeo je tako ubrzano "putovati" da su znanstvenici 2015. godine morali obnoviti, doslovno apdejtati svjetski magnetski model (WMM)planeta, i to s planom da već za pet godina učine to isto, pretpostavljajući da se magnetski pol neće naglo zaustaviti.
Već početkom 2018. postalo je jasno da će znanstvenici morati napraviti novi WMM puno prije vremena, umjesto 2020., već ove godine i to su sada i učinili.
"Deklinacija se promijenila oko 2,5° u posljednje 22 godine", objavio je američki NCEI na svojim stranicama.
To znači da se sjeverni magnetski pol Zemlje danas nalazi oko 500 kilometara dalje od Sjevernog pola u smjeru Beringovog prolaza, a još od 1904. godine sjeverni magnetski pol putuje od Sjeverne Amerike, odnosno od obala kanadskog otoka Ellesmerea prema Rusiji. Tijekom 20. stoljeća prevalio je čak 1100 kilometara, s tim što je od 1970. godine, kada se pomicao za po 9 kilometara godišnje u prosjeku, do našeg doba u 21. stoljeću ubrzao na čak između 55 i 60 kilometara godišnje.
Konkretno, ako je do ponedjeljka, kada je objavljena korekcija, kompletna tehnologija čovječanstva imala zabilježeno da se sjeverni magnetski pol nalazi tamo gdje je utvrđeno da se nalazio 2015., to je značilo da je sva ta tehnologija računala s pogreškom od nešto manje od 200 kilometara. Za magnetsko polje Zemlje, iako to nije utvrđeno kao sasvim sigurno, posljedica je kretanja u vanjskom dijelu Zemljine jezgre, veličine Mjeseca i sastavljene od rastaljenog željeza i nikla.
Sjeverni magnetski pol pomicao se oduvijek, jer uvijek je i bilo nekog kretanja u rastaljenoj metalnoj jezgri. No, to što se sjeverni magnetski pol sada ovako ubrzano kreće, praktično "juri" preko Arktičkog oceana, znači da je taj određeni proces u metalnoj jezgri sasvim pomahnitao. Nije riječ o senzacionalističkoj novinarskoj ilustraciji, kanadski znanstvenici 2007. godine su ostali šokirani kad su shvatili da je sjeverni magnetski pol u samo 12 sati, praktično u jednom trenutku, prevalio čak 85 kilometara.
Isto kao što putuje sjeverni, tako putuje i južni magnetski pol Zemlje, samo već godinama neusporedivo sporije od onog prvog. Riječ je o između 10 i 15 kilometara godišnje prema sjeverozapadu, te se danas nalazi udaljen oko 2860 kilometara udaljen od Južnog pola, onog geografskog, zapravo u moru. I nitko nema blagog pojma što možemo očekivati da će se događati u budućnosti.
Danas je poznato da je samo u ovom stoljeću sjeverni magnetski pol prevalio skoro isto onoliko koliko i u cijelom 20. stoljeću ili oko dva i pol puta koliko je prevalio od 1632. do 1730. kada se vrzmao po sjeveru Kanade prema jugu, da bi potom zakrenuo prema jugoistoku. U drugoj polovici 19. stoljeća jedva da se nešto malo kretao, uglavnom se kolebajući u smjeru geografskog sjevera.
Otada sjeverni magnetski pol putuje prema Rusiji. Predviđajući 2015. narednu prilagodbu za 2020., znanstvenici su se oslanjali na to da je te godine iznenađujuće prevalio bitno manje, 45 kilometara, te su računali da će nastaviti usporavati. Bilo je to logično i jedini je problem ispao to što je bilo sasvim pogrešno; proces je ubrzao.
"Zbog neplaniranih promjena u području Arktika, znanstvenici su objavili novi model kako bi vjernije predstavili promjenu u magnetskom polju", stoji na stranicama NCEI-ja.
Magnetno polje od životne je važnosti po sav živi svijet na Zemlji. Sunce svoju okolicu konstantno bombardira razornim valovima električno nabijenih čestica koje zahvaljujući svom magnetnom polju Zemlja usmjerava na sjeverni ili na južni magnetni pol. I kada se ionizirane čestice stanu sudarati s molekulama u Zemljinoj atmosferi na polovima, dolazi do spektakularnih svjetlosnih vatrometa u atmosferi kojima se divimo kao Aurori borealis ili Aurori australis.
Tu dolazimo do niza stvari kojih velika većina čovječanstva uopće nije svjesna, počev od toga da nas magnetno polje Zemlje štiti od izumiranja velike većine životnih oblika na planetu. Sljedeća stvar je to da sjeverni i južni magnetski pol zapravo nazivamo sasvim pogrešno. Magnetske silnice izviru iz južnog i, nakon što prevale preko cijele površine Zemlje prema sjeveru, obrušavaju se u ono što nazivamo sjeverni magnetski pol.
Kod svakog magneta je, međutim, stanje takvo da se pozitivnim ili sjevernim polom naziva onaj kraj odakle izviru silnice, a južnim ili negativnim onaj u koji silnice ulaze. To znači da je, ako bismo bili pošteni prema fizici, ono što nazivamo sjevernim magnetskim polom Zemlje, zapravo njen južni. I obratno. Za očekivati je da vremenom dođe do zamjene sjevernog za južni magnetski pol.
Kroz takve promjene Zemlja je u svojoj povijesti prošla mnoštvo puta, ali samo jednom u nešto manje od milijun godina, barem koliko se zna. Geolozi su do takvog zaključka došli promatranjem orijentacije kristala u lavi koja se stvrdnula u stijene u pojedinim razdobljima. Posljednja promjena dogodila se, otkrili su na takav način, prije 780.000 godina. Shvaćanje postojanja Zemljinog magnetizma, koji inače teško da bismo primjećivali, možemo zahvaliti pojavi kompasa.
Kompas je, službeno se danas smatra, izumljen u Kini prije nešto više od 2200 godina, otkrićem svojstava magnetita, odnosno prirodno magnetiziranog željeza. Promućurni znanstvenici iz dinastije Han ipak nisu odmah shvatili o kako važnom otkriću je riječ, tako da se narednih stoljeća magnetit u Kini koristio u vjerskim obredima ili pri proricanju sudbine. No, tijekom stoljeća stari Kinezi primijetili su da se taj magični komad prirodnog željeza uvijek orijentira prema jednoj strani svijeta.
Pa su ga počeli koristiti kao orijentir u skladu s principima feng shuija. A onda, u 11. stoljeću za dinastije Song, nastali su prvi pravi kompasi za navigaciju, korisni za gradnju zgrada, planiranje usjeva i potragu za draguljima.
I dok postoje mišljenja da su se prvi kompasi u Kini za navigaciju koristili još 850. godine, danas se općenito smatra da je to bilo nekoliko godina nakon 1000., te da se potom taj neopisivo značajan izum proširio prema Europi, kamo je stigao oko 150 godina poslije, odnosno otprilike u isto vrijeme prema Perziji i općenito islamskom svijetu, te do istočne Afrike i tamošnjih gradova država.
Postoje i teorije da su još i prije Kineza, magnetizirani hematit poznavali Olmeci, narod koji je u Meksiku imao svoju civilizaciju između 1200. i 400. godine prije Nove ere, te da su magnet koristili u vjerskim obredima čak 1000 godina prije drevnih Kineza. Konačno, onaj koji je shvatio da Zemlja ima magnetizam otprilike na način kako ga razumijemo danas, bio je engleski fizičar i liječnik William Gilbert.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
1492., 13. rujna, na prvom putovanju Kolumbo otkriva da magnetna igla ne pokazuje, kao što se do tada vjerovalo, zvijezdu Sjevernjaču. To je prvo europsko dokumentirano otkriće njenog otklona, ali i da zemaljski sjeverni pol nije usmjeren prema toj zvijezdi. ... prikaži još!i. Istovremeno je to bio dokaz tvrdnje kardinala Nikole Kuzanuskog, iz godine 1450., da na „nebu“ nema privilegiranog tijela, što Ptolomej nije mogao znati, ali Kopernik jest, a nije uvažio.