Sa sigurne udaljenosti promatrati erupciju vulkana, poseban je doživljaj koje su zahvaljujući erupciji vulkana na nenaseljenom otoku Raikoke imali priliku doživjeti astronauti na Međunarodnoj svemirskoj stanici.
Sa udaljenosti od više od 400 kilometara nastale su fotografije erupcije vulkana na otoku koji se nalazi između Japana i Rusije. Nekada je ovaj vulkanski otok bio u vlasništvu Japana, no danas, površine manje od tri četvorna kilometra, pod kontrolom je Rusije, od 2. svjetskog rata.
Bila je to prva erupcije ovog vulkana od 1924. godine. Jedna "katastrofalna" dogodila se 1778. godine. Zasada je teško predvidjeti što će se dalje dogoditi.
Video of volcano #Raikoke eruption and island view after eruption - June 23 2019, the Kuril islands
— Kirill Bakanov (@WeatherSarov) 26. lipnja 2019.
Author - Николай Павлов, https://t.co/cC7N8EWygT
For media use contact: easttourcoltd@gmail.com@simoncarn @beduy @janinekrippner @szharangi pic.twitter.com/1pm5dNOwwH
Snimke pokazuju prizor koji se ne viđa tako često. Iznad vulkana poput oluje procvjetao je oblak, gljiva, u kojoj se pepeo katapultira u nebo eksplozivnom silom. Tijekom subotnje erupcije, eksplozija je pepeo digla u zrak više od 16 kilometara, piše The Washington Post.
Vulkanski pepeo je velika opasnost za zrakoplove
Ekspanzivni sloj oblaka pepela zadržava se niz vjetar, i prenosi se jakim vjetrovima iznad Ohotskoga mora. Vulkanski pepeo prepun je silikata, koji imaju temperaturu taljenja blizu 2.000 stupnjeva. Mnogi komercijalni zrakoplovni motori rade na temperaturama iznad 2.500 stupnjeva, što znači da bi se čestice prašine otopile i zalijepile za vitalnu mehaniku. To može uzrokovati "gušenje" motora, čineći oblake vulkanskog pepela opasnim za zrakoplovstvo.
Vulkanski pepeo ne može se vidjeti tradicionalnim radarom, zato je predviđanje jako važno. Oblaci pepela vidljivi su tijekom dana, pa se tako mogu i lako izbjeći. No to nije tako lako tijekom noći. Oblaci vulkanskog pepela su jako naelektrizirani. Raikokin oblak pepela nije bio iznimka, sa stotinama munja koje su iskakale iz 'nabijenog' pepela. Znanstvenici ove munje nazivaju "prljavom olujom".
Intenzitet i učestalost vulkanskih munjevitih pražnjenja pokazuju i koliko je erupcija bila snažna. Raikokina erupcija imala je nekoliko pojedinačnih eksplozija. To je također vidljivo i iz oblika oblaka.
U podnožju se može vidjeti 'ovratnik' bijelih oblutaka. To je vodena para a ne pepeo. Ogromna količina plina i drugih materijala, oslobođenh iz vulkana, vjerojatno je sadržavala vodenu paru, s temperaturnim kontrastom između vatrenog oblaka i zraka oko njega što je uzrokovalo kondenzaciju.
Vidjeli biste kako se približava dio u boji pijeska. Moglo bi doći do zlokobnog oblaka mammatusa, vrećice nalik na one koje vise ispod oluja koje su obično znak turbulencije u atmosferi. Sunce bi bilo jezovite narančaste boje sve dok ne bi nestalo. Munje bi udarale sve do 100 kilometara udaljenosti.
U blizini perjanice, događat će se nešto poput ledene tuče. Ovisno o temperaturi atmosfere, smrtonosni plin i pepeo mogu ga spustiti na površinu. Bit će tu i vihori i bujice.
