Ako stojite na ekvatoru, Zemlja ispod vas okreće se brzinom od 1670 kilometara na sat. Ta Zemljina vrtnja uzrokuje sve one morske struje kakve danas poznajemo i uzimamo zdravo za gotovo, ne razmišljajući o tome što im je uzrok, zašto su nam bitne za klimu i kakve bi bile posljedice kad bi se samo malo poremetile. To isto vrijedi i za vjetrove, koji su u tropima u pravilu svi redom istočni. Posljedično, u pojasevima južnije i sjevernije glavne struje vjetrova su zapadne.
Na što bi, dakle, nalikovao svijet kad bi se Zemlja odjednom stala okretati u suprotnom smjeru? Pod uvjetom, naravno, da taj prijelaz ne izazove raspad Zemljine ravnoteže tektonskih ploča i cjelokupne druge ravnoteže planeta. I osim što bi sunce izlazilo na zapadu i zalazilo na istoku. Klima bi se uslijed izmijenjenih morskih struja i vjetrova odjednom promijenila tako drastično da bi Sahara postala vlažna. Isto kao i kalifornijska pustinja, danas jedno od najsuhljih i po život najnegostoljubivijih mjesta na svijetu.
Močvare na Floridi bi se isušile. Zapravo bi se sve ciklone i anticiklone na koje smo navikli vidjeti ih da se uobičajeno kreću u jednom smjeru, u tom slučaju kretale u suprotnom smjeru. Europa bi mogla zaboraviti na Golfsku struju i odjednom bi dobila sibirski ledene zime i suha i vruća, vrlo neugodna ljeta. Vidjeli bismo na djelu promjenu Coriolisove sile, zbog koje svi fluidi na Zemlji, more i zrak u atmosferi oko ekvatora, pokazuju tendenciju zakretanja u određenom smjeru.
Coriolisovu silu na djelu možete vidjeti i sami ako napunite umivaonik vodom. Kad ga odčepite, vidjet ćete da voda u slivnik otječe rotirajući u jednom smjeru. To isto biste vidjeli i na svakoj točki Zemlje sjeverno od ekvatora. Samo koji metar južnije od ekvatora, primijetili biste da voda pri oticanju rotira u suprotnom smjeru. Ako bi se pak Zemlja zaustavila u svojoj rotaciji, jedan dio planeta bio bi stalno osunčan i stoga sve topliji.
Druga polutka ostala bi u vječnoj sjeni, dobar dio bio se zamrznuo i tamo bi izumro skoro sav život. Plimne sile Sunca na Zemlju ne djeluju samo na more, nego i na koru, pa i na plašt. To uzrokuje trenje i danas se naš planet oko svoje osi okreće puno sporije nego u prošlosti. Današnji Zemljin dan duži je za 1,7 milisekundi nego prije jednog stoljeća.
U zlatno doba dinosaura dan je trajao oko jedan sat kraće nego danas, prije 620 milijuna godina trajao je 22 sata, ali je zato godina prije, primjerice, 350 milijuna godina trajala 385 dana. Dalje u prošlost jako je nezahvalno tvrditi koliko je trajao dan, posebno zato što plimne sile nisu i jedini faktor koji na to utječe. Prema nekim teorijama u trenutku nastajanja Zemlje prije kakvih 4,5 milijardi godina Zemljin dan trajao je samo 2,5 sati, dok je 100.000 godina poslije, kad je već nastao i Mjesec, to već bilo oko 6,5 sati.
Samo, ništa od svih tih promjena ne događa se brzo. Prema današnjim znanstvenim spoznajama, trebalo bi 1900 milijardi godina do trenutka kad bi Sunce svojim gravitacijskim djelovanjem sasvim zaustavilo Zemlju. To teško da će naš planet dočekati jer bi se Sunce za nekoliko milijardi godina trebalo pretvoriti u umiruću zvijezdu koja bi nakratko progutala svoje unutarnje planete, a potom se naglo skupilo na veličinu bijelog patuljka.
