U neuroznanosti se hrana naziva 'prirodnom nagradom', jer da bismo preživjeli, stvari kao jelo, seks i briga za druge moraju biti ugodne za morak, kako bismo ponavljali te radnje.
Kad napravimo nešto u čemu uživamo, neuroni koriste dopamin kako bi to javili dijelu mozga koji se zove nucleus accumbens. Veza između tog dijela mozga i prefrontalnog korteksa određuje hoćemo li uzeti još jedan komad slasnog kolača ili ne. Prefrontalni kortekst također aktivira hormone koji našem tijelu daju do znanja da je riječ o izrazito finom kolaču, te da je bitno da to zapamtimo.
Šećer konzumiramo deset puta više nego prije deset godina
Iako ne pruža sva hrana jednaki osjećaj nagrade, za većinu nas to postiže slatko, koje tijelo smatra zdravim izvorom ugljikohidrata, nužnih za naše tijelo. Iako je voće bitan način unosa slatkog, suvremen način prehrane je otišao u potpuno drugom smjeru. Primjerice, prije 10 godina, prosječan Amerikanac je konzumirao 22 žličice dodatnog šećera dnevno (što je ekstra 350 kalorija), dok je nedavno jedan stručnjak izjavio da prosječan Britanac tjedno konzumira 238 žličica šećera.
S obzirom na današnju prehrambenu industriju gotovo je nemoguće naći procesiranu hranu koja ne sadrži dodani šećer, na koji se većina nas navukla. Na isti način na koji nikotin i heroin stvaraju ovisnost, povišene neurokemikalije i dokazi u promjenama u ponašanju dokazuju da i šećer izaziva ovisnost.
Ovisnost o šećeru je ozbiljan problem
Postoje četiri dijela ovisnosti: pretjerivanje, postepen prestanak djelovanja ('skidanje'), žudnja i križanje osjetljivosti (dojam da će ovisnost o jednoj stvari automatski značiti da će osoba postati ovisna o nekoj drugoj). Sve ove komponente proučavane su i istovjetne u svim slučajevima ovisnosti: kod šećera kao i kod narkotika.
Tipični eksperiment izgleda ovako: štakorima se ne da hrana 12 sati svakog dana. Sljedećih 12 sati imaju na raspolaganju slatko i običnu hranu. Nakon mjesec dana ovakve prehrane, štakori su se počeli ponašati kao i narkomani. U kratkom roku će se prejesti slatkoga (u puno većim količinama nego druge hrane), te će pokazivati znakove anksioznosti i depresije tijekom onih 12 sati kad ne smiju jesti. Uz to, mnogi štakori koji su postali ovisni o šećeru, kad su im poslije dani kokain i opijati, brzo su pokazivali znakove ovisnosti o drogama, za razliku od štakora koji prije toga nisu bili ovisni o slatkom.
Kao i droga, i šećer povećava otpuštanje dopamina u nucleus accumbensu. Prilikom duljeg razdoblja konzumiranja šećera mijenja se ekspresija gena i način na koji dijelovi mozga reagiraju na dopamin. Ukratko, konstantni pristup šećeru znači da dopamin sve dulje signalizira mozgu da mu je potrebna nagrada i treba mu još više šećera. Drugim riječima, mozak razvije toleranciju na šećer, te ga treba u sve većim količinama kako bi postigao jednako zadovoljstvo.
'Skidanje' sa šećera je također vrlo stvarno
Iako je i ova vrst istraživanja provedena na glodavcima, vrlo je izgledno da se isti primitivni procesi odvijaju i u ljudskom mozgu. Žudnja za slatkim nikad ne nestaje, ali to je vjerojatno psihološki problem. Fizički, jednostavnije je nakon prvih tjedan-dva bez slatkog.
U istraživanju kojeg je 2002. godine proveo Carlo Colantuoni s kolegama s Princetona, pokazalo se da su štakori koji su razvili' ovisnost' o šećeru poslije prolazili kroz fazu 'skidanja'. To su proživljavali ili lišavanjem hrane ili liječenjem s naloksonom - lijekom koji se koristi pri liječenju ovisnosti o opijatima, a koji se veže na receptore u sustavu za nagrađivanje u mozgu. Obje metode 'skidanja' uzrokovale su fizičke tegobe kao što je cvokotanje zubi, drhtanje šapa te treskanje glave. Zbog lijekova su štakori bili anksiozniji, te su sve manje vremena provodili na povišenoj igrački koja nije bila okružena zidovima.
Još jedan sličan eksperiment pokazao je da je došlo do sličnog ponašanja, nalik depresiji. U njemu su štakori koji su se liječili od ovisnosti o šećeru bili pasivniji, te kao da su se osjećali bespomoćno.
Najnovije istraživanje Victora Mangabeira, objavljenog u travanjskom izdanju časopisa 'Physiology & Behavior' pokazalo je da je liječenje od ovisnosti o šećeru povezano s impulzivnim ponašanjem. Prvotno su štakori naučeni da do vođe dođu guranjem poluge. Nakon što je kod dijela njih stvorena ovisnost o šećeru, jednom kad su vraćeni u kaveze u kojima su se morali pomučiti da bi došli do vode, pokazalo se da su životinje ovisne o šećeru puno više i jače stiskale polugu od štakora koji se nisu 'navukli'.
Iako su ovo ekstremni eksperimenti (teško da će ljudi po 12 sati postiti, pa se 'ubiti' u gaziranom piću i nezdravoj hrani), oni nam ipak pružaju uvid u neurokemijske procese koji se odvijaju prilikom stvaranja ovisnosti i 'skidanja' sa šećera, piše Independent.
Ako planirate izbaciti šećer iz prehrane, znajte da vam nitko ne može reći koliko dugo ćete osjećati jaku žudnju za njim i koliko će trajati dok ne prođu sve nuspojave. Svaka osoba je različita, a nije rađeno ni jedno istraživanje na ljudima koje bi nam pružio neki općenit uvid. Ali nakon 40 dana, trebali bi biti u redu.
Dapače, vrlo često ljudi kažu da kad pojedu nešto slatko nakon duljeg suzdržavanja, čokolada više ne postiže isti učinak, te im je preslatka.
