U online svijetu u kojem smo navikli automatski kliknuti na "slažem se" svaki put kad neki glupi program traži naše slaganje s uvjetima korištenja, može li se uopće očekivati da osoba pročita i razumije uvjete pod kojima će se njezini podaci distribuirati i na koji način će se koristiti?
Ako smo i pristali dati svoje osobne podatke u svrhu pristupa svojem psihološkom profilu, jesmo li istodobno pročitali i sitni tisak koji nam govori da će dobiveni podaci biti korišteni u promidžbene svrhe i mikrotargetiranje oglasa? Pravila i smjernice vezane za online istraživanja, korištenje, pohranu i distribuciju podataka su malobrojna. I često nedovoljno jasno definirana.
Američka udruga psihologa u ovom trenutku na svojim internetskim stranicama ima samo tri članka povezana s istraživanjima na internetu, od čega je najnoviji iz 2003. godine (dvije godine prije nego što je Facebook uopće postojao), dok s druge strane, na stranicama Hrvatske psihološke komore nisu dostupne nikakve specifične smjernice za provođenje online istraživanja.
S jedne strane, primat u svim tim istraživanjima preuzimaju informatički znanstvenici zato što znaju prikupiti podatke i obraditi ih. Oni često zanemaruju ili uopće nisu upoznati s potencijalnim problemima etičnosti u istraživanjima. Na kraju krajeva, na FER-u se studenti tek rijetko susreću s pojmom etika i etičnost u računalstvu. Tek na izbornom kolegiju u drugom semestru diplomskog studija studenti FER-a raspravljaju o etici.
Oni koji znaju probleme koje predstavlja obrada podataka, posebno obrada privatnih podataka, sve češće ni ne znaju da se takvi podaci prikupljaju. Upravo zbog toga raskoraka etike i računalstva sve teže je govoriti o privatnosti podataka. U sve navedeno upliće se i Europska unija raznim direktivama o zaštiti podataka. Određeni podaci ne smiju napuštati pravnu osobu, što će reći da ista kompanija mora prikupljati, analizirati i primijeniti podatke.
Neke podatke zabranjeno je čuvati dulje od određenog vremenskog roka. Cijelo vrijeme napominjemo važnost etike i pravne regulative, ali što se dogodi kad netko odluči ne igrati po uvriježenim pravilima? U danima prije američkih izbora Trumpova kampanja odaslala je više od 150.000 varijanti oglasa na Facebooku. Gotovo je nemoguće kontrolirati točnost plasiranih informacija i potpuno je nemoguće istražiti logiku plasiranja oglasa.
A da su kompanije spremne koristiti prikupljene podatke na nezakonit način trebamo samo pogledati preko "bare". Proizvođaču televizora Vizio nedavno je odrezana kazna od oko dva milijuna dolara zato što su prikupljali i kasnije prodavali podatke o tome što se gleda na njihovim TV-ima. Prikupljali su podatke o IP-adresama i točnim lokacijama istih adresa. Tako su mogli znati točno što i kad gleda Marky Mark iz Orlanda na Floridi.
Amerikancima nije bio pretjeran problem to što je Vizio prikupljao te podatke, nego što nisu jasno rekli korisnicima koje podatke prikupljaju i što rade s njima. Zbog toga tako blaga kazna. Vizio je promijenio uvjete korištenje i jasnije su obavijestili korisnike o prikupljenim podacima. Međutim, čak ni jasno napisani uvjeti korištenja nisu bilo kakvo jamstvo da nećete pogreškom dati kompaniji dopuštenje da iskoriste protiv vas informacije objavljene na društvenim mrežama.
Kako je pokazalo jedno američko istraživanje, tri četvrtine sudionika nije ni pročitalo uvjete korištenje jedne izmišljene aplikacije, a 98 posto ispitanika nije primijetilo da u uvjetima stoji da će korisnik svoje prvorođeno dijete dati toj izmišljenoj kompaniji. Kad razmislimo o činjenici da na internetu ne postoji privatnost kakvu većina ljudi očekuje, shvatimo da sve što radimo na internetu negdje - netko - zna. Tek tad možda shvatimo da bi manje skrupulozni ljudi sve te informacije mogli iskoristiti protiv nas.
