Otišli su prije same erupcije, piše Atlas Obscura, napustili su svoj otok, svoje freske i svoje živote. Kada je vulkan grunuo više od 28 kilometara u zrak, u stratosferu, pokrila je otok i zacrnila nebo. Diljem Mediterana osjetile su se posljedice erupcije Tere, koja je bila tako velika da je promijenila klimu na neko vrijeme. Ta je erupcija bila veća od Vezuva, Tambore i Krakatoe. To je, smatraju znanstvenici, najveća vulkanska erupcija ikada, ili najveća vulkanska erupcija ove geološke ere, koja traje 12.000 godina.
Taj katastrofalni događaj, koji je označio kraj Minojske civilizacije, Mediteran je zavio u mrak i maglu na dulje vrijeme. U toj su erupciji, navodno, korijeni mita o Atlantidi, izgubljenom otočkom svijetu, ili pak izvor biblijskih deset egipatskih zala kao što su crvena rijeka i zatamnjeno nebo.
Tijekom tisuća godina detalji o samoj erupciji pomalo su se "pogubili" tako da nitko ne zna kada se točno erupcija dogodila. Gotovo je sigurno da je to bilo prije 3.500 godina. Postoje dokazi iz egipatskih arheoloških nalazišta (pisani izvori) o tome kako je riječ o 16. stoljeću prije Krista. Materijali sa Santorinija (a to je zapravo Tera) pokazuju da se cijela stvar odvila stoljeće prije.
Godinama su se stručnjaci borili s time da "pomire" različite podatke. Pepeo izbačen iz vulkana nataložio se diljem Mediterana i danas ga se može naći na tlu. Upravo su ti slojevi tla temelj novog istraživanja koje su napravili znanstvenici sa Sveučilišta Arizona.
To je jedan od temeljnih problema arheologije - kako s točnošću znati kada se u povijesti nešto odigralo. No, arheolozi imaju svoje strategije. Od godova drveća koje su kao USB s informacijama o klimi i klimatskim promjenama, sve do datiranja izotopom ugljika - to je određivanje starosti organskih tvari na temelju omjera broja atoma stabilnog ugljikova izotopa 12C i radioaktivnog izotopa 14C.
Kalibracija je od kritične važnosti da bi datiranje ugljikom radilo, a tijekom godina znanstvenici su napravili "krivulju" kako bi prema informacijama o atmosferskom ugljiku (izvučenima iz drva, koralja i kamena) koji su poznati imali bazu podataka koju se itekako mnogo koristi da se "locira" vrijeme kada je nešto nastalo.
"To su sve novi koraci u tome kako razumijemo vrijeme", kaže Charlotte Pearson, profesorica dendrokronologije na Sveučilištu Arizona, i jedna od autorica rada.
Pearson i njezini kolege mjerili su izotop 14C u individualnim stablima niza vrsta koje dugo žive, od pinija u Kaliforniji do hrastova u Irskoj, posebno iz doba kada je, navodno, erumpirala Tera - između 1700 i 1500 godina prije Krista. Organski je materijal, pronašli su, nekoliko desetljeća mlađi od onog što se prije mislilo.
To je maleni pomak u golemom vremenskom okviru, ali i više nego pomaže u rješavanju misterije Tere. No, svakako je prerano za neke definitivne zaključke.
"Svi novi podaci i informacije su dobrodošli, ali postoji jako puno upitnika dok iste rezultate ne dobiju drugi laboratoriji", kaže Stuart Manning, profesor klasične arheologije na Cornellu, koji je jako dugo studirao Tera eksploziju ali nije upleten u ovu studiju Sveučilišta Arizona.
Kako bi se se kalibrirala krivulja trebati će puno više podataka iz više izvora, a ima i novih arheoloških dokaza iz Egipta koji bi mogli pomoći u definiranju godine kada je vulkan grunuo. Ako se svi ti izvori poklope, erupcija i sloj pepela koji je napravila, pomoći će u tome da se nevjerojatno davni događaj napokon datira.
"Ljudi žive jako brzo. Nismo ovdje dugo, i događaji koji utječu na ljudsko društvo, dogode se u godini ili dvije. Ako ćemo zaista studirati njihov utjecaj na prošla društva, onda trebamo dobro napravljene vremenske linije", kaže Pearson.
