To je misterija koja u ekstremnim slučajevima ide toliko daleko da pojedini pivopije počnu izbjegavati svako pivo pakirano u zelenoj ili u smeđoj boci, kako kome padne na pamet. A zapravo je svejedno. Velikoj većini, međutim, nije poznato zašto se pivo prodaje u smeđim ili zelenim bocama, a ne u sasvim prozirnim, kao što je često slučaj s drugim pićima, alkoholnim ili bezalkoholnim. Ili zašto je tradicionalna pivska boca tako specifičnog oblika.
Odgovor leži u tome što su proizvođači piva još prije skoro 200 godina naslutili da sasvim prozirne boce bez boje nisu najbolje rješenje za očuvanje kvalitete pića koje se nalazi unutra, unatoč tome što su ih hermetički začepljivali. Vrlo brzo nakon što su se kupci iznenađujuće brzo nakon proizvodnje boce koju bi ispili, stali tužiti da je to pivo postalo "pokvareno", da "smrdi", palo im je na pamet da je vjerojatni uzrok izloženost sunčevoj svjetlosti.
Prema nekim povijesnim tragovima to su istodobno primijetile mnoge pivovare diljem zapadnog svijeta, ali je svakako povijesno dokumentirano da su to primijetile njemačke pivovare. Tko bi drugi, uostalom, ako ne one? Danas znamo da odgovor leži u izloženosti piva UV zrakama iz sunčevog svjetla koje loše utječe na osjetljivu čarobnu kombinaciju raznih kemijskih sastojaka u pivu.
U doba kad su proizvođači piva primijetili problem, bilo im je jasno da je problem u danjem svjetlu, te su iskustveno došli do toga da smeđe boce pivo puno bolje održavaju kvalitetnim. Danas, pak, znamo da je riječ o tome da ultraljubičaste zrake razbijaju alfa kiseline iz hmelja i da posljedično dolazi do kemijske reakcije sa sumporom, kojega također ima u pivu.
Molekula koja se na kraju tog procesa dobije, po mnogim svojim osobinama, pa tako i po mirisu, jako je slična tvari zbog koje je tvor ozloglašen kao sklon tome da one za koje osjeti da mu od njih prijeti opasnost, takvom kemikalijom poprska. Svijet piva na taj je način bio puno sretnije mjesto sve do izbijanja Drugog svjetskog rata. Pritom nije bio problem samo globalni pokolj i zločini bez presedana, nego i to što su po cijelom svijetu počeli nedostajati razni resursi.
Kompliciranim nizom uzroka i posljedica, odjednom je stalo manjkati smeđeg stakla. U trenutku sretnog prosvjetljenja neopjevanog genija, nepoznat netko je otkrio da zelene boce podjednako dobro čuvaju pivo od sunčevog svjetla kao i smeđe. Tako se došlo do toga da danas pojedine tvrtke pažljivo njeguju svoj brend tako što pivo pune isključio u zelene boce, iako nema nikakve razlike u efikasnosti između smeđih i zelenih.
Zanimljivo je, svakako, da su zelenim bocama nešto sklonije vrhunske europske marke piva. Stvar je marketinški još zanimljivija ako se zna da su proizvođači u nekom trenutku otkrili i UV-otporne omotače kojima su stali omatati svoje boce, ali su svejedno nastavili ustrajati na isključivo zelenim odnosno smeđim bocama. Čak i nakon što su djelomično ili sasvim prešli na plastičnu ambalažu, savršeno otpornu na UV-zrake.
Uopće je staklo danas relikt koji se održao isključivo zbog tradicije u službi prepoznatljivosti i marketinga. Tako dolazimo i do tajne zašto su te staklene boce odvajkad proizvode tako da budu specifičnog oblika. Pivo je najstarije alkoholno piće na svijetu, poznato još u mlađem kamenom dobu 9500 godina prije Nove ere, nakon što su ljudi otkrili uzgoj žitarica. Danas je treće najpopularnije piće na svijetu; odmah iza vode i čaja.
Prije 5000 godina elita je neke radnike u Uruku u Mezopotamiji plaćala u pivu. Svaki radnik u antičkom Egiptu u 26. stoljeću prije Nove ere koji je radio na Keopsovoj piramidi u Gizi, dnevno je dobivao do pet litara piva kako bi izdržao napore i vrućinu. Znanje se prenosilo kroz milenije, u Europi su pivo obožavali Kelti. Rimljani i Grci smatrali su to piće "barbarskim" i držali se vina. Krajem srednjeg vijeka i kasnije potječu već i strogi zakoni o čistoći piva.
Mada, prvi poznati zakon o pivu napisao je još 1754. prije Nove ere babilonski vladar Hamurabi. Tako se dolazi do 16. stoljeća kad pivari počinju eksperimentirati s pakiranjem u staklene boce. Tada se pojavio novi tehnički problem, kako osigurati da staklo neće prsnuti ako se u njemu hermetički zatvorena nalazi gazirana tekućina?
Staklo tada nije bilo tako snažno kao danas i, od 17. stoljeća kad ulazi u upotrebu, pivari su odabirali takve oblike boce za koje su bili uglavnom sigurni da pridonose mehaničkoj otpornosti. Bilo je raznih rješenja, no do pretkraj Prvog svjetskog rata kao najučinkovitiji oblik izdvojila se relativno uska boca s uskim, dugačkim grlom.
To je bio i trenutak kad je staklena boca kao pakiranje preuzela apsolutni primat. Naknadno je staklarska industrija toliko napredovala u razvoju otpornog stakla da oblik boce više nije imao praktično značenje. No, navike su ostale i danas se pojedini proizvođači piva tradicionalnog oblika boce drže čak i kad svoje pivo s tradicijom pakiraju u plastične boce.
