Uvriježeno je mišljenje da što nam je veći kvocijent inteligencije to smo uspješniji, posebno u poslu. Tijekom predsjedničkih debata stalno se izvlače popisi predsjednika i uspoređuje IQ jednog kandidata s drugim. Moglo bi se zaključiti da se plašimo i poštujemo osobe s visokim kvocijentom inteligencije, ali nam često nisu simpatične i dostupne - te ih ne biramo za lidere ili sa njima ne želimo poslovati.
Izraelsko-američki psiholog i Nobelovac Daniel Kahneman došao je do zaključka da će ljudi radije poslovati s nekim tko im je blizak, simpatičan i kome vjeruju makar im se reklo da je dotična osoba 'manje pametna'.
Iako računanje kvocijenta inteligencije nije egzaktna znanost već relativan pokazatelj temeljen na pitanjima koja vas tjeraju da pokažete snalažljivost, znatiželju i koristite postojeća znanja, Kahneman kaže da su društvu zapravo važnije druga vrste inteligencije - emocionalna inteligencija, moralna inteligencija i tjelesna inteligencija (body language).
Prijašnja istraživanja pokazala su kako su pojedinci s višim IQ-om postigli bolje rezultate na radnim mjestima, njihovi ih kolege (nadređeni i podređeni) vide kao manje efikasne radnike.
- Njihove riječi i ideje nisu dovoljno razumljive većini, ljudi se teško povezuju s onime što govore - kaže Dean Simonton koji je o tome nedavno proveo i istraživanje a rezultati su objavljeni u Journal of Applied Psychology.
Sakupili su 379 muških i ženskih lidera u bankarstvu, tehničkom sektoru, informatici i biznisu te im dali da riješe standardizirani test inteligencije. Njih pojedinačno je pak ocjenjivalo osam njihovih kolega. Sve je bilo 'standardno' do kvocijenta 120 - što viši IQ to su ih kolege više voljeli i poštovali, a poslovni rezultati su rasli.
No za onih 20 posto čiji je IQ bio viši od 120 (140 je granica genijalnosti) poslovni rezultati koji se mogu kvantificirati su također rasli, no njihova je popularnost, povjerenje u njih i socijalne vještine ocijenjene od strane kolega bile lošije nego kod prosjeka.
- Rezultat toga nam ne govori da ne trebamo zapošljavati osobe s visokim IQ-om, već da su oni dovoljno pametni da porade na sebi i, uvjetno rečeno, 'zakamufliraju' svoju superiornost - kaže Paul Sackett, profesor menadžmenta na sveučilištu u Minnesoti. Sa njime se slaže i jedan od autora, John Antonakis, sa sveučilišta Lausanne u Švicarskoj.
- Lideri bi trebali koristiti svoju inteligenciju kako bi smislili kreativne metafore koje će uvjeriti i inspirirati ljude oko sebe. Dobar je primjer možda i bivši predsjednik SAD-a Barack Obama. To je jedini način da pokažu svoju inteligenciju i povežu se s ljudima, sve je u karizmi - kaže Antonakis, a cinici kažu kako je upravo to 'spuštanje karizmatičnih genijalaca na razinu prosjeka' recept uspjeha i Donalda Trumpa, a ne samo Obame.
Fantastično je, slažu se znanstvenici, biti inteligentan, racionalan, snalažljiv, obrazovan i originalan. No to su karakteristike koje pomažu vama, i samo vama osobno (ili barem na to tako gleda 'prosjek' oko vas). No druge tri vrste inteligencije ljudima oko nas pokazuju da smo empatični, želimo i da drugima bude dobro, nesebični i vrijedni povjerenja. Oni koji savladaju kompleksnosti 'oba svijeta' najdalje će dospjeti.
