Na koji su način zemlje poput Irske, Estonije, Slovačke, Češke ili Poljske uspjele privući brojne investicije u tehnološki i informacijski (IT) sektor te se razviti u regionalne, pa čak i globalne lidere u pojedinim segmentima tehnološke industrije? Koje preduvjete i prednosti su te zemlje imale naspram ostalih tranzicijskih ili periferijskih europskih zemalja, temeljem kojih su se uključili u najbrže rastuću novu industriju s najvećim povratima i najvećim potencijalima stvaranja bogatstva?

Postoje tri zajedničke regulatorne, porezne i obrazovne politike u tim zemljama koje su uspješno razvile domaći IT sektor: (1) iznimno lagano osnivanje tvrtki (za nekoliko dana, bez nepotrebnih troškova, regulacija i birokratskih komplikacija), (2) porezna motivacija (niski porezi za pokretače poslova, pogotovo u novim tehnologijama), te možda i najvažnije (3) visokoobrazovana mlada radna snaga, produkt obrazovnog sustava usmjerenog na razvoj novih tehnologija, dovoljno konkurentna da sama inicira inovativnost i tehnološki napredak.

Dobra taktika Kako je Estonija pobijedila Finsku i Švicarsku u obrazovanju

Estonija može služiti kao ogledni primjer uspješne tehnološke transformacije. Zemlja koja je 1991. godine, nakon pada Sovjetskog Saveza, bila tehnološki u najmanju ruku inferiorna čak i bivšim socijalističkim zemljama (manje od pola građana imalo je telefonsku liniju, a jedina međunarodna linija bila je u ministarstvu vanjskih poslova), u idućih 20 godina razvila se u tehnološkog lidera Europe. Zemlja sa samo 1,3 milijuna ljudi dala je svijetu Skype, ima najbrži internet i potpunu pokrivenost njime u cijeloj zemlji (wi-fi je besplatan, a dostupnost internetu proglašena je ljudskim pravom).

Prva je u svijetu uvela online glasovanje na izborima i online zdravstvene kartone, već je 1998. imala kompjutore i internet u svim školama (kodiranje se danas počinje učiti kroz igru već od 5. godine), te je čak omogućila građanima da prijavljuju porez online za 5 minuta. U jednom intervjuu u SAD-u, kad su pitali estonskog premijera je li istina da se porezi u Estoniji prijave za samo 5 minuta online, odgovorio je da nije – sad su poboljšali sustav pa je prosječno vrijeme 3 minute.

Estonija je primjer kako veličina zemlje doista nije bitna u razvoju nečega toliko korisnog i sveobuhvatnog kao što je informacijska i tehnološka industrija.

IT industrija postala je jezgra osnivanja i funkcioniranja brojnih drugih industrija. Nemoguće je danas organizirati poslovanje bez uspješnih IT rješenja, dok sama tehnološka inovativnost garantira dugoročnu održivost ekonomskog rasta. Ulaganje u tehnologije i potrebno znanje za razvoj nove tehnologije bez sumnje najbolja je investicija.

Što Hrvatska može naučiti?

Hrvatska bi kao ekonomija malog i padajućeg unutarnjeg tržišta, želeći osigurati dugoročno održiv rast, trebala slijediti primjere uspješnih EU zemalja u restrukturiranju i specijalizaciji u IT industriji u okviru širih aktivnosti podupiranja tržišnih institucija i poduzetničke klime.

Mogu li se u Hrvatskoj pojaviti nove poduzetničke inicijative i inovacije u IT sektoru, u uvjetima kad, s jedne strane, postoji rast potražnje u svijetu za uslugama te vrste, a s druge strane postoji niz ograničavajućih faktora koji su na djelu u Hrvatskoj?

Širok je raspon takvih ograničenja: pravna nesigurnost, direktna ili indirektna kontrola države oko 2/3 BDP-a, državni paternalizam, rentijerski mentalitet i klijentelistička vladavina s posljedicama stvaranja ekstraktivnih, a ne protržišnih institucija, negativna kadrovska selekcija i rast iseljavanja najsposobnijih, te naposljetku značajno oslanjanje postojećeg IT sektora na pružanje usluga državnom sektoru, pri čemu je konkurentnost manje presudna od političkih veza.

Ovi faktori uzeti zajedno čine nepovoljno hrvatsko okruženje za ekspanziju IT industrije kao nositelja novog rasta mimo postojećih klijentelističkih mreža i koja bi ujedno bila faktor (kreativne) destrukcije samih tih mreža. No uz dana ograničenja, moguće je koristiti i male slobodne prostore za alternativni razvoj.

Baltički tigar Najdigitaliziranija zemlja u EU: Evo kako se tamo živi

Za to već postoji nekoliko pretpostavki: rastuća potražnja za širokim spektrom usluga IT industrije u svijetu, otvorenost Hrvatske kroz integriranost u Europsku uniju, nastup poslijeratnih mladih generacija koje komuniciraju društvenim mrežama i engleskim jezikom kao materinjim i čije preferencije su samim tim okrenute ka novoj tehnologiji, globalizmu i budućnosti. Ovdje ćemo se fokusirati na resurse koji mogu biti izvori novog rasta i na potrebu oslobađanja zabluda o faktorima rasta koju producira ekonomska "znanost" u Hrvatskoj.

Prije svega, u Hrvatskoj postoji kvalitetna radna snaga u postojećoj IT industriji, ali i ljudski potencijal za ekspanziju tog sektora. Domaći fakulteti elektrotehnike i računarstva stvaraju prilično kvalitetnu i na Zapadu konkurentnu radnu snagu, pogotovo u usporedbi s domaćim društvenim fakultetima.

Dokaz tome je popriličan broj mladih, visokoobrazovanih i kvalitetnih pojedinaca koji uspješno razvijaju karijere u tom sektoru, ali nažalost izvan Hrvatske (ili nasreću, ovisno o perspektivi iz koje se gleda). Znatno bolje plaćeni poslovi i poticajnija atmosfera za inovacije i poduzetništvo u okviru novih tehnologija u inozemstvu stalno privlače kvalitetnu i visokostručnu radnu snagu. Može se pretpostaviti da bi velik dio njih ostao kad bi ovdje imali barem približno jednake uvjete za kreativnost i razvoj.

Nadalje, u Hrvatskoj postoji pozitivna predrasuda prema industrijama iz prošlosti, poput npr. brodogradnje, dok se zanemaruje potencijal novih tehnologija koje zahtijevaju puno manje kapitalnih ulaganja za potencijalno puno veći povrat. Unutar Jugoslavije hrvatska industrija bila je interno konkurentna, ali značajnim dijelom i izvozno orijentirana, čime je jamčila rast proizvodnje i zapošljavanja.

No tadašnja pozicija Hrvatske se bitno razlikuje od današnje: prvo, Hrvatska je bila industrijski lider na tadašnjem nekoliko puta većem i zaštićenom domaćem tržištu, a tu poziciju je izgubila osamostaljenjem i integracijom po drugačijim pravilima u Europsku uniju, te velikim dijelom vlastitom krivnjom jer se nije prilagođavala novim uvjetima na tržišni način, nego "političkim odabirom pobjednika" u tranziciji.

Drugo, geopolitičkom promjenom nestala je privilegirana pozicija mnogih tvrtki iz bivše države (uključujući i hrvatske tvrtke) na tržištima nesvrstanih zemalja koja su otvarana od tadašnjeg političkog vodstva te su nestale politički dirigirane ekonomije real-socijalističkih zemalja na kojima su tadašnje hrvatske tvrtke bile konkurentne. Osim toga, nestale su i koristi koje je bivša država ostvarivala na Zapadu zahvaljujući strateškoj igri ravnoteže i neutralnosti između tad suprotstavljenih velikih sila.

Društvene promjene Irska će dobiti prvoga gay premijera

Jugoslavija je na taj način doista rasla na izvozu i proizvodnji 60-ih i 70-ih godina, u čemu su prednjačile Hrvatska i Slovenija, i upravo je u tom razdoblju rasta domaće proizvodnje i izvoza stvorena percepcija o Hrvatskoj kao zemlji s jakom industrijskom tradicijom.

Nakon raspada Jugoslavije, zbog ratnih stradanja, neuspješne tranzicije, tržišne neprilagodbe i gubitka stranih tržišta, opadanje udjela proizvodnog sektora u Hrvatskoj je bilo značajnije nego u "normalnim" okolnostima ili kod usporedivih država s uspješnom tranzicijom koje su restrukturirale industrijski sektor. S druge strane, rast uslužnog sektora uglavnom je temeljen na geografskim prednostima Hrvatske umjesto na znanju i novim tehnologijama.

Premda Hrvatska nije više lokalni industrijski lider, opstao je dio industrijskog sektora, ali niže tehnološke razine i s proizvodima niže dodane vrijednosti, te komparativno s manjim udjelom u izvozu zemlje. Industrija se smanjivala i restrukturirala temeljem potražnje zemalja EU i manjim dijelom na obnovljenoj poslovnoj suradnji zemalja bivše države. Industrijska proizvodnja u Hrvatskoj stoga nije potpuno zamrla, kako se često može čuti u domaćim ekonomskim krugovima, nego se nižim kapacitetima prilagodila promijenjenoj potražnji.

Prema Atlasu ekonomske kompleksnosti, koji objavljuje Harvardov Center for International Development, a koji mjeri ekonomsku kompleksnost zemlje s obzirom na strukturu izvoza dobara, može se vidjeti kako je Hrvatska specijalizirana uglavnom u industrijskim poluproizvodima (poput naftnih prerađevina i mazivih ulja, električnih transformatora i druge elektroopreme, raznih metalnih proizvoda, drva i drvnih prerađevina, dijelova za automobile), te u manjoj mjeri farmaceutskim proizvodima ili niskoprofitnim tekstilnim proizvodima, namještaju, staklu, hrani itd.

Rast udjela usluga u ukupnom izvozu roba i usluga je kontinuiran nakon rata. Ukupan robni izvoz 2016. godine u Hrvatskoj iznosio je oko 92 milijarde kuna, a ukupan izvoz roba i usluga 171 milijardu kuna, čime je izvoz usluga u ukupnom izvozu u Hrvatskoj dosegao udio od 46%. Turizam čini više od 90% izvoza usluga, a to znači da je postao uvjerljivo najvažniji hrvatski izvozni proizvod.

Domaća ekonomija time postaje previše ovisna o turizmu, a posebno ranjiva od netržišnih utjecaja, kao što su vremenske prilike ili politička klima u okruženju. Neovisno od kvalitete pripreme turističke sezone, učinci turizma zbog mogućeg pada uslijed nepredvidivih netržišnih faktora mogu imati negativne posljedice na ukupnu ekonomiju.

Treba i kvaliteta Tim Cook: 'Tehnološke tvrtke se previše opterećuju brojkama'

Ta orijentacija nije rezultat svjesne Vladine politike, nego odgovora turističke ponude s naslijeđenim kapacitetima i većeg angažmana privatnih iznajmljivača na rast potražnje za našom obalom Jadrana. Bez turističkog prihoda val iseljavanja bi zahvatio i Istru, Kvarner te dalmatinsku obalu i otoke.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Prihod od inozemnih turista približio se jednoj petini stvorenog BDP-a te je postao bitan i kao izvor proračuna kroz ubiranje PDV-a.

Osim plaćanja turističkih usluga, deset milijuna stranih turista povećava prodaju hrane, pića, goriva, cestarina itd., što i fiskalnu poziciju Hrvatske čini osjetljivom na nepredvidiva turistička kretanja.

S obzirom na ranjivost domaće ekonomije i proračuna koji u tolikoj mjeri ovise o turizmu, potrebno je promišljati o izlaznoj strategiji u smjeru razvijanja novih industrija i usluga temeljenih na konkurentnim prednostima koje posjedujemo. Prvi iskorak je javno razobličavanje iskrivljenih percepcija, stvaranih od lokalnih ekonomista neznalica, da je nužna reindustrijalizacija (naravno, po uputama istih i njihovih političkih sponzora) za koje Hrvatska nema kapaciteta, kapitala, znanja niti tržišta.

Pljuska ekstremistima Nakon Irske: I nas je prostački zvati katoličkom zemljom

Drugi napor je u promociji novih tehnologija za koje stvaramo dovoljno kvalitetne ljudske potencijale kao danas osnovnog faktora rasta, ali koji zbog nedostatka prilike odlaze u inozemstvo.

Danas Hrvatska, u jakoj globalnoj konkurenciji, nema potencijala za reindustrijalizaciju velikog obujma koja bi bila konkurentna na svjetskom tržištu. Još je veća iluzija zalaganje za rast industrije radi supstitucije uvoza (o čemu vole sanjariti "domoljubni" političari i "ekonomisti" s elementarnim neznanjem o tržištu). Hrvatska ima malo i padajuće tržište (uslijed demografskih gubitaka) gdje bi supstitucija uvoza značila zaštitne mjere i zatvaranje Hrvatske s daljnjim pogubnim posljedicama, a nema nikakvu političku snagu da po toj liniji ulazi na strana tržišta.

No ono što nam je preostalo nije nimalo loš scenarij. Hrvatska se mora prvo fokusirati na implementaciju tržišnih institucija i pravnog poretka koji jamči jednakopravnost i sigurnost građana i tržišnih aktera, jer bez tog nema tržišnog nadmetanja ni rasta, a potom rast temeljiti na kvaliteti, a ne na kvantiteti. Male zemlje poput naše bi trebale za uzore uzimati slične zemlje čija se proizvodnja temelji na kvaliteti – poput Irske, Estonije ili Švicarske (koja unatoč nepovoljnom tečaju za domaće izvoznike i dalje više nego uspješno izvozi svoje skupe proizvode prvenstveno zato što ih zna brendirati i prodati).

Stoga je zabluda, raširena kod nas, da je manipulacija tečajem rješenje problema izvoza – tečaj može biti poluga u poticanju izvozne masovne proizvodnje, kao što je slučaj Kine. Za zemlje kao što je Hrvatska rješenje se nalazi u specijalizaciji i kvaliteti proizvoda i usluga.

Hrvatska prednost može biti što stvaramo pojedince koji svojim znanjima i vještinama uspijevaju biti konkurentni u najjačim tehnološkim tvrtkama u inozemstvu, ali zbog rentijerskog profila političkog sustava ne uspijevamo tu radnu snagu zadržati u Hrvatskoj.

Stvaranjem poticajnog institucionalnog okruženja postojeći ljudski kapital u Hrvatskoj mogao bi biti nositelj novog rasta temeljenog na IT tehnologijama i njihove primjene u jačanju konkurentnosti postojećih industrija i usluga, te specijalizaciji na proizvodima visoke dodane vrijednosti, čime bi mogli nadoknađivati izgubljene godine rasta.

Kako stvoriti razvojno poticajni okvir za domaći IT sektor?

Tehno žene Zaboravite 'Humans of New York', 'Women of Silicon Valley' je novi hit

Promatramo li primjer Irske ili Estonije, rješenja su naizgled jednostavna: osigurati pravnu ravnopravnost, sigurnost i efikasno pravosuđe, smanjiti poreze, olakšati pokretanje start-upova i dodatno pojačati ulaganja u obrazovanje ljudskih potencijala u tehnološkim zanimanjima. Uz takve uvjete, a na temelju anketa o uzrocima iseljavanja, možemo uz veću vjerojatnost pretpostaviti da bi hrvatski visokoobrazovani i kvalitetni pojedinci ostali u zemlji te ovdje inovirali i stvarali nova radna mjesta.

Uz trenutačno institucionalno okruženje iluzorno je očekivati interes političke kaste da ga u cijelosti redizajnira. Niti postoji kritično znanje za takve reforme niti postoji legitimacijski pritisak odozdo za institucionalnu implementaciju. Stoga treba tragati za načinom provedbe politike malih koraka od snižavanja poreza do unapređivanja obrazovanja, da Hrvatska ne izgubi potencijal kvalitetnog ljudskog resursa posebno u IT sektoru.

Kod poreza treba istaknuti da Hrvatska prednjači u poreznom opterećenju rada, gdje veće porezno opterećenje rada od nas imaju samo Grčka i Belgija. Golemo porezno opterećenje, pogotovo u sistemski korumpiranom institucionalnom okviru poput našega, nije stimulativno za inovatore, za one koje bi trebali biti pokretači novih poslova i novih digitalnih tehnoloških industrija, te zato visokoobrazovani i talentirani pojedinci odlaze iz zemlje, ne samo nalazeći zaposlenje, nego sve više otvarajući tvrtke u inozemstvu.

Za otvaranje tvrtki i novo zapošljavanje visoki porezi na dohodak i dobit nisu poticajni. Njihovo smanjenje ne bi bitno utjecalo na proračun središnje države, a smanjenjem lokalne samouprave ne bi imali veliki negativni učinak na lokalne proračune. Prema proračunu za 2017. godinu, porez na dohodak donosi ukupno 2 mlrd. kuna godišnje u proračun, dok porez na dobit nosi oko 8 mlrd. Kako je ukupni proračun RH za 2017. iznosio 122 mlrd. kuna, to znači da je relativni udio poreza na dobit 6,5%, a poreza na dohodak samo 1,6%.

Drugim riječima, kad bi se potpuno ukinuo porez na dohodak, država bi izgubila na godišnjoj razini tek 2 mlrd. kuna. Gubitak bi bio mnogo veći na razini lokalne uprave i samouprave, no sustav njihova financiranja ionako treba reformirati. Ipak, treba imati na umu da, osim poreza na dohodak, većina opterećenja plaće zapravo otpada na doprinose (koji pak uprihode 23 mlrd. kuna godišnje i čine 19% proračuna).

Kratkoročno smanjenje poreznog opterećenja dohotka i dobiti nedvojbeno će imati pozitivan kratkoročni učinak na potrošnju (a time i na prihode od PDV-a), ali i na buduće stvaranje novih poslova, a time i veće očekivane porezne priljeve u srednjem roku. Konkretno, reduciranje poreza na dohodak djelovat će stimulativno na povećanje plaća te time barem djelomice zaustaviti odljev mozgova (ili ga barem usporiti).

Pravo na pobačaj Kako je Irska pobijedila 'mračne' oglase

Oslobađanje od poreza na dobit u prvih 5 ili čak 10 godina nakon osnivanja tvrtke bit će korisno potencijalnim inovatorima koji bi u Hrvatskoj mogli pokretati svoje start-up IT tvrtke. Uz ovakvu mjeru potrebno je dramatično reduciranje svih prepreka pokretanja tvrtke, gdje bi proces morao trajati jednako kao i u brojnim zapadnim zemljama - 24 sata, ali i prestanak maltretiranja poduzetnika od strane Porezne uprave.

Nadalje, porezni sustav trebao bi stimulirati zarađivanje drugog ili trećeg dohotka (u trenutačnom sustavu alternativni izvori prihoda apsolutno se destimuliraju dodatnom poreznom presijom jer se zbrajaju s primarnim čime upadaju u više porezne razrede) što je posebno primjenjivo u IT sektoru gdje se brojne vještine outsourcaju online u čitavom svijetu (londonski City postao je sjedište svjetskog deviznog forex trgovanja upravo na ovaj način).

Povoljnim poreznim okvirom Hrvatska, osim što zadržava domaće kadrove, šalje signal i stranim kvalitetnim pojedincima da kod nas pokreću svoje poslovne ideje te upravo na taj način dugoročno gradi vlastitu konkurentsku poziciju.

Uz dva spomenuta poreza, veliko opterećenje domaćem gospodarstvu su i brojni parafiskalni nameti nastali kao oblik političkog kupovanja naklonosti brojnih interesnih skupina koje parazitiraju na izvanproračunskim zakonski utvrđenim nametima. I tu ima prostora za napredak, gdje bi se većina takvih nameta trebala naprosto ukinuti ili barem izuzeti novonastale tvrtke iz njihova plaćanja tijekom prvih deset godina poslovanja, dok bi se u istom periodu njihov broj postupno smanjivao.

Smanjenje poreznog opterećenja tek je prvi korak i predstavlja nužan (ali još ne dovoljan) uvjet za razvoj IT sektora u Hrvatskoj. Ostaju problemi neefikasnog i politički zarobljenog pravosuđa, masovne korupcije i klijentelističkog obrasca zapošljavanja. Stvaranjem porezno stimuliranih poduzetničkih enklava u IT sektoru i oslobađanjem većih plaća građanima barem bi se parcijalno moglo krenuti u smjeru razvoja jednog sektora koji zasad obećava najveći povrat na investicije. Možda upravo tu krene druga tranzicija Hrvatske koja će se odvijati mimo političkih klijentelističkih mreža.