Na koji su način zemlje poput Irske, Estonije, Slovačke, Češke ili Poljske uspjele privući brojne investicije u tehnološki i informacijski (IT) sektor te se razviti u regionalne, pa čak i globalne lidere u pojedinim segmentima tehnološke industrije? Koje preduvjete i prednosti su te zemlje imale naspram ostalih tranzicijskih ili periferijskih europskih zemalja, temeljem kojih su se uključili u najbrže rastuću novu industriju s najvećim povratima i najvećim potencijalima stvaranja bogatstva?
Postoje tri zajedničke regulatorne, porezne i obrazovne politike u tim zemljama koje su uspješno razvile domaći IT sektor: (1) iznimno lagano osnivanje tvrtki (za nekoliko dana, bez nepotrebnih troškova, regulacija i birokratskih komplikacija), (2) porezna motivacija (niski porezi za pokretače poslova, pogotovo u novim tehnologijama), te možda i najvažnije (3) visokoobrazovana mlada radna snaga, produkt obrazovnog sustava usmjerenog na razvoj novih tehnologija, dovoljno konkurentna da sama inicira inovativnost i tehnološki napredak.
Estonija može služiti kao ogledni primjer uspješne tehnološke transformacije. Zemlja koja je 1991. godine, nakon pada Sovjetskog Saveza, bila tehnološki u najmanju ruku inferiorna čak i bivšim socijalističkim zemljama (manje od pola građana imalo je telefonsku liniju, a jedina međunarodna linija bila je u ministarstvu vanjskih poslova), u idućih 20 godina razvila se u tehnološkog lidera Europe. Zemlja sa samo 1,3 milijuna ljudi dala je svijetu Skype, ima najbrži internet i potpunu pokrivenost njime u cijeloj zemlji (wi-fi je besplatan, a dostupnost internetu proglašena je ljudskim pravom).
Prva je u svijetu uvela online glasovanje na izborima i online zdravstvene kartone, već je 1998. imala kompjutore i internet u svim školama (kodiranje se danas počinje učiti kroz igru već od 5. godine), te je čak omogućila građanima da prijavljuju porez online za 5 minuta. U jednom intervjuu u SAD-u, kad su pitali estonskog premijera je li istina da se porezi u Estoniji prijave za samo 5 minuta online, odgovorio je da nije – sad su poboljšali sustav pa je prosječno vrijeme 3 minute.
Estonija je primjer kako veličina zemlje doista nije bitna u razvoju nečega toliko korisnog i sveobuhvatnog kao što je informacijska i tehnološka industrija.
IT industrija postala je jezgra osnivanja i funkcioniranja brojnih drugih industrija. Nemoguće je danas organizirati poslovanje bez uspješnih IT rješenja, dok sama tehnološka inovativnost garantira dugoročnu održivost ekonomskog rasta. Ulaganje u tehnologije i potrebno znanje za razvoj nove tehnologije bez sumnje najbolja je investicija.
Što Hrvatska može naučiti?
Hrvatska bi kao ekonomija malog i padajućeg unutarnjeg tržišta, želeći osigurati dugoročno održiv rast, trebala slijediti primjere uspješnih EU zemalja u restrukturiranju i specijalizaciji u IT industriji u okviru širih aktivnosti podupiranja tržišnih institucija i poduzetničke klime.
Mogu li se u Hrvatskoj pojaviti nove poduzetničke inicijative i inovacije u IT sektoru, u uvjetima kad, s jedne strane, postoji rast potražnje u svijetu za uslugama te vrste, a s druge strane postoji niz ograničavajućih faktora koji su na djelu u Hrvatskoj?
Širok je raspon takvih ograničenja: pravna nesigurnost, direktna ili indirektna kontrola države oko 2/3 BDP-a, državni paternalizam, rentijerski mentalitet i klijentelistička vladavina s posljedicama stvaranja ekstraktivnih, a ne protržišnih institucija, negativna kadrovska selekcija i rast iseljavanja najsposobnijih, te naposljetku značajno oslanjanje postojećeg IT sektora na pružanje usluga državnom sektoru, pri čemu je konkurentnost manje presudna od političkih veza.
Ovi faktori uzeti zajedno čine nepovoljno hrvatsko okruženje za ekspanziju IT industrije kao nositelja novog rasta mimo postojećih klijentelističkih mreža i koja bi ujedno bila faktor (kreativne) destrukcije samih tih mreža. No uz dana ograničenja, moguće je koristiti i male slobodne prostore za alternativni razvoj.
Za to već postoji nekoliko pretpostavki: rastuća potražnja za širokim spektrom usluga IT industrije u svijetu, otvorenost Hrvatske kroz integriranost u Europsku uniju, nastup poslijeratnih mladih generacija koje komuniciraju društvenim mrežama i engleskim jezikom kao materinjim i čije preferencije su samim tim okrenute ka novoj tehnologiji, globalizmu i budućnosti. Ovdje ćemo se fokusirati na resurse koji mogu biti izvori novog rasta i na potrebu oslobađanja zabluda o faktorima rasta koju producira ekonomska "znanost" u Hrvatskoj.
Prije svega, u Hrvatskoj postoji kvalitetna radna snaga u postojećoj IT industriji, ali i ljudski potencijal za ekspanziju tog sektora. Domaći fakulteti elektrotehnike i računarstva stvaraju prilično kvalitetnu i na Zapadu konkurentnu radnu snagu, pogotovo u usporedbi s domaćim društvenim fakultetima.
Dokaz tome je popriličan broj mladih, visokoobrazovanih i kvalitetnih pojedinaca koji uspješno razvijaju karijere u tom sektoru, ali nažalost izvan Hrvatske (ili nasreću, ovisno o perspektivi iz koje se gleda). Znatno bolje plaćeni poslovi i poticajnija atmosfera za inovacije i poduzetništvo u okviru novih tehnologija u inozemstvu stalno privlače kvalitetnu i visokostručnu radnu snagu. Može se pretpostaviti da bi velik dio njih ostao kad bi ovdje imali barem približno jednake uvjete za kreativnost i razvoj.
Nadalje, u Hrvatskoj postoji pozitivna predrasuda prema industrijama iz prošlosti, poput npr. brodogradnje, dok se zanemaruje potencijal novih tehnologija koje zahtijevaju puno manje kapitalnih ulaganja za potencijalno puno veći povrat. Unutar Jugoslavije hrvatska industrija bila je interno konkurentna, ali značajnim dijelom i izvozno orijentirana, čime je jamčila rast proizvodnje i zapošljavanja.
No tadašnja pozicija Hrvatske se bitno razlikuje od današnje: prvo, Hrvatska je bila industrijski lider na tadašnjem nekoliko puta većem i zaštićenom domaćem tržištu, a tu poziciju je izgubila osamostaljenjem i integracijom po drugačijim pravilima u Europsku uniju, te velikim dijelom vlastitom krivnjom jer se nije prilagođavala novim uvjetima na tržišni način, nego "političkim odabirom pobjednika" u tranziciji.
Drugo, geopolitičkom promjenom nestala je privilegirana pozicija mnogih tvrtki iz bivše države (uključujući i hrvatske tvrtke) na tržištima nesvrstanih zemalja koja su otvarana od tadašnjeg političkog vodstva te su nestale politički dirigirane ekonomije real-socijalističkih zemalja na kojima su tadašnje hrvatske tvrtke bile konkurentne. Osim toga, nestale su i koristi koje je bivša država ostvarivala na Zapadu zahvaljujući strateškoj igri ravnoteže i neutralnosti između tad suprotstavljenih velikih sila.
Jugoslavija je na taj način doista rasla na izvozu i proizvodnji 60-ih i 70-ih godina, u čemu su prednjačile Hrvatska i Slovenija, i upravo je u tom razdoblju rasta domaće proizvodnje i izvoza stvorena percepcija o Hrvatskoj kao zemlji s jakom industrijskom tradicijom.
Nakon raspada Jugoslavije, zbog ratnih stradanja, neuspješne tranzicije, tržišne neprilagodbe i gubitka stranih tržišta, opadanje udjela proizvodnog sektora u Hrvatskoj je bilo značajnije nego u "normalnim" okolnostima ili kod usporedivih država s uspješnom tranzicijom koje su restrukturirale industrijski sektor. S druge strane, rast uslužnog sektora uglavnom je temeljen na geografskim prednostima Hrvatske umjesto na znanju i novim tehnologijama.
Premda Hrvatska nije više lokalni industrijski lider, opstao je dio industrijskog sektora, ali niže tehnološke razine i s proizvodima niže dodane vrijednosti, te komparativno s manjim udjelom u izvozu zemlje. Industrija se smanjivala i restrukturirala temeljem potražnje zemalja EU i manjim dijelom na obnovljenoj poslovnoj suradnji zemalja bivše države. Industrijska proizvodnja u Hrvatskoj stoga nije potpuno zamrla, kako se često može čuti u domaćim ekonomskim krugovima, nego se nižim kapacitetima prilagodila promijenjenoj potražnji.
Prema Atlasu ekonomske kompleksnosti, koji objavljuje Harvardov Center for International Development, a koji mjeri ekonomsku kompleksnost zemlje s obzirom na strukturu izvoza dobara, može se vidjeti kako je Hrvatska specijalizirana uglavnom u industrijskim poluproizvodima (poput naftnih prerađevina i mazivih ulja, električnih transformatora i druge elektroopreme, raznih metalnih proizvoda, drva i drvnih prerađevina, dijelova za automobile), te u manjoj mjeri farmaceutskim proizvodima ili niskoprofitnim tekstilnim proizvodima, namještaju, staklu, hrani itd.
Rast udjela usluga u ukupnom izvozu roba i usluga je kontinuiran nakon rata. Ukupan robni izvoz 2016. godine u Hrvatskoj iznosio je oko 92 milijarde kuna, a ukupan izvoz roba i usluga 171 milijardu kuna, čime je izvoz usluga u ukupnom izvozu u Hrvatskoj dosegao udio od 46%. Turizam čini više od 90% izvoza usluga, a to znači da je postao uvjerljivo najvažniji hrvatski izvozni proizvod.
Domaća ekonomija time postaje previše ovisna o turizmu, a posebno ranjiva od netržišnih utjecaja, kao što su vremenske prilike ili politička klima u okruženju. Neovisno od kvalitete pripreme turističke sezone, učinci turizma zbog mogućeg pada uslijed nepredvidivih netržišnih faktora mogu imati negativne posljedice na ukupnu ekonomiju.
Ta orijentacija nije rezultat svjesne Vladine politike, nego odgovora turističke ponude s naslijeđenim kapacitetima i većeg angažmana privatnih iznajmljivača na rast potražnje za našom obalom Jadrana. Bez turističkog prihoda val iseljavanja bi zahvatio i Istru, Kvarner te dalmatinsku obalu i otoke.
Nastavak na sljedećoj stranici...
