Teritorij današnje Hrvatske premrežen je utvrdama, dvorcima, gradinama, tvrđavama i kaštelima građenima od kasne antike do početka modernog doba. Neke su od tih građevina u potpunosti obnovljene, neke su u procesu obnove, dok su mnoge - zapravo većina - tek više ili manje vidljivi kameni ostaci koji polako nestaju pod okolnim raslinjem. Kada su ta zdanja nastala i s kojim motivima? Koji su strani utjecaji najvidljiviji u arhitekturi hrvatskih srednjovjekovnih utvrda i dvoraca? Postoje li regionalne razlike? Koja se radna snaga koristila? Znamo li imena arhitekata koji su ih gradili? Kako bismo doznali odgovore na ta pitanja, razgovarali smo s povjesničarom Krešimirom Reganom, jednim od najvećih domaćih stručnjaka za ovu tematiku i urednikom monumentalne knjige "Leksikon utvrda Hrvatske - srednji i rani novi vijek". Riječ je o bogato ilustriranom izdanju na više od 800 stranica - knjigu je krajem prošle godine objavio Leksikografski zavod Miroslav Krleža - koje kroz 1075 članaka obrađuje korpus hrvatskih utvrda i dvoraca podignutih tijekom srednjeg i ranog novog vijeka.

Kerestinec Ukleti dvorac u kojem Rimac želi raditi aute budućnosti

Najstarije hrvatske utvrde bile su obrambene građevine podizane za zapadnorimske i bizantske vladavine tijekom kasne antike (4.–5. stoljeće) i ranog srednjeg vijeka (5.–7. stoljeće), smještene duž istočne jadranske obale i uz važne kopnene prometnice. "Najčešće ih nalazimo u primorskim dijelovima Hrvatske, no novija istraživanja pokazuju da su se takve građevine podizale i u kontinentalnoj Hrvatskoj, na primjer Bukovlje kraj Zvečaja", govori Regan. Prema funkciji i izgledu, te se utvrde dijele na manje stražarnice pravilna tlocrta (Kornati - Toreta, Sveti Andrija - Teutin grad, Palacol na istoimenom otoku), pribježišta nepravilna tlocrta (Majka Božja Gorska u Loboru), garnizonske utvrde nepravilna tlocrta s mnogobrojnim kulama s unutarnje ili vanjske strane bedema (Veliki Sikavac, Sveta Trojica kraj Starigrada Pakleničkog, Crkvišće Bukovlje na Mrežnici, Kuzelin na Medvednici), te manja utvrđena naselja (bizantski kastrum na Brijunima, Lonja - Gradišće u općini Novi Marof). "Većina tih utvrda stradala je ili bila napuštena za avarsko-slavenske seobe u 5. i 6. stoljeću, no iz ovih utvrđenja razvili su se u primorskoj Hrvatskoj romanički kašteli kao novi tipovi gradskih utvrda", kaže Regan.

Svila i kadifa Ovo su dvorci naših tajkuna, tu žive kao kraljevi

Pod utjecajem Franaka, tijekom ranog i razvijenog srednjeg vijeka, kao najstarija utvrđenja podižu se tzv. mote (franc. motte), manje obrambene građevine građene kombinacijom drva i zemlje. "One su se razvile u 10. stoljeću u sjevernoj Francuskoj. Sastoje se od umjetno podignutog stožastog zemljanog humka, na kojem je stajala drvena branič-kula opasana palisadom, ponekad i opkopom, a u pravilu bez zemljanog bedema", objašnjava Regan. Kao tipizirana ranosrednjovjekovna utvrda, ova se fortifikacijska građevina u 11. stoljeću proširila na velike dijelove zapadne i srednje Europe, pa tako i na Hrvatsku. Iz nje su se potom razvili romanički i gotički tvrdi gradovi (castrum) te srednjovjekovni kašteli (castellum).

Utvrde u srednjovjekovnoj Hrvatskoj ponajviše nastaju pod utjecajima iz Njemačke i Italije. "No, u romaničkome se stilu na hrvatskom prostoru razvija još jedan specifičan tip srednjovjekovne utvrde, koja se po zemlji svog postanka naziva francuski kaštel." To su bile razmjerno velike obrambeno-stambene građevine višekutnoga tlocrta. U unutrašnjosti se nalazilo dvorište omeđeno stambenim, gospodarskim ili stambeno-gospodarskim krilima oslonjenima na bedeme. "Pretpostavlja se da taj tip utvrde na hrvatske prostore dolazi posredovanjem pristaša dinastije Anžuvinaca i francuskih vitezova ivanovaca potkraj 13. ili početkom 14. stoljeća", kaže Regan. "Iz njemačkog prostora također se širi gotička obrambena arhitektura, s razlikom što u primorskoj Hrvatskoj možemo na bedemima uočiti različite završetke kruništa. Osobit utjecaj na razvoj kasnogotičkih utvrda imali su majstori iz Češke. Taj utjecaj ponajviše se prepoznaje prema velikim reprezentativnim kasnogotičkim prozorima s razdjelnim kamenim križem u doprozorniku, najčešće potpuno ili djelomično ostakljenim. Takvi su prozori nazvani češkima jer su ih potkraj 14. stoljeća, za vladavine ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda Luksemburgovca, iz Češke donijeli majstori potekli iz radionica obitelji graditelja i kipara Parlera", kaže Regan.

Dvorac Pejačević Dvorac u Virovitici: Za obnovu ruševine 81 milijun kuna

U doba kasne gotike razvija se specifičan tip utvrđene rezidencije, u znanstvenoj literaturi poznat kao srednjoeuropski tvrdi grad-dvorac (Burgschloss), odnosno utvrđeni palas. "Najpoznatiji primjeri takvih građevina su Ilok, Gorjani i Ružica kraj Orahovice", navodi Regan. Dodaje da se pod utjecajem talijanske renesanse u Hrvatskoj kasnije razvija specifičan tip utvrde, koju nazivamo renesansni kaštel. "U primorske dijelove Hrvatske ove vrste građevina dolaze izravno iz Italije, dok se u kontinentalnoj Hrvatskoj ove utvrde grade pod utjecajem ugarske renesanse, koja se opet razvija putem posrednika iz Italije koji su djelovali na dvoru ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina. To su bile obrambeno-stambene građevine pravilna tlocrta, građene tijekom 15. i 16. stoljeća na onim strateškim pozicijama s kojih je, neovisno o konfiguraciji terena, bilo najlakše braniti i nadzirati određeni prostor." Karakteriziraju ih razmjerno pravilan geometrijski tlocrt, ugaone kule i polukule okrugla, polukružna ili potkovičasta tlocrta, nizovi topovskih otvora i puškarnica, dobra pokrivenost prilaznih putova zaprječnom vatrom te naposljetku konzolno izbočene drvene galerije na vrhovima bedema i kula.

Općenito govoreći, na području Hrvatske u tom se razdoblju razvijaju razni tipovi utvrda, od masivno zidanih branič-kula (Gvozdansko, Perušić) do kaštela u Dalmaciji, Istri i Primorju. Kašteli se dijele na kule (Marina kraj Trogira), kule s utvrđenim dvorištem (Kaštilac u Kaštel Gomilici), veće kaštele (Svetvinčenat, Nehaj u Senju, Vitturi u Kaštel Lukšiću, Martinis-Marchi na Šolti) i utvrđene kuće (Kaštel u Balama, Tvrdalj u Starome Gradu na Hvaru). U kontinentalnoj Hrvatskoj tijekom protuosmanskih ratova nastaju renesansne tvrđave pravilna tlocrta s rondelima (Stari grad Sisak, Varaždin), kasnije zamijenjenima bastionima. Istodobno se pod utjecajima iz Mađarske grade i utvrđene plemićke kurije - fortalitium ili curia nobilitarem in formam castelli - skromne obrambene rezidencije nižeg plemstva (Sutinsko, Bela I.), od kojih neke postaju jezgre većih kompleksa (Veliki Tabor, Klenovnik). Uz obalu Dalmacije nastaju specifična renesansna naselja - kašteli za zaštitu podanika od iznenadnih osmanskih napada (Kaštel Lukšić, Turanj, Ražanac). U pograničnim područjima grade se i palanke - drvene utvrde pravokutna tlocrta s palisadom i jarkom, koje služe kao vojni logori i pribježišta.

Reportaža Dvorac Jakovlje: Danas je to barokna oaza za umjetnike

Tko je gradio te utvrde? Lokalni plemići i velikaši, strani vladari ili vojna uprava? "U primorskoj Hrvatskoj utvrde su podizali pretežito lokalni plemići, dok su u kontinentalnoj Hrvatskoj one bile - od vremena ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. - podjednako građene od strane moćnih magnata i samih vladara", govori Regan. Budući da je gradnja utvrđenja bila moguća isključivo uz dozvolu vladara, najviše ih je sagrađeno u vrijeme dvaju velikih prevrata, kada je oslabila središnja kraljevska vlast. "Prvi prevrat bio je u vrijeme smjene dinastije Arpadovića s dinastijom Anžuvinaca krajem 13. i početkom 14. stoljeća, a drugi prevrat bio je u vrijeme prijestolnoga rata između pristaša Ladislava Napuljskoga i Sigismunda Luksemburgovca krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Potom imamo zatišje u podizanju utvrda sve do vremena vladavine kralja Matije Korvina, koji je zbog sve češćih osmanskih provala iz Bosne u Hrvatsku i Slavoniju godine 1471. dozvolio izgradnju utvrda na svim svojim posjedima." U to se vrijeme, radi pružanja sigurnog zaklona lokalnom stanovništvu u slučaju osmanskih napada, počinju utvrđivati i crkve te samostani.

REPORTAŽA Dvorac umjetnika Oršić - Jakovlje: Remont zagorskog plemićkog ladanja

Dakako, plemići i svećenici u to se vrijeme - kao ni danas - nisu zamarali fizičkim poslovima. Pitamo Regana koja je radna snaga bila korištena za gradnju utvrda? "Najčešće se koristio rad kmetova", odgovara. "Oni su imali obvezu sudjelovati u takvom jednom projektu, dok je gradnju vodio majstor. Sama gradnja počela bi pripremom zemljišta. Tada se ruše stabla, raskrčuje teren, nivelira i prilagođava budućem izgledu utvrde. Usporedno s tim radovima prikuplja se materijal za gradnju - kamen za zidove, drvo za krovove, stropove, drvene hodnike, vrata - i na licu mjesta grade se peći za vapno. Na gradilištu je također bila organizirana straža koja ga je čuvala, kuhinja i brojne druge prateće službe. Među njima su bili kovači, koji su izrađivali i popravljali alat za gradnju, te kamenoresci koji su pripremali i obrađivali kamen." Znamo li imena majstora i arhitekata koji su bili odgovorni za dizajn utvrda i dvoraca? "Iz srednjeg vijeka gotovo da nemamo imena graditelja", govori Regan. "Ona su nam poznata tek iz vremena renesanse. U kontinentalnoj Hrvatskoj jedan od najpoznatijih graditelja bio je Domenico dell'Allio." Po njegovim nacrtima pokrenuta je temeljita rekonstrukcija Staroga grada u Varaždinu i njegova pretvorba u najsnažniju utvrdu cijele slavonske krajine, koja je većim dijelom dovršena do 1557. godine. Taj talijanski graditelj kasnije je sudjelovao i u izgradnji drugih tvrđava na granici prema Osmanlijama (Koprivnica, Križevci, Ivanić-Grad), ali i u susjednoj Štajerskoj (Maribor, Ptuj). "On je bio jedan od najistaknutijih vojnih inženjera svog vremena, prenoseći ranorenesansne oblike gornjotalijanskog tipa u Štajersku i gornju Hrvatsku", kaže Regan.

U primorskoj Hrvatskoj svakako je najpoznatiji graditelj Giangirolamo Sanmicheli, nećak još poznatijeg veronskog arhitekta Michelea Sanmichelija, po čijim su projektima sagrađeni fortifikacijski sustav u Zadru te tvrđava sv. Nikole u šibenskom kanalu. "Tu je i Michelozzo di Bartolomeo Michelozzi, koji je kao graditelj u službi Dubrovačke Republike između 1461. i 1464. radio na rekonstrukciji dubrovačkih gradskih utvrda - dovršio je kulu Minčetu i njezino predziđe, kule Bokar i Puncijelu - te na utvrđivanju Stona. Naposljetku, tu je Juraj Dalmatinac, koji je u Dubrovniku sagradio kulu sv. Katarine, dok je na Pagu prema njegovim nacrtima sagrađeno istoimeno utvrđeno naselje."

Materijali korišteni za izgradnju hrvatskih utvrda uglavnom su bili usklađeni s geološkim i pedološkim karakteristikama reljefa. "Stoga ne čudi da je najviše utvrda u Hrvatskoj sagrađeno od kamena, što je uobičajen građevni materijal za takvu vrstu kompleksa i građevina. Za podizanje bedema i drugih zidova najčešće se koristio žbukom povezan lomljeni kamen, a rjeđe pločasti i priklesani kamen, dok su detalji - dovratnici, portali, vijenci, konzole, prozorski okviri, uglovno kamenje - bili fino klesani", govori Regan. Od drva, jeftinog i lako dostupnog materijala, izrađivana su krovišta, konzolno izbačeni obrambeni hodnici kula i bedema, stubišta, komunikacijski hodnici s unutarnje strane bedema, podnice, pregradni zidovi, škure, vrata, pomični mostovi, prilazne drvene konstrukcije i unutrašnje pomoćne građevine. U podizanju hrvatskih utvrda najmanje se koristila opeka - utvrde od opeke najčešće su u današnjoj istočnoj Slavoniji. "No, neovisno o vrsti materijala od kojih su podignute, srednjovjekovne utvrde pretežito nose osobine međustilova. Stariji dijelovi utvrda imaju stilske karakteristike kasne romanike i rane gotike, mlađi dijelovi kasne gotike i rane renesanse, dok utvrde građene od polovice 15. stoljeća nadalje nose stilske karakteristike renesanse i baroka", kaže Regan.

Hrvatske utvrde i dvorci odražavaju, dakle, bogatu i nerijetko krvavu povijest područja koje se stoljećima nalazilo na europskom limesu, na granici između Zapada i Istoka. Zanima nas kako su se utvrde arhitektonski prilagođavale novim vojnim prijetnjama, primjerice pojavi topništva u ranom novom vijeku? "S jedne strane, taj se proces prilagodbe odvijao dogradnjom masivnih baterijskih kula ili rondela na točke s kojih se topovskom i puščanom paljbom moglo najbolje nadzirati pristup utvrdi, samim time i smjer iz kojega je neprijatelj mogao najlakše voditi navalu - primjeri su Belec, masivno ojačanje jezgre Cesargrada, Kostelgrad, Milengrad, Čanjevo, Stari grad u Varaždinu, Svetina, Trakošćan, druga građevna faza Velikog Tabora. S druge strane, obnova starijih utvrda u renesansnom duhu odvijala se i dodavanjem velikih utvrđenih dvorišta s 'kašteloidnim elementima' - bedemi s ugaonim renesansnim polukulama - čijom se izgradnjom sprječavalo da neprijatelj topovima zauzme povoljne položaje ispred jezgri i krene u njihovo sustavno rušenje. Primjeri takvih dogradnji su Ozalj, Modruš, Lobor, Grebengrad, Mali Kalnik."

INVESTICIJA OD 17 MILIJUNA EURA Golubovec: Obnova jednog od najvrednijih hrvatskih dvoraca

S vremenom su mnoge hrvatske srednjovjekovne utvrde počele gubiti isključivo obrambenu funkciju i polako se pretvarati u rezidencijalna zdanja - dvorce. "Taj je proces uhvatio zamah već u 17. stoljeću, a na snazi osobito dobiva tijekom 18. stoljeća, kada su osmanske granice pomaknute daleko prema istoku, na obale rijeka Save i Dunava. U tom smislu najzanimljiviji su primjeri Velikog Tabora, Valpova i Iloka koji su u baroknome duhu pregrađeni u prave velikaške rezidencije. Ipak, najpoznatiji je primjer dvorca Trakošćana, kojega su Draškovići temeljito pregradili u najpoznatiju velikašku rezidenciju na čitavome hrvatskom prostoru", govori Regan.

Zahvaljujući znanstvenim istraživanjima, posljednjih smo desetljeća doznali mnogo novih pojedinosti o drevnim hrvatskim utvrdama i dvorcima. "Arheološka istraživanja značajno su promijenila naše razumijevanje tih objekata jer su njima otkriveni brojni detalji koji ranije nisu bili dostupni", objašnjava Regan, iznoseći jedan intrigantan primjer. "Posebno su zanimljivi nalazi ljuštura morskih školjaka u otpadnim jamama u nizu utvrda kontinentalne Hrvatske, koje nam jasno svjedoče da je na ovom području potkraj srednjega i početkom ranog novog vijeka bila dobro razgranata trgovačka mreža, čiji su nositelji - primjerice Zrinski - bili u stanju brzo prevesti tako jako kvarljivu robu iz primorskog u kontinentalni dio zemlje."