Prije nešto više od mjesec dana potpisan je ugovor za obnovu kasnobaroknog dvorca Stubički Golubovec, koji bi nakon sanacije trebao postati dom najmodernijeg Znanstvenog edukativno-zabavnog centra Zagorje ZEZ. Naime, vlasnici dvorca, Grad Donja Stubica i Krapinsko-Zagorska županija, planiraju kompletnu obnovu, nadogradnju i prenamjenu Golubovca, a nadaju se da će profunkcionirati do 2025. godine. Cjelokupna investicija, kako stoji u projektu ZEZ-a, procijenjena je na oko 17 milijuna eura, a obuhvaća rekonstrukciju i dogradnju dvorca te opremanje prostora unutarnjim i vanjskim znanstvenim izlošcima. Tim projektom dvorac Stubički Golubovec postao bi prva destinacija u Hrvatskoj u kojoj bi se objedinile funkcije muzeja, zabavnog parka i inovacijskog centra i gdje bi se promovirala znanstvena otkrića na inovativan i zabavan način.
Prema mišljenju krapinsko-zagorskog župana Željka Kolara, ZEZ će biti veliki doprinos obrazovanju, znanosti, turizmu i očuvanju kulturne baštine.
"To je put kojim bi Hrvatska trebala ići u spašavanju starih kurija od propadanja, dajući im novu funkciju, vrijednost, smisao i samoodrživost", napomenuo je Kolar prigodom potpisivanja ugovora.
Naime, rekonstrukcijom dvorca i otvaranjem znanstvenog centra neće se samo revitalizirati kulturno dobro, nego će cijeli taj zapušteni prostor oživjeti kroz novu funkciju. A time će Hrvatsko zagorje obogatiti svoju turističku ponudu novom referentnom točkom, koja će vjerojatno povećati i broj dolazaka turista.
Dvorac Golubovec u Donjoj Stubici jedan je od najvrednijih hrvatskih dvoraca kasnobaroknog razdoblja. Udaljen je oko 800 metara od Donje Stubice, piše Lelja Dobronić u radu "Stubički Golubovec", gdje se prema starim zapisima u nekadašnjem starom gradu, na brežuljku iznad mjesta, utaborio Matija Gubec sa svojim seljacima pobunjenicima. Također, dijele ga samo četiri kilometra od polja kraj Stubičkih Toplica, gdje je Gupčeva vojska bila potpuno poražena 1573. godine. Okružen je perivojem, koji se ubraja među najljepše u Hrvatskom zagorju. Njegova posebnost su Vilinske poljane, veliki prostor na oko 84 hektara, s potocima, jezerima, ribnjacima, livadama, oranicama, hrastovim stablima i prekrasnim vidicima prema sjevernim obroncima Medvednice. Dvorac ima visoku arhitektonsku, povijesnu i ambijentalnu vrijednost te je proglašen kulturnim i prirodnim dobrom nacionalnog značaja. No ima i zanimljivu povijest jer su se u njemu kao vlasnici smjenjivale neke od najpoznatijih hrvatskih plemićkih obitelji.
U srednjem vijeku Golubovec je pripadao stubičkom vlastelinstvu sa sjedištem u feudalnom, plemićkom gradu Stubici - Starom gradu Stubica. Kako piše akademik Mladen Obad Ščitaroci, najpoznatiji gospodar stubičkoga vlastelinstva u 16. stoljeću, u doba Seljačke bune Matije Gupca, bio je Franjo Tahy, koji je pokopan 1573. u župnoj crkvi u Donjoj Stubici. Početkom 17. stoljeća Golubovec je došao u posjed obitelji baruna Mallakoczyja od Susedgrada, a udajom Ane Mallakoczy za Adama Sigismunda Domjanića dvorac je postao vezan i za obitelj plemića Domjanića Zelinskih. Kako su drugi suvlasnici - obitelji Mallakoczyji, Ilijašići i Cinderi tijekom godina ostali bez nasljednika, Golubovec je u potpunosti pripao Domjanićima. Nakon smrti Kristofora Domjanića Zelinskog i njegove supruge Rozalije Kukuljević Sakcinske Domjanić potkraj 18. stoljeća imanje i Golubovec, kao i Stari grad, naslijedila je njihova kći Regina pl. Domjanić, udana grofica Drašković, s obiteljskom srebrninom, govedima, svinjama i vučnim konjima. Upravo je ona započela graditi dvorac oko 1790., piše Obad Ščitaroci, a završila ga je oko 1800. godine. Nakon njezine smrti dvorac su naslijedila njezina braća, Josip i Franjo pl. Domjanić, koji su ga 1804. godine na Silvestrovo prodali zagrebačkom biskupu Maksimilijanu pl. Vrhovcu od Ehrenberga i Rakitovca, banskom namjesniku, istaknutom kulturnom djelatniku i poduzetnom gospodarstveniku.
Biskup Vrhovac je dvorac kupio kao privatna osoba i kompletno ga obnovio, primjerice, već je u prvoj fazi popravio krov, staru staju i dvorsku kapelu, instalirao pet kaljevih peći i sagradio nove dimnjake, obojio sve sobe i izgradio na sjevernom pročelju tad modernu altanu po kojoj je dvorac desetljećima bio prepoznatljiv. Također je proširio gospodarstvo kupivši od udovice Cecilije Augustić-Maurović-Kocka posjed Donji Golubovec, s omanjom kurijom, te na tom dijelu sagradio nekoliko manjih gospodarskih zgrada, mlin i staju. Lelja Dobronić napominje da Vrhovac nije zamislio Stubički Golubovec kao raskošno mjesto, nego praktični gospodarski pogon. Na imanju je već od 1805. godine bilo zaposleno 17 ljudi, od upravitelja Josipa Culifaja do govedara, služavki i pastira. Na imanju su se počele gomilati opeke, crjepovi i žljebnjaci, i Vrhovac je ubrzo proširio staro kupalište, današnje Stubičke toplice, koje je nazivao Thermae Gollubovczenses (Golubovečke toplice). Ubrzo je izgrađeno i svratište.
No prava modernizacija starih toplica počela je 1811. godine, kad je biskup položio kamen temeljac za novu kupališnu zgradu s bazenom, koja nosi njegovo ime "Maksimilijanova kupelj". Vrhovac je osobno nadgledao radove, čak je pozivao liječnike da ispituju kvalitetu vode, i bio je nezadovoljan sporim napredovanjem radova. S obzirom na to da je volio parkove i vrtove, što dokazuje uređenje zagrebačkog Maksimira, s posebnom se pozornošću posvetio uređenju engleskog perivoja oko dvorca, posadivši 336 sadnica stabala i 240 mladih voćaka za engleski vrt. Vrhovčeva era bila je zlatno doba Stubičkoga Golubovca.
Nakon biskupove smrti dvorac je naslijedila njegova nećakinja Ana Josipa Novosel, grofica Sermage, koja nije živjela u dvorcu te je zapustila i zgradu i imanje. Zatim je njezina kći Antonija donijela Golubovec u miraz barunu Levinu Rauchu de Nyeku, kasnijem hrvatskom banu, koji je postao poznat po sklapanju Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine. Obitelj Rauch posjedovala je još dvorce Lužnicu pokraj Zaprešića i Martijanec pokraj Ludbrega, a u Zagrebu baroknu palaču Vojković - Oršić - Kulmer - Rauch, u kojoj je danas Hrvatski povijesni muzej. Upravo je barun Rauch zaslužan za obnovu i revitalizaciju Golubovca i njegov ponovni procvat u drugoj polovici 19. stoljeća. Sljedeća vlasnica Golubovca bila je njihova kći Alice Rauch, udana za baruna Kristijana von Steeba, a poslije njezine smrti naslijedila su ga njezina djeca - sin Raoul pl. Steeb i kći Elza, udana za Ernesta pl. Henneberga, koji su podijelili imanje i u dvorcu živjeli sve do 1945. godine. Nakon završetka Drugog svjetskog rata Golubovec je zadesila sudbina većine hrvatskih dvoraca, piše Obad Ščitaroci. Sva pokretna i nepokretna imovina upisana na Raoula Steeba i Elsu pl. Henneberg bila je konfiscirana, a članovi obitelji protjerani iz dvorca. Raoul Steeb završio je u jugoslavenskom zatvoru, iz kojeg je pušten 1948. godine, a njegovi sinovi Janko i Vuk Steeb završili su na Bleiburgu, no uspjeli su pobjeći. Većina članova obitelji Henneberg i Steeb prebjegla je u Austriju.
Nakon Drugog svjetskog rata u Golubovcu je bila smještena partijska škola, zatim dječji dom, skladište sokova i peradarska farma. Naše dane dočekao je u očajnom stanju, piše Lelja Dobronić, jer su ga eksploatirali ljudi koji nisu nimalo poštovali spomenike kulture. Kao i većina hrvatskih dvoraca, Golubovec je totalno propao. Krov mu je prokišnjavao, nije bilo prozorskih krila, a originalne, starinske kvake i brave iščupane su i raznesene. Najvredniji dijelovi s Meissen peći u sobama prvog kata bili su povađeni, lijepo ornamentirana kamena balustrada nad stubištem dijelom razbijena i razvučena, a umjetnički izvanredno vrijedan oltar u dvorskoj kapeli temeljito demoliran i gotovo uništen, dok je pročelje dvorca bilo totalno devastirano. Također, nije bilo instalacija struje i vode niti kanalizacije. Kako bi spasila dvorac, Općina Donja Stubica predala je 1969. godine upravljanje Golubovcem Povijesnome muzeju Hrvatske koji ga je spasio od totalne propasti. Zatim ga je preuzela Nacionalna i sveučilišna biblioteka, a potom Kajkavijana, Društvo za prikupljanje, čuvanje i promicanje hrvatske kajkavske baštine, koje je u dvorcu od 1996. godine priređivalo koncerte, književne večeri, simpozije, izložbe i druga događanja.
No ni tu nije bio kraj. Nakon što je 1996. godine stupio na snagu Zakon o naknadi za imovinu oduzetu tijekom jugoslavenske komunističke vladavine, barun Janko Steeb podnio je zahtjev za povratom imovine koja je konfiscirana njegovu pokojnom ocu, barunu dr. Raoulu Steebu. Nakon četiri godine doneseno je djelomično rješenje kojim se polovica dvorca i perivoja vraća Janku Steebu, dok druga polovica ostaje u vlasništvu Republike Hrvatske. Janko Steeb prodaje svoj dio vraćenog posjeda i tad počinje novi život bivšeg reprezentativnog plemićkog dvorca Golubovec.
Taman kad se činilo da je nastupilo novo vrijeme za Golubovec, iz kojeg su tijekom tih gotovo osam desetljeća nestali neki bitni dijelovi povijesnog pokućstva i portreti bivših vlasnika (neki se čuvaju u muzejima), dvorac je teško stradao u potresu 2020. godine. Odmah je uklonjeno pet devastiranih dimnjaka koji su prijetili daljnjem urušavanju krova i devastaciji dvorca. Nakon procjene cjelokupne štete utvrđeno je da su uništene dvije kaljeve peći velike kulturne vrijednosti, a narušena je i statika dvorca, zbog čega je došlo do pomaka greda, što je pak uzrokovalo odvajanje zidova te horizontalne i vertikalne pukotine. Zatim je Krapinsko-zagorska županija preko Fonda solidarnosti osigurala milijun i 653 tisuća eura za sanaciju štete od potresa.
No kako se radi o drevnom zdanju, došlo je do zastoja jer se u jednom trenutku zbog vodotoka urušio pročelni zid. Nakon statičkog pregleda dvorca pokazalo se da je problem u vodi te su se prvo morali riješiti vlage i dodatno učvrstiti zidovi. Kako je tom prilikom dijagnosticirao Igor Cindrić iz Konzervatorskog odjela u Krapini, trebat će povezati zidove armirano-betonskom pločom, a djelomično sanirati i temelje. Kad je to riješeno, potpisan je spomenuti ugovor između Krapinsko-zagorske županije i tvrtke Hedom d.o.o., izvođača radova, vrijedan dva milijuna i 166 tisuća eura. Novac će se utrošiti na konstrukcijsku sanaciju temelja i podruma tog vrijednog kulturnog dobra. Dio novca potrošit će se i za uređenje Fellerove zgrade u centru Donje Stubice, gdje bi se privremeno smjestio depo za kulturnu imovinu i svoj dom našla udruga Kajkavijana. A nakon toga bi trebala uslijediti u suradnji s Ministarstvom kulture i medija ostvarenje stubičkog sna - realizacija ZEZ-a.
Zamišljeno je da realizaciji ZEZ-a pridonesu, osim nominalnih vlasnika dvorca, i nadležna ministarstva te Institut "Ruđer Bošković" iz Zagreba, Institut "Kopernik" iz Poljske i Znanstveni institut iz Kine, dok bi se novac namaknuo, između ostaloga, i iz europskih fondova. Znanstveni edukativno-zabavni centar Zagorje ZEZ realizirat će se kroz nekoliko faza, a prva, koja traje već treću godinu, odnosi se na održavanje Znanstvenih piknika na kojima se djeci približavaju STEM predmeti te kroz zabavne radionice i igraonice potiče mašta i kreativnost. U dvorcu će biti smješten muzejski postav ZEZ-a, park oko dvorca rezerviran je za rekreativne sadržaje, a u dograđenom dijelu, koji će se realizirati spajanjem s nekadašnjom gospodarskom zgradom, formirat će se laboratoriji, logistički i izložbeni prostori, te u vanjskom dijelu znanstveni park i igralište. Temelj će biti inovativno i interaktivno učenje te korištenje novih tehnologija i interaktivnih eksponata, a moći će se posjetiti i FabLab, kemijski laboratorij, te upoznati sa sadržajima vezanima za astronomiju, optiku, geologiju, matematiku, kriptografiju i fiziku. Bitno je naglasiti da će se svi sadržaji temeljiti na dostignućima hrvatskih znanstvenika. Dobri duh ZEZ-a i njegovo zaštitno lice bit će Profesor Baltazar, popularni Grgićev lik, koji na pametan način rješava svaki problem.
