Fenomen Stephena Kinga: 'Ono se opet događa!'
Voljeli li ga ili ne, Stephen King, koji je 2. rujna navršio 71 godinu, već je četiri i pol desetljeća nezaobilazna činjenica ne samo suvremene književnosti, nego i cjelokupne popularne kulture. Brojke vezane uz njegov opus djeluju neumoljivo, gotovo nestvarno, pa čak i zastrašujuće - upravo poput njegovih najuspjelijih stranica. Od debija s "Carrie" 1974., King je objavio 58 romana, pet nefikcijskih knjiga i 10 zbirki s oko 200 pripovijedaka.
Po njegovim je djelima snimljeno 70-ak filmova, još se tri snimaju, a četiri su u pretprodukciji. Tu je i 40-ak televizijskih serija te samostalnih televizijskih filmova ili pak epizoda u drugim serijama i 30-ak grafički obrađenih (strip) izdanja, kao i razne glazbene suradnje te kazališne adaptacije.
Za razliku od Kingovih literarnih predložaka, među kojima je tek nekolicina (i to prilično neočekivanih) podbačaja, filmske ekranizacije znatno variraju u kvaliteti, ali i među njima ima nepobitnih klasika. Primjerice, široj publici najpoznatiji, često prikazivani (evo ga opet nedavno i na HTV-u) "Ostani uz mene" (Stand by Me) Roba Reinera iz 1986. pravo je remek-djelo.
Snimljen je po fenomenalnoj priči "Tijelo" ("The Body") iz zbirke priča "Godišnja doba", u kojoj se, ne slučajno, nalazi i priča po kojoj je snimljen još jedan izniman film, "Iskupljenje u Shawshanku" Franka Darabonta iz 1994.
Hrvatska recepcija Kinga razmjerno je dobra. Uključujući grafičke obrade prvih dvaju nastavaka "Kule tmine", na hrvatski je prevedeno 35 knjiga. Neke od njih su višesveščane, neke su tiskane u više izdanja, dok je nekoliko naslova još od osamdesetih godina dostupno (samo) u srpskom prijevodu. Počelo je davne 1981., kad je zagrebačka Mladost objavila "The Shining" u prijevodu Anke Katušić (Balen), koja se odlučila za naslov "Vidovitost".
Bio je to upravo vidovit iskorak u tadašnjoj nakladničkoj praksi jer je knjiga "susrela" čuvenu Kubrickovu ekranizaciju, u nas poznatu pod točnijim prijevodom "Isijavanje". Iako ikoničan i vrlo efektan, s nekoliko antologijskih jezivih prizora i možda najboljom ulogom u karijeri poslije uglavnom preglumljenog Jacka Nicholsona, film je ostao predmetom trajnih rasprava kingoljubaca. Sam King i danas ga u potpunosti odbacuje, smatrajući da je hladni perfekcionist Kubrick posve iznevjerio duh predloška.
S tim će se vjerojatno složiti i mnogi hrvatski čitatelji, naročito oni koji su prevalili pedesetu, a "Vidovitost" su čitali u ranoj mladosti. Mnogi će zajamčiti da dotad uopće nisu ni slutili da bilo koji roman može biti napisan tako dramatično, moderno, uvjerljivo, atraktivno i dojmljivo. No u tome i jest tajna Kingova umijeća...
U ono vrijeme kad su rijetki suvereno baratali engleskim jezikom, barem ne u toj mjeri da bi angloameričku beletristiku mogao čitati u originalu, nakon "Vidovitosti" srbijanski nakladnici potom su nam približili "Cujo" i "Potpaljivačicu" (oba Dečje novine, 1987.) te "Carrie" (BIGZ, 1988.), koju smo već dobro poznavali preko veličanstvene ekranizacije Briana De Palme iz 1976., a prva dva romana iz rutinerskih filmova Teaguea (1983.) i Lestera (1984.).
Pošto smo prethodno već odgledali barem još i Carpenterovu "Christine" (1983.), ako ne i (preko videokaseta!), Teagueov "Cat’s Eye" (1985.), Cronenbergov "The Dead Zone" (1983.), Kierschov "Children of the Corn" (1984.) i/ili još pokoji nevažniji naslov - poput "Maximum Overdrivea" (1986.), koji je, s neslavnim razlogom, bio prvi, ali i jedini film koji je King režirao - put domaćem prepoznavanju Stephena Kinga kao svjetskog kulturnog fenomena bio je širom otvoren.
Od devedesetih naovamo Algoritam, Zagrebačka naklada, Sara 93, SysPrint, Znanje, Lumen i Vorto Palabra zaredali su prijevode: "Nesanica" (1995.), "Četiri iza ponoći", "Potrebne stvari", "Rose Madder", "Zelena milja" (sve u 1996.), "Tamna polovica", "Dolores Claiborne", "Očajavanje" (1997.), "Godišnja doba", "Vreća kostiju" (2000.), "Djevojčica koja je obožavala Toma Gordona" (2001.), "Herčevi u Atlantidi" (2002.), "Ono" (2005.), "Snovolovka", "Mobitel" (2006.), "Liseyna priča" (2008.), "Gole kosti" (2009.), "Duma Key" (2011.), "Mrkli mrak, bez zvijezda", "Talisman" (2011., potonji je napisan s Peterom Straubom, a mnogima je poznat još iz izdanja Dečjih novina 1989.), "Zmajeve oči" (2013.), "Gospodin Mercedes" (2016), "Tko nađe, njegovo" (2017.), "Pod kupolom" i "Posljednja straža" (2018.) te tri nastavka "Kule tmine" ("Revolveraš", 2011., "Izvlačenje trojke", "Puste zemlje", 2014., a prva dva i kao grafički romani, tj. stripovi), a objavljeni su i prijevodi nekoliko romana koje je King izvorno (ponajviše zato da zbog vlastite hiperprodukcije sam sebi ne zaguši tržište!) potpisao pseudonimom Richard Bachmann - "Stegovnici" (pandan "Očajavanju", 1997.), "Kletva" (2014.), "Blaze" (2015.) i "Trkač" (2016).
Dok već desetljećima očekujemo prijevode još ponekih njegovih ključnih djela, kao što su "Salem’s Lot" ili "The Stand", doživjet ćemo novo izdanje jednog nam već dobro znanog: naime, za studeni je Stilus knjiga d.o.o. najavila "Ono" ("It"), iako je taj golemi roman u dva sveska s ukupno više od 1000 stranica Algoritam u prijevodu pokojne Božice Jakovlev objavio 2005., a 2012. uslijedilo je i drugo izdanje.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Novo, treće hrvatsko izdanje ne treba čuditi: roman "Ono" je posebno, veliko i važno poglavlje Kingova opusa, a Stilus se za ovaj potez zacijelo odlučio zbog nedavnoga svjetskoga filmskog hita. "Ono" je, naime, ujedno i posljednji, možda dosad i najveći izdanak hollywoodskog bavljenja Kingom: lanjska Warnerova ekranizacija redatelja Andyja Muschiettija (režirao je i horor "Mama" s Jesicom Chastaine i Nikolajem Coster-Waldauom) s hvaljenim Billom Skarsgårdom u ulozi Klauna Pennywisea brzo je postala najuspješniji horor film u povijesti.
Dosad je utržila više od 700 milijuna dolara, s čistom zaradom od 327 milijuna, nadmašivši lanjske nastavke tradicionalno megauspješnih franšiza "Brzi i žestoki", "Pirati s Kariba", "Planet majmuna", "Auti" i "Transformeri".
No fenomen "Ono" ima bogatu pretpovijest. Kad se pojavio (1986.), roman "Ono" zaprepastio je publiku i kritiku silinom epskog zamaha, toliko netipičnom za žanr horora. Već na početku zgrozi nas pojava ljudožderskog Pennywisea, Plešućega Klauna, a potom napreskokce pratimo stravična iskušenja djece iz fiktivnoga grada Derryja u Maineu 1957. (za psihoze Hladnog rata) i njihovih odraslih inačica iz 1984. (za psihoze reganizma), kad od djetinjstva traumatizirani ljudi saznaju da se "Ono ponovno događa".
Ne u podkontekstu, nego ravnopravno, i na jednom i na drugom vremenskom planu, osim nadnaravnih pratimo i itekako realne strahote. "Ono" već na početku prerasta u romanesknu fresku konzervativne, zadrigle, homofobne, antisemitske, ženomrziteljske i u svakom pogledu - nasilne Amerike. Iz današnje perspektive romanu bi se mogla zamjeriti jedino određena prenatrpanost i gubljenje ritma, ali, priznajmo, postoji li itko na ovom svijetu tko nikad nije zaspao čitajući "Rat i mir" ili "Gospodara prstenova"?
U romanu "Ono" je do izražaja došla glavna autorova tema: zlo u čovjeku i zlo izvan čovjeka, međusobno isprepleteni i na stvarnosnoj i na metaforičkoj razini. I da, to i jest tajna Kingova umijeća!
Zamisli o ekranizacijama romana bilo je mnogo, ali kao glavna prepreka uvijek se nametala upravo njegova kompleksna pripovjedna struktura. Mnogi se još dobro sjećaju Lorimarove serije iz 1990. u režiji solidnog profesionalca Tommyja Leeja Wallacea ("Halloween III", "Max Headroom"), koju smo gledali ne imajući prethodno priliku pročitati knjigu u prijevodu. Bila je dostatno atmosferična i izrazito napeta, kao klaun Pennywise briljirao je Tim Curry (legendarni nositelj "The Rocky Horror Picture Showa"), no (samo) trosatna ukupna minutaža nije mogla u dovoljnoj mjeri odgovoriti na zahtjeve složenog romana.
Naime, Kingova eksplozivna mješavina nevjerojatnog broja likova i događaja, dvaju vremenskih planova, flashbackova i narativnih rukavaca nije samo noćna mora za ustrašene čitatelje, nego i za filmaše. Kako sve to adaptirati za ekran? Stoga je i projekt, započet još 2009., prošao svojevrsnu epopeju - nasreću, ne i kalvariju.
Nakon brojnih peripetija i izmjena, scenaristi Chase Palmer, Cary Fukunaga (redatelj prve sezone "Pravog detektiva" i iduće bondijade!) i Gary Daubermann (scenarist "Časne" i dviju "Annabelle") na kraju su razriješili složenu strukturu "odriješenjem Gordijskog čvora": film prati samo zbivanja iz djetinje dobi likova, jer je projekt koncipiran kao duologija. U pripremi je drugi nastavak, koji će obraditi doživljaje odraslih protagonista koji se, doslovce, vraćaju na mjesto zločina.
Premijera filma "It - Chapter Two" najavljena je za 6. rujna iduće godine, nekoliko dana nakon Kingova 72. rođendana. Od knjižne pojave "Ono" ipak su protekle već 32 godine pa na kraju treba napomenuti da se - uz razumljive kvalitativne oscilacije - King ne prestaje razvijati u cijelom tematsko-formalnom spektru svojega stvaralaštva, pružajući nam i nadalje širok dijapazon britkih proza, od kratkih priča na tragu groteske do dark fantasyja u cijeloj seriji romana te od slojevitih horora do žustrih trilera.
Stoga, za sve one kojima je "klasični" King odviše strašan i mračan, srdačno preporučujemo njegov najnoviji niz bestselera započet "Gospodinom Mercedesom", a nastavljen romanima "Tko nađe, njegovo" i "Posljednja straža". Riječ je o atipičnoj kingijadi, neo noir krimićima koji bi mogli biti bliski svim ljubiteljima žanra, bez obzira na to preferiraju li više Agathu Christie ili Joa Nesbøa. U prve dvije knjige, naime, zapravo i nema nadnaravnih elemenata, dok u trećoj... Ah, uostalom, pa to je ipak - Stephen King!