Njegove su fotografije drukčije od fotografija ostalih fotoreportera iz svijeta koji su proveli rat u Sarajevu. Na njima nema spektakla, ali postoji priča, duša i poruka. On je kroničar Sarajeva i njegov prioritet uvijek je čovjek. On je Milomir Kovačević Strašni, nenadmašni sarajevski fotograf svjetskog ugleda, koji već više od 20 godina živi u Parizu, gdje mu je u samom centru grada, u galeriji Fait & Cause, odmah pored velebnog Beaubourga, otvorena izložba "Bila jednom Jugoslavija".

"Izložba počinje fotkama Sarajeva u prijeratnom razdoblju početkom osamdesetih, koje su nastale za Dan Republike 29. studenog 1984. godine, slikama pionira snimljenih za Dan oslobođenja Sarajeva i fotkama nekih finih i sretnih vremena. Nastavlja se demokratskim izborima, nastankom nacionalnih stranaka, političkim mitinzima i prosvjedima za mir, ratnim razaranjima, razrušenim Sarajevom, Mostarom, Banjom Lukom, Vukovarom i Pakracom. Završava Titovim skulpturama i fotkama, koje su odbačene u podrume, police i ateljee, te često uništenim, napuštenim i oskvrnutim spomenicima revolucije", kaže Milomir Kovačević, koji je na izložbi izložio izbor od čak stotinjak fotografija.

Kovačević se istaknuo još u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, kad je kao istančani fotokroničar bilježio život u Sarajevu i bivšoj Jugoslaviji.

"Do rata sam fotografirao vrijeme promjena jer me je u '80-ima zanimalo sve što je donosilo novo vrijeme, politika, izbori, zatvori, Međugorje, navijači FK Sarajeva - Horde zla, kazalište i koncerti, a potom sam bilježio rat. Svakodnevno sam fotkao ratna zbivanja, preživljavao kao i svi ostali, a onda sam se nakon rata odlučio za egzil u Parizu", priča Kovačević, koji je imao 50-ak samostalnih izložbi širom svijeta, a izlagao je i u International Center of Photography u New Yorku.

Mario Lalich "Zaprepastila me ratno religijska histerija u Splitu"

Dobio je mnoga priznanja, primjerice, potkraj '90-ih dobio je godišnju nagradu Fondacije CCF, današnje HSBC za fotografiju iz serije "Iz zatvora", koji je snimio u jugoslavenskim zatvorima.

Čak ga je predsjednik Francuske proglasio Vitezom za njegov fotografski rad i angažman. Također, prepoznat je i kao veliki humanist, i 2010. je primljen u članstvo Republike Montmartre, udruženja umjetnika i intelektualaca koje gotovo sto godina pomaže siromašnoj djeci. Na pitanje da je li imao ideju ovom izložbom pokazati raspad epohe socijalizma u bivšoj zemlji i rađanje novog političkog sustava, odnosno nestanak jednog načina života i početak drugog, Kovačević je napomenuo da je izložba nastala u povodu 100. godišnjice od osnivanja Jugoslavije tj. Kraljevine SHS, i njegovih 40 godina u fotografiji.

"Izložba se može čitati na više nivoa. Na jednom je to priča o meni i mojoj sudbini, kao i sudbini moje generacije. Na drugom je to prikaz kraja jednog sistema, epohe komunizma i Jugoslavije, a na trećem nivou pratimo sudbinu vlasti, odnosno moći u bivšoj zemlji. To prikazujem kroz sudbinu Tita, koji je na početku bio slavljen, jer su njegove fotografije te zastave i simboli Jugoslavije i komunizma svuda prisutni. Zatim vidimo kako ljudi tim istim fotkama i zastavama protestiraju protiv nacionalizma, podjela, rata i rasturanja Jugoslavije. Tijekom rata iste te fotografije bile su uništene hicima, gelerima, generalno istim oružjem s kojima je Tito čuvao vlast, bratstvo i jedinstvo, komunizam i socijalizam da bi na kraju bile odložene u ostave i podrume. Doduše, neke su završile i u muzejima, galerijama, a možemo ih naći i kod pojedinaca u kućama", objašnjava Kovačević, dodajući da su sve te fotografije nastajale spontano, kao i sve njegove fotografije, jer uvijek nosi fotoaparat sa sobom i fotografira sve što se događa oko njega.

Fotografijom se počeo baviti sa 17 godina, kao gimnazijalac, u legendarnom Univerzitetskom foto kino klubu, a svoje prve radove posvetio je Vijećnici, kojoj se kasnije vratio u vrijeme opsade. U tom klubu upoznao je mnoge ljubitelje fotografija. Oni su i dan danas moji najbolji prijatelji, jedino što su sad rasuti po cijelom svijetu", kaže. U početku se amaterski bavio fotografijom, a zatim je počeo raditi u novinama, ali je uvijek u duši, nastavlja, ostao istinski zaljubljenik u fotografiju.

"Fotografija je za mene način doživljavanja i viđenja svijeta, način komunikacije i izražavanja onoga što mislim i osjećam", ističe, te pojašnjava da ga najviše motivira čovjek kao svjedok svog vremena i svoje epohe, i da nikad nije težio ići negdje kako bi otkrivao neke tuđe svjetove. Od 1995. živi i radi u Parizu.

"Na početku nisam osjećao nikakvu posebnu želju da odem u Pariz, nisam govorio francuski, nisam nikoga poznavao niti sam imao para", kaže. "Stjecajem okolnosti u Sarajevo je došao Francis Bueb i osnovao knjižaru, a poslije i Kulturni centar Andre Malraux.

Bio je oduševljen mojim fotkama i ratnim izložbama i stalno mi je donosio foto knjige, primjerice 'Photo poche', čuvenu ediciju Roberta Delpira.

"Stalno mi je govorio da trebam ići u Pariz da bih pokazao svoje fotke. Isto mi je govorio i prijatelj Malik, koji je često odlazio kod brata Sabrije u Pariz. Bila su to teška vremena, rat je trajao već pune tri godine, svi su učili strane jezike, spremali se nekuda otići. Stalno smo se prisjećali filma 'Casablanca' jer smo i mi svakodnevno skupljali informacije o tome tko je izišao iz Sarajeva, koliko je platio, koga gdje imamo. Brat mi je već bio u Kanadi, mama i sestra u Srbiji. Prije Pariza bio sam tri tjedna u Zagrebu, čekajući vizu. I bi Pariz", ispričao je Kovačević.

Glazba i slike Koprivničanin je uslikao sve bitne rokere, od Cobaina do Ramonea

U njegovu fotografskom opusu Tito je na brojnim fotografijama, što se vidi i na pariškoj izložbi. Kovačević objašnjava da nije opčinjen likom i djelom Josipa Broza Tita. Odrastao je u Jugoslaviji, gdje je prisustvovao raznim manifestacijama na kojima su bile Titove fotografije i cijela ta ikonografija socijalizma, a bio je i odgajan u duhu bivše zemlje, kaže, pa je logično da je svojim objektivom pratio i Tita.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Kod mene su Titove fotografije simbol kojim pokušavam prikazati cijelu povijest tog vremena. Prva ideja je bila da napravim izložbu u Kući cvijeća, sadašnjem Muzeju istorije Jugoslavije, samo s Titovim fotografijama, skulpturama, grafitima i svime što je vezano za njega. Već sam prije rata radio zadnji Dan Republike 29. studeni 1989., snimajući Titove fotke u izlozima sarajevskih dućana. Zatim sam tijekom rata 1993. postavio izložba u Collegium Artisticumu u Skenderiji 'Tito in War', a poslije rata sam nastavio snimati prilikom posjeta našim prostorima, naravno, koliko su mi prilike dopuštale. Vizualno to super izgleda", kaže Kovačević.

Rat zauzima posebno mjesto u njegovu nenadmašnom i raznolikom foto opusu. Tijekom rata, odjeven u crveno-plavi džemper na pruge, snima život u opkoljenom Sarajevu, ali na način drukčiji od kolega, osobito inozemnih snimatelja. Stalno je na ulici i bilježi svaki detalj, stvarajući jednu od najuzbudljivijih i najintimnijih foto priča na kraju 20. stoljeća. Snimajući opkoljeno Sarajevo često je i sam bio u opasnosti.

U ratu je snimio više od 30.000 fotografija što ga uvrštava u red najmarljivijih kroničara grada. Međutim, taj radni opus nije fascinantan samo po kvaliteti nego i po tome što svaka fotografija predstavlja pravo umjetničko djelo. Mnoge od njih predstavljene su na izložbama "In Memoriam", "Tito in War", "Apocalypse Now" i drugima, gdje su izazvale veliku pažnju javnosti.

"To nije bio niti jedan cijeli film od 36 snimaka dnevno", kaže, dodajući da, na žalost, u ratnom vihoru nije uspio sačuvati sve te fotografije. Kako je našao svoj specifični ratni izraz?

"Već sam imao 30-ak godina i bio sam duboko u fotografiji. Nikad nisam želio biti ratni fotograf, ali sudbina me je odvela na tu stranu. Više volim reći da sam fotograf u ratu. Trudio sam se sve zabilježiti, raditi, stvarati. Teškoća je bilo milijun, ali ako se čovjek odluči nečim baviti, a ja sam to već odlučio, onda nema isprike, samo naprijed. U početku smo snimali sve, međutim već poslije izvjesnog vremena oguglate na trupla i shvatite da se svakodnevica mora snimati drukčije. Svaka moja izložba bila je postavljena sa svijećama, uz opijelo i rekvijem, s muzikom ili performansom, a izložbe su trajale dok ne izgore svijeće. Na izložbi 'Tito in War' bile su Titove razbijene fotke, na 'Apocalypsi Now' samo grobovi s NN (non name) i brojem, na 'Ase leži' fotke s nadgrobnih spomenika s kojih su iščezli likovi, a na zadnjoj 'In Memoriam' lutke i mrtvi vojnici gdje ne možete razlikovati lutku od leša. Često se vidi i moja sjena na fotkama, bilo da je riječ o groblju, ili Titovoj fotki. Imao sam i izložbu 'War Architecture', na kojoj sam izložio srušene i uništene zgrade. Uvijek sam u toj destrukciji tražio neki sklad, fotke su super kadrirane i dobivaju neku novu formu kao fotke Vijećnice, još uvijek u plamenu, s nekim svjetlom, s jedinim vitražom koji nije uništen, pa sve izgleda nadrealno. Naravno, i portreti ljudi su sasvim drugačiji, nema mizerije na način kako to strani reporteri rade, koji vrebaju smrt. Često su i nasmijani i prkosni, dostojanstveni u tom svom kaosu", kaže Kovačević.

Povijest svjetla Genij fotografije - izjednačavao je komunizam i budizam

Slaže li se s mišljenjem nekih njegovih kolega i kritičara, koji tvrde da njegove fotografije nisu politizirane nego su samo svjedočanstvo vremena i događaja, bez opredjeljivanja?

"Ne znam točno jesu li i koliko su ispolitizirane, vjerojatno ima svega pomalo. Prvo je želja da svjedočim i govorim priču na svoj način. Trudim se biti što objektivniji i neutralniji. Dosta sam radio izložbi u Sarajevu, ali više u duhu buđenja građanskog duha. Kad sam 2010. godine radio u Nacionalnoj galeriji u Sarajevu izložbu 'Strašni izbori', želio sam ljudima ispričati kako je bilo na prvim izborima i poručiti im da trebaju dobro razmisliti za koga će glasovati. Kada sam 2008. godine u Parizu radio izložbu 'Sarajevo u srcu Pariza', htio sam govoriti o nama, ali ne kroz prizmu rata kako nas obično vide i tretiraju u inozemstvu, već o tome što čuvamo duboko u sebi, o onim najintimnijim, najdražim uspomenama na prijašnji život, na Sarajevo, na obitelj. Preko tih sjećanja pričam i o našoj kulturi, povijesti i o nama samima na sasvim drukčiji način. Kad sam snimao fotke u zatvorima, nisam išao snimati kriminalce i ubojice nego sam htio snimati ljude koji žive u specijalnim, teškim životnim uvjetima. Naravno, i ratne fotke su morale biti drukčije od standardnih ratnih, reportažnih fotografija. Morale su biti mnogo dublje, s više simbolike, s dostojanstveno tretiranim ljudima jer sam i sam bio dio toga i sve preživljavao. U ratu je to bio i način otpora, borbe protiv destrukcije i svega lošeg što se dešavalo", ispričao je Kovačević.

Kad je tek došao u Pariz počeo je upoznavati taj grad svjetlosti šećući njegovim ulicama i otkrivajući njegovu ljepotu i noću. Na prvoj ozbiljnijoj seriji fotografija, nastaloj u Parizu, zabilježio je šahiste, koji su igrali šah na pariškim ulicama. Taj motiv podsjetio ga je na Sarajlije koji su također igrali šah na otvorenom. Počeo je igrati šah s njima, a kasnije ih je portretirao i napravio izložbu "Svi smo jedna porodica".

Zatim snima portrete studenata stipendista fondacije Soros za bivšu Jugoslaviju, portrete stanovnika Thonon Les Bains-a, pariška groblja kao nastavak ratnih serija iz Sarajeva... Želeći promijeniti sliku Sarajeva u svijetu, radi projekt "Sarajevo u srcu Pariza", gdje su Sarajlije koji žive u Parizu priložili za izložbu jedan svoj dragi predmet koji su ponijeli iz Sarajeva te zatim tekstom pojasnili taj svoj izbor. Kovačević je priložio svoj fotoaparat.

"Taj projekt se nastavlja i širi na Europu s idejom da se promijeni mišljenje Europe o našim prostorima", kaže Kovačević. 


Veličanstveni trenutak njegove karijere bio je kada su njegove fotografije noćnog Louvrea, snimljene 2007. i 2008. godine, osvanule na službenim plakatima čuvenog muzeja, ulicama Pariza, razglednicama, u metrou... Odlazi u Meksiko, gdje nastaje serija portreta te potresna priča "Posljednja utrka". Odlazi u St. Peterburg, a često boravi i u Pragu, gdje snima praška groblja. No Strašni nije zaboravio Sarajevo. Prošle je godina u Umjetničkoj galeriji BiH priredio izložbu "Sarajevo - Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf", koja je proglašena kulturnim događajem sezone.