Sjećam se da sam već kao klinac razvio fascinaciju time da kroz igru i druženje mogu bilježiti meni drage stvari, kaže Mario Grobenski, koprivnički fotograf kojemu je prvi aparat bio sovjetski Lomo Lubitel 2. "Bilo je to, naravno, doba filmova, u mojem slučaju isključivo crno-bijelih, koje sam vremenom počeo razvijati kod kuće, u svojem malom laboratoriju. Dnevno bih ispucao nekoliko filmova Fotokemike Zagreb i odmah bih ih razvijao i izrađivao fotke", prisjeća se Mario.
On je tridesetak godina kasnije prepoznatljiv prije svega po umjetničkim fotografijama koje su svaka neobičan spoj mraka i humora. Osim što su nerijetko nadahnute rock-glazbom, što je katkad jasno iz samoga naziva (Beatlesovom, npr., "While My Guitar Gently Weeps" ili Dylanovom "A Hard Rain's A-gonna Fall"), mnoge Mariove fotografije imaju zajedničku lokaciju, uvijek jednu te istu sobu u napuštenoj kući tri kilometra od Koprivnice.
Dio je kompleksa "Danica", zvanog tako po nekadašnjoj tvornici kemijskih proizvoda koja je prestala raditi pred Drugi svjetski rat, kad je dobila i svoju drugu namjenu. Bila je prvi ustaški logor u NDH, osnovan 15. travnja 1941.
"Još prije 'Danice' jednom sam, vozeći se, otkrio napuštenu kuću na kraju moje ulice. Bila mi je jako zanimljiva, onakva, polupanih prozora, sva obrasla u bršljan, s oronulim namještajem i mnoštvom sitnih detalja. Istražujući dalje pozornost su mi privukle i kuće na 'Danici', a osobito me zaintrigrala atmosfera jedne od njih, tj. te jedne njezine sobe", kaže Mario.
Od 2010., kad je pronašao kuću, do danas, u toj je njezinoj posebnoj sobi snimio više od 1000 nadrealnih fotografija, najčešće crno-bijelih. Skupa čine projekt "Priče iz kuće u kojoj nitko ne živi".
"U počecima sam uglavnom radio sam, bio sam sam svoj model, a poslije su mi se pridružili brojni moji prijatelji, koje sam snimio u ovom jedinstvenom ambijentu. Zadnje dvije godine često radim s Lucky Bobijem, koji mi je neiscrpno vrelo uvrnutih, smiješnih ideja za fotografije te s Wandom Divine, koja mi pozira", kaže Mario dodajući da u Koprivnici postoji niz zanimljivih prostora, ali da se osobno najbolje snalazi u napuštenim kućama koje konceptom odgovaraju njegovim neobičnim pričama i situacijama, za koje rekvizite nabavlja kako na tavanima tako na tržnicama.
"Pažnju mi privlači zapravo sve što je s pomalo mračnom atmosferom, u stilu Davida Lyncha, Edgara Alana Poea, Jana Saudeka, Andyja Warhola, da nabrojim tek neke od onih koji me inspiriraju. Rado oživljavam te stare priče, nudeći neku vlastitu. Jedna moja fotografija je, recimo, posveta Poevoj poemi "Gavran", a na njoj mi pozira nećak. To mi je jedna od najdražih, a i jedna od najtrofejnijih mojih fotografija, ujedno jedna od rjeđih u koloru", kaže Mario, kojemu je prva inspiracija ipak glazba.
"Za fotografiju sam se u principu ozbiljnije zagrijao pojavom koprivničkih rock bendova Overflow, Don't, The Bugs itd. Svima njima onda, u počecima, trebale su fotke za promomaterijale, demosnimke i albume, pa sam se angažirao. S Overflowom sam, primjerice, surađivao na prva njihova četiri albuma, radio sve fotke za press i albume, kao i one koje su 'animirane' u njihove videospotove 'The Mad Milkman' i 'Una morbida muchacha'", priča Mario, koji je u napuštenoj kući na Danici snimio i videomaterijale za nagrađivani spot "Oh it's oh so Ohnokona', bivšeg basista Overflowa Konrada Mulvaja.
Devedesetih je pak fotografirao najveće domaće i regionalne rock koncerte. "Prvi mi je bio onaj Iggyja Popa u Ljubljani 1993., a dobro pamtim i Ramonese u Zagrebu, u Domu sportova, u listopadu 1994. Snimao sam i Sex Pistols, ali i sve najveće hrvatske rock bendove... U sjećanju mi je osobito koncert Nirvane, također u Sloveniji, s njihove posljednje turneje 'In utero'. Nastupali su 27. veljače u ljubljanskoj hali Tivoli, nekoliko mjeseci prije Kobainove smrti.
Mnogi su tad govorili da će radije čekati Nirvanin koncert 'negdje' u Hrvatskoj, dok ja nisam dvojio ni trenutka. Zanimljiv mi je bio detalj kad je Kurt prilikom odlaska s pozornice, a prije bisa, nekom obožavatelju autogram ispisao na kutiji od cigareta. Sjećam se još dobro i one nervoze prije koncerta, dok smo u backstageu čekali da vidimo hoće li Nirvana pristati na nekoliko fotki. Nadali smo se da hoće jer je Krist Novoselic 'naš čovjek', ali nije nam prošlo", priča Mario, koji je svojedobno radio kao radijski voditelj.
"Akreditacije koje su išle uz posao svakako su mi puno olakšale rad. Imao sam uvijek komociju prilikom snimanja koncerata, u prostoru ispred pozornice. Snimao sam, dakako, i klupske bendove, većinom u Jabuci u Zagrebu, te mnogo domaćih i stranih bendova u koprivničkoj Kuglani", kaže Mario, koji je svoju prvu digitalnu kameru, Canon, kupio prije desetak godina.
"Na neki način izgubila se čarolija koja se odvijala kad ste uzeli film iz aparata i stavili ga u kutiju za razvijanje, očekujući da vidite što ste i kako zabilježili analognim fotoaparatom. S druge strane, s digitalnom kamerom otvorile su se tolike mogućnosti. Tehnički, prije svega, tu je opcija da istog trena vidite što ste i kako ste snimili i da odmah eliminirate eventualne greške, premalu oštrinu, preeksponiranost i slično. Sve skupa, dakako, daje ogroman prostor za istraživanje, kreativnost, inovacije", kaže Mario, čijih je velik broj fotografija katalogiziran na prestižnoj svjetskoj fotostranici 1x.com.
"To mi je zaista velika čast jer su zaista zahtjevni i objavljuju svjetski poznate, sjajne autore, preko kojih sam i sam kreativno i tehnički puno naučio. Trebalo mi je pola godine da me prvi put uvrste na svoj popis, a danas sam često tamo. Svake godine objavljuju i knjigu najboljih fotografija, a moje su se našle u tri, u 'Passion' iz 2013., potom u 'Mono' 2014. i 'Memento' 2015.", kaže Mario
On je spomenutoga "Gavrana" 1x.com, osim u godišnjak iz 2013., stavio u svoju knjigu vodič "Photo Inspiration: Secrets Behind Stunning Images", odnosno "Tajne iza predivnih snimaka". "Ne volim davati savjete drugim fotografima jer svaki ima svoj poseban stil i pristup fotografiji. Mislim, zapravo, da svi trebaju raditi kako žele, ne obazirati se na tuđe trikove, savjete, kritike jer ako fotograf na kraju sam nije zadovoljan svojim snimkom, teško da će onda biti itko drugi", zapisao je u vodiču.
Njemu je za "Gavrana", ali i za mnoge druge fotografije, pozirao nećak Ivan Grobenski, jedan od trenutačno najproduktivnijih mladih glazbenika na sceni, frontmen kolektiva Moskau, ali i "one man music machine" pod nazivom Bubblegum. Modeli su Mariju bili i drugi poznati koprivnički umjetnici, poput podravskih bluesera Miroslava i Gordane Evačić, koje je snimio u sobi na Danici.
"Ma Koprivnica zaista jest rasadnik talenata. U njoj je toliko sjajnih kreativnih snaga, a ako bih uz spomenute mogao izdvojiti samo još nekoliko njih, onda bih svakako morao spomenuti slikara Zvonimira Haramiju Hansa, čija se izložba 'Lo-fi garage pop' otvara danas u zagrebačkoj Galeriji Siva, potom kolegu fotografa Krunoslava Večenaja te Tihomira Hreneka, još jednog slikara", kaže Mario, koji je 2015. na jednom od koprivničkih skupova TEDx predstavio projekt "Tisuću priča iz jedne sobe". U ožujku ove godine sudjeluje na izložbi u portugalskom Ovar Museumu, koji će mu rad zadržati u trajnom postavu.
Mario Grubenski redakciji Expressa u tiskanom obliku poslao je reakciju sljedećeg sadržaja:
Demanti
Poštovani, u skladu sa Zakonom o medijima, glava VI, odjeljak 1, članak 40, molim da u vašem listu objavite da se apsolutno ograđujem od naslova „Tamo gdje su ustaše ubijale ja sad stvaram“ u tekstu Tine Barbarić na strani 65, objavljenog 17.veljače u broju 345.
Netočna je i neistinita tvrdnja da sam ja u svojem intervjuu bilo gdje spominjao ustaše i ubijanja, a kamoli da su me inspirirali na stvaranje, što sporni naslov insinuira. Činjenica je da je kuća u kojoj stvaram bila dio logora Danica, ali to me zasigurno nije potaknulo na stvaranje. Meni kao umjetniku važan je jedino derutni izgled te kuće koja je mogla biti na bilo kojem drugom mjestu u gradu, prošlost kuće nije utjecala na moj rad ni u kojem slučaju.
S poštovanjem
Mario Grobenski
