Nije to baš lako, "s klupe" pratiti kako u tvojem kazalištu nastupaju sve one predstave u kojima si do jučer nastupao ti ili si se za njih pripremao. Bez nje je prošla premijera "Šest likova traži autora" Olivera Frljića, zaobišao ju je sav onaj društveni i politički krkljanac koji je redatelj još jednom zakuhao, bez nje će proći i "Jedan sluga, dva gospodara" Vite Taufera, sve u Kerempuhu. A sve zbog njezine trudnoće, za koju smo izračunali da je sad negdje oko četvrtog mjeseca.

I dok se Mia Anočić-Valentić na jednom kafićkom štekatu odmah preko puta Maksimira zabavljala ulijevanjem mineralne u čašu i miješanjem kave, led smo razbili da smo čuli da je "bila previše trudna za skakati kod Frljića" pa je zato odustala i, ako je već tako, kako čovjek, preciznije žena, može biti više ili manje trudan. "Tko je to rekao!?", prasnula je u smijeh.

“Ko živ, ko mrtav” Ubojita satira s Tuđmanom na čelu priče

"Htjela sam im to reći odmah u početku, tako da na vrijeme pronađu zamjenu. Ne bih rekla da mi je žao. Zapravo mi je žao zato što mi je bilo lijepo raditi s ekipom, ali sad ipak imam druge prioritete", pričala je. "Glumica sam, radim u Satiričkom kazalištu Kerempuh i posao mi je specifičan, ima predstava u kojima skačem, plešem... Ginekolog kaže da u devet od deset slučajeva ne bi bilo ništa, ali opet, zašto bih se dovodila u situaciju da uđem u statistiku", objasnila je.

Nakratko smo se malo mrštili na oblačno zagrebačko nebo i onda optimistično zaključili da ipak neće padati. Pa smo nastavili. Na kraju je predstava ispala totalna ludnica - lopatanje kokaina, seks na nacionalnoj zastavi, sva sila stvari zbog kojih su mediji danima uoči premijere imali o čemu pisati.

"Znali smo od početka da će to tako biti, kakvu će buru podići. Znali smo da će se predstava ljudima ili svidjeti ili im biti grozna. Tako je i najbolje. Najgore je kad ispadne između, kad nit' smrdi nit' miriše", rekla je. Kad je o Frljiću riječ, to je morao biti zicer. Čovjek bi pomislio da je glumačka ekipa pri pripremanju predstave morala vrištati od smijeha kad je vidjela što im je ovaj sve pripremio. "Pa i je. Vrištali smo od smijeha", nije joj silazio osmijeh s lica.

"Pola njih je već radilo s Frljićem, a meni je to bio prvi projekt s njim. Kad sam čula da radimo 'Šest likova traži autora', nije mi palo na pamet da će to imati veze s politikom", ostavila nas je otvorenih usta. "Ha, ha, ha! A da, eto, znam da sam ispala naivna, ha, ha, ha! On je toliko nabrijan, zna što hoće, ima konkretne upute, kakav god materijal bio, osjeća što je tema, sadržaj", pričala je o Frljiću u superlativima.

Rekla je da ona, inače, ne prati politiku, a s druge strane da joj je "grah tako pao" da je vrlo često dopadaju političke uloge. Radi u takvom kazalištu, satiričkom, u kojemu to naprosto po definiciji mora biti česta tema u predstavama. Na premijeri na kraju nije bila, jer bilo bi to za svježu trudnicu doista previše, nego na pretpremijeri, tako da je u puno mirnijim uvjetima gledala kako su ispale njezine nesuđene uloge.

"Glavna uloga mi je bila uloga Prvakinje, a kako smo imali metateatar, predstavu u predstavi, odnosno tu Bujančevu svadbu, ja sam bila Željka Markić. I onda me je zamijenila moja kolegica Tihana Lazović. Da, ona je ponijela svinjsku glavu. Žao mi je, ali što da radim. Razumjeli su to i Frljić i kolege. Tihana je rekla da ću ja nastaviti igrati ako predstava još bude trajala kad se vratim. Imala je ona još jednu politički žestoku predstavu, 'Narodni heroj Ljiljan Vidić'.

Predstava u Kerempuhu Povratak Maratonaca: "Topalovići su oličenje fašistoidnog duha"

S guštom sam igrala u Ljiljanu, tamo sam imala šest uloga: Milkica, četnik, krugovalnik, Laura, najavnik i događajnik. Bila sam konstantno na sceni. Mislim, 'aj ti napravi šest uloga da budu sve različite. To što sam igrala muškarca, nije mi bio problem. To sam igrala još na Akademiji kod mojeg dragog profesora Željka Vukmirice, kad smo radili 'Scapinove spletke'. Ja sam bila Scapin. Zapravo bih igrala muškarca kad god. U 'Ljiljanu' su mi lijepili brkove po licu u dijelovima kad sam bila četnikuša", pričala je.

Nakratko smo se zafrkavali pitanjima poput što je muškarac bez brkova i na koji način se u odgovor može ubaciti žena s brkovima. Primijetili smo da se sa šesterostrukom ulogom u jednoj predstavi, valjda, obaraju svjetski rekordi u brzini presvlačenja, čupanju brkova, namještanju frizure...

"Da, to iza je baš kaos, ali zato i volim igrati 'Ljiljana'. Prvo misliš da nećeš stići, a onda te dolje čekaju sve one tete, ide šminkanje, zapravo te cijelo vrijeme goni taj adrenalin tako da na kraju ispadne još i bolje nego što si se mogao nadati. Ovisnik o adrenalinu? Da, jesam... Što? Počinje li padati kiša?", pitala je odjednom.

Na brzinu smo se evakuirali u zaklon i nastavili razgovor. Za "Šest likova" je rekla da joj je najsmješniji predstave dio bio onaj u kojem je Željka Markić pjevala turbofolkericu, Cecu ili Lepu Brenu, nije se mogla odlučiti koja bi bila. Svakako joj je bilo urnebesno smiješno.

"A kak' ne bi bilo smiješno? I sve to još sa svinjskom glavom. Ja nisam dogurala s probama dotle kad su na red već došle svinjske glave, gdje se još unutra fino uznojiš, baš onako svinjski. Umirali smo od smijeha, da... Eh... A i Željka Markić, eh, hm... O njoj znam dovoljno, hm... Točka. He, he, he", i opet se smijala.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"U Kerempuhu radimo prvenstveno satiru, ljudi se tamo dolaze smijati. Iako, kod Frljića je bilo i scena koje nisu bile baš smiješne. I to mi se svidjelo. Jer zašto bi jedno isključivalo drugo? A satira može biti i gorka. Što, evo reci i sam, zar nije prekrasno da se u takvoj jednoj predstavi možemo pročistiti u svakom smislu - da plačemo i od tuge i od smijeha? U mojoj branši dosta ukalupljuju glumce i onda se misli da se mi u Kerempuhu samo zafrkavamo. Osobno izrazito cijenim satiru i smatram da ako znaš publiku nasmijati, da je itekako znaš i rasplakati. Mislim da je komedija u glumi vještina broj jedan", pričala je sve dok je nije prekinuo telefonski poziv.

Kerempuhova diva 'Otkud lažna nada da će doći netko i spasiti ovu zemlju?'

Zasvirao joj je mobitel. Zvao ju je njezin partner, Aleksandar, otac njezina sina (o, da, sigurni su, bez kompleksa su provjerili čim su mogli) kojega sad čekaju. Pa nas je zanimalo kako je to ono išlo? Upoznali su se još kao djeca na taekwondou u Osijeku?

"Bila je to prava filmska priča. Imali smo kakvih devet ili deset godina kad smo se upoznali na treninzima i onda se nismo vidjeli godinama, kroz srednju školu ili faks. Možda smo se sreli koji put, ali nije mi bilo na kraj pameti da će on biti otac mojeg djeteta. Ja sam trenirala tri godine, on je trenirao puno dulje, tako da on ima crni pojas, a ja imam viši žuti", istaknula je ono "viši". OK. A što je s onom predajom da je već od tada, od dobi od devet godina, otprilike kad je upoznala budućeg oca svojeg djeteta, da je već tad znala što će raditi u životu? Na zgražanje svojeg tate, također glumca.

"Prosvijetlili su me stariji školski kolege s dramske koji su govorili učiteljici: 'Uzmi malu Anočićku! Uzmi je!'. Znala sam da mi je super i nisam razmišljala je li mi to fora zbog tate, zbog strica, što li već. Već od devete godine znala sam da mi je cilj završiti osnovnu, srednju školu, a stvarno ih nisam voljela, da bih potom išla na akademiju", priznala je i to.

Nije, kaže, srednju školu upisala baš bez veze. Bila je to jezična gimnazija, a ona je voljela strane jezike, voli ih i sad. Ali kad bi mogla opet, ipak bi radije upisala neku umjetničku školu. Kao mlađa je jako dobro slikala, očito je posjedovala određeni talent, bez sumnje da je taj isti talent još prisutan, ali je tijekom godina zanemarivanja u tom dijelu malo "zahrđala". Kako bilo, uspjela je odraditi i jednu i drugu školu, a onda je došlo vrijeme da odluči kamo će i kako dalje.

"Prva uloga u Kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku bila mi je u predstavi 'Sveti Nikola'. Prvo sam igrala neku djevojčicu, neku Anu, a onda sam igrala Krampusa", i tako je krenulo. Stali su je ubacivati u razne uloge, u jednom trenutku je iskrsnulo pitanje ide li na glumačku akademiju u Osijek ili u Zagreb. Na kraju je ispao Zagreb. "U Zagreb sam došla 2009. godine, odmah nakon završetka srednje škole. Prošla sam na prijamnom ispitu i eto me, ha, ha, ha!", nastavila je dalje.

Prvo je bila u "Maloj sceni", pa na Dubrovačkim ljetnim igrama u "Kralju Edipu" Eduarda Millera... "Više me nitko nikad nije zvao u Dubrovnik", i opet se smijala.

Uoči 'Kerempuha' 'Da, ratno stanje u nama možemo zvati i predratnim'

"Ma, bilo je uspješno. Radila sam u kazalištu Dubrava, predstava 'Zagreb gori', tamo sam glumila bad-blue-boysovca, dakle jednog frajera. Pa sam dobila prvu predstavu u Kerempuhu, gdje sam dobila i stipendiju. Nakon završetka petogodišnje Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu dobila sam angažman u Kerempuhu. Radila sam predstavu 'Kreket' teatra Exit u režiji Renea Medvešeka, lijepu predstavu koja nije dugo zaživjela, što mi je baš žao. Ali uvijek se može obnoviti. Snimila sam nekoliko filmova, od kojih bih istaknula kratkometražni film Igora Jelinovića 'Medo mali', za koji sam dobila nagradu za najbolju glumicu na festivalu kratkometražnog filma u Istanbulu. Od serija sam snimala 'Nemoj nikome reći' s glavnom ulogom dvije sezone. Reklame do sada nisam imala prilike snimati", rekla je.

Njezina uloga u "Pet žena.com" dovela je do toga da je pozovu na audiciju za zabavni televizijski šou "Tvoje lice zvuči poznato". Prošla je audiciju, a onda prošla i do finala. "Jako mi se svidjelo, sve bih to ponovila, baš mi se uvuklo pod kožu. Koju god pjesmu sad čujem, pomislim ovu bih mogla skinuti, ovu ne bih", opisala je, učinilo nam se, proces vrlo brzog razvijanja ovisnosti.

"Pa i je. Mislim da je taj šou odlično iskustvo za glumce. Što je još ono ostalo od posla pred kamerama? Ah, da! Spotovi, zašto ne spotovi? Ne znam kako bih odgovorila na to pitanje. Nije da ja ne bih, ako se pojavi prilika vrlo rado bih sudjelovala i u projektima te vrste. Budimo realni, nas glumaca je svake godine sve više, a u pojedinim projektima se često vrte ista lica. Čini mi se kako je u Hrvatskoj popularno pojavljivati se na eventima, naslikavati se i pozirati za društvene mreže, a to baš i ne volim. Nemoj me krivo shvatiti, volim ja kad me srede, kad mi daju cipele, haljine, našminkaju me, naprave mi frizuru i, OK, ja ću doći. Ali ja niti sam privatno šminkerica niti patim od odijevanja, ne pratim modu... Odijevam se kako se osjećam. Volim se srediti, ali ne volim previše ta minglanja i te chit-chat razgovore, a čini mi se da odatle sve kreće."