Kultura
839 prikaza

Ubojita satira s Tuđmanom na čelu priče

Predstava "Ko živ ko mrtav"
1/3
Goran Jakus (PIXSELL)
Otac poginulog branitelja otkopava Tuđmanov grob, a lijes donosi u svoj stan, uvod je to u predstavu Dine Mustafića

Karlo, otac poginulog branitelja, čije tijelo nikad nije pronađeno, zajedno s prijateljem Nikolom otkopava grob Franje Tuđmana. Svi slave Novu godinu, a njih dvojica donose njegov lijes u svoj stan u neboderu. Supruga Franka je šokirana. Oni joj objašnjavaju da su iskopali bivšeg hrvatskog predsjednika kako bi zamijenili njegovo tijelo za mrtva tijela svojih sinova. 

“Danas se svi kunu u Tuđmana, koji je u temeljima hrvatske državnosti, i sad me zanima kako će reagirati kad smo mi te temelje iskopali”, govori Karlo. Naravno, nitko im ne vjeruje da su otkopali bivšeg predsjednika. I tako počnu razne peripetije. Tako počinje najnovija predstava Satiričkog kazališta Kerempuh “Ko živ, ko mrtav”, koja je praizvedbu doživjela u petak, 5. lipnja, na dan otvaranja 39. Dana satire.

Dino Mustafić | Author: Borna Filic (PIXSELL) Borna Filic (PIXSELL)

Nastala je prema četiri teksta trojice odličnih dramatičara iz regije “Ne kopaj po groblju, molim te” i “General” Mate Matišića, “Martovske ide” Svetislava Basare i “Zadušnica” Hriste Bojčeva, čije drame, iako pisane u različitim sredinama - Hrvatskoj, Srbiji i Bugarskoj, međusobno sjajno komuniciraju i tvore kazališnu cjelinu. 

U predstavi se, osim Tuđmana, pojavljuju ili spominju i Slobodan Milošević, zatim J. F. Kennedy, George W. Bush, Alija Izetbegović, Zoran Đinđić, Nicolae Ceausescu i drugi političari te predstavnici vlasti, koji su neizostavni dio raznih političkih mitologija, a svi tekstovi imaju zajedničku nit - smrt i odnos prema mrtvima.

“Kroz sva tri teksta provlači se odnos prema mrtvima - naši životi stali su u misama, komemoracijama i procesijama, raspravlja se o grobovima i generacije se pokušavaju pomiriti preko mrtvih, kao da time pokušavamo pronaći put u ovom našem kaotičnom svijetu jer nemamo snage za suočavanje s prošlošću i s onim što smo učinili drugima i samima sebi”, kaže međunarodno priznati redatelj Dino Mustafić, inicijator tog kazališnog omnibusa i dugogodišnji ravnatelj sarajevskog kazališnog festivala MESS. 

Mustafić nam je otkrio kako je htio napraviti svojevrsnu balkansku trilogiju i zato je pozvao dramaturške asove iz regije Matišića, Basaru i Bojčeva, koji su i u svojim ranijim tekstovima, kaže, raskrinkavali i demistificirali stvarnost. 

Uz to, njihov crni humor poznaje, voli i cijeni. Autori su zatim napisali drame u kojima su se pozabavili postratnim traumama na ovim prostorima, dehumanizacijom i birokratizacijom pojedinca unutar Europske unije te općenito propitivanjem idola i autoriteteta na političkoj sceni triju zemalja. 

Hrvatski dramatičar i scenarist te glazbenik Mate Matišić afirmirao se kao autor postratnih drama, primjerice, u kazalištu su mu izvedeni odlični crnohumorni tekstovi “Ničiji sin” i “Žena bez tijela”, a pisao je i filmske scenarije, primjerice, za najnoviji film Zrinka Ogreste “S one strane”, a upravo je završio scenarij za novi film Vinka Brešana radnog naslova “Koja je to država!”. 

Svetislav Basara je slavni srpski pisac i dramatičar, autor brojnih knjiga, a među njima i mračnog, ali duhovitog romana “Mein Kampf ”, koji je prošle godine objavljen i u Hrvatskoj. 

U tom romanu filozof Aprcović, koji se pojavljuje i u drami “Martovske ide”, razgovara u bolnici, na odjelu neurologije, s nepokretnim pacijentima i medicinskim osobljem, nemilosrdno kritizirajući srpsku prošlost, ali i suvremenu političku scenu u Srbiji, te upuzorava na glupost, licemjerje i uskogrudnost te općenito na “bijedno stanje u kojem trunemo”. 

Predstava "Ko živ ko mrtav" | Author: Goran Jakus (PIXSELL) Goran Jakus (PIXSELL)

Bugarin Hristo Bojčev, inženjer strojarstva i bivši direktor tvornice, tek je u srednjim godinama počeo pisati, a za dramu “Pukovnik Ptica” dobio je nagradu British Council International Playwriting. 

Bojčev je i zanimljiva osobnost: u ‘90-ima se kandidirao za predsjednika države, a kampanju je iskoristio za nemilosrdnu kritiku bugarskog društva sakupivši čak 200.000 glasača. I on u tekstovima kritizira bugarsku vlast, a posebno omiljena tema mu je Europska unija i razočaranje u tu zajednicu. 

“Matišić u svojem tekstu dovodi do kraja apsurdnost našeg života: roditelji odlučuju iskopati iz groba simbol države - bivšeg predsjednika kako bi ga razmijenili i tako došli do svojeg sina. U njegovu tekstu pažnju plijene britki dijalozi i pametni ironijski humor. Basara je pak subverzivan, provokativni autor, koji je indigniran stanjem u srbijanskom društvu te ga oštro kritizira kad stigne, a pritom se majstorski služi psovkom. Bugarski pisac Bojčev opsesivno se bavi metafizičkim temama, kao što je odnos sna i jave, živih i mrtvih, pa duhovito primjećuje da je vječno počivalište metafora za Europsku uniju, koja je prihvatila Balkance, a zatim ih sterilizirala i napravila od njih nezadovoljnike”, objašnjava Mustafić. 

Prema riječima dramaturginje Željke Udovičić Pleštine, sva trojica pisaca satiričnom oštricom bez milosti seciraju vlastite, a time i naše stvarnosti, a junaci njihovih priča, “mali ljudi”, opterećeni prošlošću, panično tragaju za svojim identitetima i nadaju se “boljoj budućnosti”, koja nikako ne dolazi. 

“Kod Matišića ta ih potraga tjera na bijeg u san u kojem sve djeluje logičnije i jasnije nego na javi. Kod Basare ih zatvara u bolnicu koja postaje metafora čitavog društva, klaustrofobičnog i zatvorenog, gdje oni na vlasti uporno liječe ‘bolesnike’ pogrešno odabranim terapijama, a kod Bojčeva ih vodi u paralelni svijet mrtvih, koji to zapravo i nisu. Detektirajući tragikomično u svakodnevnom, nadrealno u banalnom, tjeraju na smijeh, ali onaj koji zastaje u grlu”, objasnila je dramaturginja. 

S takvom definicijom smijeha slaže se i Mustafić, koji kaže kako to nije komedija u kojoj se grohotom smijemo, nego vrsta crnog humora koji ima elemente apsurdnosti, groteske, satire i farse. “Nekim se stvarima otvoreno smijemo, a negdje taj humor izaziva mučninu u želucu i gorčinu, no uvijek reagirate zbog njegove strahovitosti i jeze”, govori Mustafić. 

Na pitanje kako njihove drame korespondiraju s nama i na što upozoravaju, Željka Udovičić Pleština odgovara da je kvaliteta ovih tekstova u tome da nas tjeraju da se ne smijemo drugima, nego sebi. 

“Te su priče koncentrirane na pojedince, no, nažalost, daju opću sliku naše stvarnosti. Govore o ovom našem prostoru, koji je za sada osuđen tavoriti na marginama europskih događanja te koji je postao žrtva tuđih odluka i tranzicijskih floskula, o moćnim čuvarima ideologija, koji su manipuliranjem ‘povijesne istine’ onemogućili utopiju, o nacionalizmu koji prijeti zdravoj pameti”, poručuje Željka Udovičić Pleština.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.