Ništa pokojni Miljenko Smoje u svojoj “Kronici Velog mista” nije napisao bez veze. Tako ni onu anegdotu iz splitske luke 1909. Tad još tek vječni praški student Duje, mitski utemeljitelj Hajduka iz dišpeta, i prijatelji odlazili su na studij u Prag, a Dujina mater, prostodušna kućanica, ugledala je neku Ingležicu, fureštu kako slika u luci, pa joj je udijelila nešto sitniša. “Ča si to majko učinila?”, potiho ju je pitao Duje u neugodnoj situaciji.

“Sinko moj, triba pomoć siromaju”, odgovorila mu je majka gledajući slikaricu puna suosjećanja. “Nije ona siromaj, nego slikar”, odgovorio joj je Duje. A onda ga je prekinuo otac: “Oli to ni isto? Da jema pinez, kupila bi aparat za litratavat, ne bi se mrčila pinelima”. Split tad nije imao ni 20.000 stanovnika, a u doba iz kojega ga je Smoje vjerno opisao ovakvim, veliki slikar Emanuel Vidović imao je iza sebe već 22 godine kako se otisnuo na put u Veneciju, na studij u Accademia di Belle Arti.

Kako je tek njemu bilo? Godine 1886. Vidović je imao samo 16 godina, kad je stricu Grgi Vidoviću, jer njegov je otac umro kad je imao samo jednu godinu, rekao da želi studirati slikarstvo. U to doba u Splitu je malo tko uopće imao pojma o čemu je tu riječ. Stric mu se u gradu počeo raspitivati kakav je to, pobogu, studij i ima li smisla maloga pustiti da ode u takvu školu. Mali Emanuel do tada je progurao četiri razreda osnovne, potom još četiri razreda Cesarsko kraljevske Velike realke, pri čemu kao nezainteresirani đak nije previše jurišao na petice.

Te 1886., konačno, nije više mogao i zatražio je da ga ispišu. Bio je to prijeloman trenutak. Datumi upućuju na to da je njegov nastavnik crtanja Emil Vechietti, inače graditelj, dekorater i slikar, u malodušnom dečku prepoznao nešto, da je upravo on bio taj koji je Vidoviću ubacio bubu u uho o studiju slikarstva u Veneciji. Stric mu je na kraju doznao što je to “slikanje” i kakav je to studij, a iz nekog razloga pomislio je da bi od toga moglo biti i nekakvog života. I poslao ga je.

Vechietti je Emanuela Vidovića uzeo pod svoje, učio ga je, pripremao za prijamne ispite, koliko je već stigao naučio ga je i talijanski jezik. Splitski još ni punoljetni mladić koji nije završio ni srednju školu ukrcao se na parobrod put Venecije, došao u taj grad nevjerojatne povijesti i umjetnosti te – položio prijamne ispite s odličnim ocjenama. U dotadašnjim stoljeće i pol postojanja te institucije, Emanuel Vidović postao je jedan od najmlađih primljenih studenata i jedan od mnogih dalmatinskih “Schiavona”, počevši još od Juraja Dalmatinca, koji su se umjetnički obrazovali u tom gradu.

Velikanke Slavne Hrvatice: Voljele su lezbijke, umirale u ludnicama...

Zapravo, kad je upisao studij nije imao još ni navršenih 17 godina, a i izvorno je upisao kiparstvo, da bi se tijekom tih nekoliko godina studija u njemu sve više rađala ljubav prema slikarstvu. A ni tamo nije bio sretan obrazovnim sustavom. Stare profesore ni najmanje nije zanimala mlađarija koja se oduševljavala impresionizmom, kao što se oduševljavao i Vidović, zaljubljen u djela mletačkih pejzažista, sljedbenika Machiaiola, a upoznao je i tri godine starijeg kolegu iz Splita Josipa Lalića.

Godine 1890. prekinuo je i taj dio školovanja, od njega su digli ruke njegovi mecene iz Splita. Emanuel Vidović je, povrh svega, još i odbio vratiti se u rodni gradić. Krenuo je slikati po Veneciji, sv. Marka i ostale venecijanske vedete, boemski je stvarao i naravno – gladovao, baš kao što je slikarstvo i slikare tog doba definirao fiktivni lik iz Smojina romana. A možda su svi oni Splićani koji su od budućeg briljantnog slikara digli ruke bili nepravedni prema mladiću.

Prije nekoliko godina direktor akademije u Veneciji rekao je jednom prilikom da je u to vrijeme ionako bilo puno više onih studenata koji bi odustali prije kraja, nego što bih ih diplomiralo. Stvar je bila u tome da su obavezne četiri godine obrazovanja bile ustrojene klasično akademski, dok bi se peta godina svodila na odlaženje u prirodu, u stvaran svijet i slikanje. I kako bi studenti odlazili slikati kojekuda, u akademiju se vraćao tek manji broj njih, onih koji su odoljeli umjetničkom procvatu uoči dolaska 20. stoljeća.

Pa je takav slučaj bio i s mladim Emanuelom Vidovićem. Gladovao je, a kako nije mogao pustiti da baš umre od gladi, odselio se u Milano i zarađivao kao restaurator, na kraju i kao crtač u nekakvoj tvornici namještaja. Po svemu sudeći, u tih dvije ili tri godine naslikao nije ništa, ali je zato nadoknadio sve ono što je propustio u svojem obrazovanju. Gutao je knjige iz povijesti, iz društva, intenzivno je stao slušati operu. A prvi put kad je svratio u ribarsko mjesto Chioggia kraj Venecije iznova je pronašao i svoju strast za slikarstvom te buduću suprugu Amaliju Baffo.

Tek nakon osam godina landranja po Italiji, a i nakon nekih prvih uspjeha sa svojim slikama, splitsko Jedinstvo pisalo je 1895. godine da se “mladi slikar na neko vrijeme nastanio” u rodnom gradu. Cijeli njegov život zapravo je niz hrabrih odluka. Tako ni ova nije bila lagana. Split je tad bio tako izoliran od ostatka Austro-Ugarske, da se još dugo poslije u Prag putovalo tako da se hvatalo parobrod za Metković, a onda tri dana drndalo vlakom do centra Europe. Split je u to vrijeme bio još tako malen da su imućniji Splićani znali imati vikendice tamo gdje su danas ulice koje čine najstroži centar grada.

I dok se jedan Vlaho Bukovac vraćao u Zagreb iz Pariza i oko sebe okupljao jednu snažnu scenu, Emanuel Vidović, sin jednog Vlaja iz Dalmatinske zagore i majke Solinjanke, u Split se za stalno vratio 1899. godine kao slikar, uz to još u pratnji supruge Venecijanke, kojoj odlazak u “neviđenu zabit” na istočnoj obali Jadrana nikad nije do kraja legao. Čak, navodno, do kraja života nije naučila hrvatski. Malo pomalo, za Vidovića se ipak čulo, sve do ministarstva nastave te goleme carevine, koje mu je 1903. odobrilo financirati usavršavanje koje je planirao u Italiji ili Parizu.

Slikao curice ‘Kralj mačaka’ ili pedofilski pornografski slikar?

I tko zna što bi bilo od Emanuela Vidovića da u njemu u kritičnom trenutku nije proradio za to doba tako tipičan splitski nepomirljivi duh, posebno u slučaju umjetnika koji cijelog života nije bio sklon baš ni jednoj političkoj vlasti, eventualno je neke podnosio bitno bolje nego druge. Svi snovi o Parizu ili Italiji propali su zato što ga je nekakav autonomaš prijavio vlastima da je ometao nekakav autonomaški skup. I što je “takvoj špiji” mogao “učiniti” 33-godišnji Splićanin tog doba nego mu “opaliti pest”?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Udario je policijskog doušnika te izgubio i stipendiju i radno mjesto nastavnika u školi. Koliko god mu život koji je slijedio nerijetko bio težak, posebno kao ocu osmero djece, do tog trenutka Emanuel Vidović već je bio priznat umjetnik, posjećuje ga Ante Trumbić, s njim prijateljuje Ivan Meštrović, za njega se čuje od Venecije do Beograda te njegovo djelo više nije bilo moguće zaustaviti. Čak ni u tako “opaljenom” gradu kao što je bio Split.

Vidović je najčešće slikao Split sav impresionistički, u izmaglici, u magli, sfumato, sjetan, još i danas se mnogi sjećaju zafrkancije da je tome razlog bilo, tko bi ga znao, možda to što je tad tamo vladalo tako mediteranski netipično maglovito vrijeme. Predaja kaže da su neki od oštrijih jezika išli toliko daleko da su ga zbog tog umjetničkog pečata znali optuživati da on zapravo ne zna crtati pa se, kao, izvlači na ovaj način.

Možda to i ima veze s tim, možda i ne, ali je činjenica da je svima takvima u Splitu začepio usta angažmanom kao kariturist u humoristično-satiričnome mjesečniku Duje Balavac, koji je osnovao novinar, književnik i slikar Ante Katunarić, a koji je u Splitu izlazio od 1908. do 1923. Mjesečnik je zapravo eufemizam. Split je uvijek bio grad sklon izdavanju raznih novina. Kad je imao tek 30-ak tisuća stanovnika, znalo mu se događati da u njemu izlazi i do sedam novina.

Splićani su posebno obožavali otrovno, satirično štivo, a kako su vlasti uvijek bile takve da je to bilo zadnje što su htjele vidjeti, još od Duje Balavca pa do Berekina u 80-ima vladalo je pravilo da “izlazi kad ga zaborave zabraniti”. Na toj tradiciji iznikao je kasnije i Feral Tribune. A Emanuel Vidović u gradu tako bogate tradicije tog tipa udario je temelje karikature. Do 1912. objavio je 51 karikaturu kojom je na taj način postao kroničar svojega grada, ljudi svojega doba. Ubrzo je cijeloj toj ekipi prijatelja vičnih kistu postao običaj da crtaju karikature jedni drugima.

Kruna svega je njegova karikatura “Stol mudraca”, kojom je za stolom u Kavani Troccoli ovjekovječio gradonačelnika dr. Ivu Tartagliu, Katunarića, Virgila Meneghella Dinčića, braću Marka i Angjea Uvodića, Dinka Šimunovića, Grgu Novaka, Meštrovića, Milana Begovića i sebe. Istina jest da je Vidović bio radoholičar, da je u ateljeu slikao od jutra do mraka, ali je i intenzivno živio svoj grad, i to još tih vratolomnih vremena u kojima se on, kao panslavist, gnušao Austro-Ugarske. Gdje je sve ostavio trag?

Zatajeni genij Kabakov: Od sramote SSSR-a do top umjetnika

Njegov unuk Igor jednom je prilikom ispričao da mu se tijekom nekakve šetnje po Rivi 1928. Ivo Tijardović požalio da je upravo skladao operetu o životu u Velom Varošu u Splitu, ali da ne zna kako da je nazove. Pa mu je slikar odgovorio da bi bilo baš zgodno da je nazove “Splitski akvarel”. Jedna fotografija iz 1908. godine svje doči i o pravim prapočecima nogometa u Splitu. Na njoj se nalaze Vidović, Ivan Rendić, Vice Mihaljević, Virgil Meneghello Dinčić i Katunarić kako sa zapadne strane Kule Kamerlengo u Trogiru poziraju na dvama mototrokolicama.

Navodno je riječ o utakmici između nogometaša iz Splita protiv onih iz Trogira što je ova škvadra organizirala u Trogiru uz Kulu Kamerlengo, gdje se i danas nalazi teren NK Trogira. Predaja kaže da su čak sami iscrtavali linije na terenu na kojem je još godinama poslije posred terena raslo stablo. Trogir je i inače bio vrlo bitan Vidoviću. Otkako se vratio u svoj Split, svake godine proveo bi mjesec dana slikajući po Trogiru i okolici. U Trogiru je u 1930-ima ponovno otkrio prirodu, slikajući vremenske nepogode, kiše, oluje, nevere...

Emanuel Vidović do kraja života bio je veliki gurman. I po tjedan dana uoči izleta na koji otok u okolici Splita njegovo je društvo detaljno planiralo što će se jesti. Poslije Drugog svjetskog rata Vidovićev sin Slavan, tad priznati kirurg, ali i odličan slikar, jednom je prilikom donio doma škarpinu koju je dobio na dar od nekog zahvalnog pacijenta. A stari Emanuel kad ju je vidio nije dopustio da je se skuha prije nego što je naslika. Znao je i Smoje da stari slikar obožava “dobre bokune za obid”, pa je jednom prilikom, a bio je njegov veliki obožavatelj, kad mu je Slavan išao darovati jednu očevu sliku, Smoje odbio jer mu je bilo neugodno primiti tako dragocjen dar.

Dobro je procijenio, jer neke slike Emanuela Vidovića danas dostižu i više od 50.000 eura. Uostalom, jednu mu je sliku u svoje vrijeme kupio sam car Franjo Josip, jednu drugu kralj Aleksandar. Smoje je rekao da bi ga puno više razveselila slikareva knjiga recepata. Vražji novinar i književnik znao je da takvo nešto doista postoji i da se unutra nalaze svakakva blaga. Toliko obožavanje dobre hrane možda je posljedica svog onog gladovanja po Italiji što je proživio kao mladić, možda je to i zbog gadnih godina u oba svjetska rata, jer u Prvom svjetskom ratu u Splitu je stanje bilo jezivo.

Doslovno se umiralo od gladi, a i slikaru je usred te gladi dijete umrlo u epidemiji španjolske gripe. Drugi svjetski rat je bio i brutalniji na jedan drugi način. Emanuel Vidović ga je proveo zatvoren svih tih godina u svoja četiri zida, odbijajući suradnju s talijanskim okupacijskim vlastima i splitskim prefektom, fašistom Paolom Zerbinom. A nakon pada Italije i nakon što su u grad upali Nijemci, ustaše su im jednom prilikom premetale stan.

I baš su ga iznenadili. Dotle da je jedan mladi ustaša zgrabio baš ladicu od stola u kojem je tad već vremešni slikar držao partizanske letke. Povukao je, otvorio i – odmah zatvorio. Do danas se ne zna je li nekako čudesno uspio previdjeti što je unutra ili se pravio da nije ništa vidio jer je znao da bi to značilo da i Emanuel Vidović i cijela obitelj istog trenutka idu pred ustaški streljački vod. Nakon kraja rata Emanuel Vidović poživio je još osam godina, sve do dobi od 83 godine, što je za ono doba i onakav život bilo doista puno.

In memoriam Djela za pamćenje čovjeka koji je seks uveo u dnevnu sobu

A poživio bi možda još i više da mu se jedne večeri 1950. nije dogodilo da je, prolazeći putem kojim je prolazio 70 godina, naletio na rupu kraj Hajdukova igrališta koju je neoprezno ostavio neki od radnika koji su radili na stadionu. Nije je pokrio. Slikar se stropoštao unutra i slomio kuk. Sljedeće tri godine stoički je podnosio i kolica i bolove, nije se predavao duhom, ali iscrpljeno tijelo je na kraju posustalo.

Iako mu je otac bio Vlaj, majka Solinjanka, Emanuel Vidović takav je simbol Splita da je jedno od prvih imena koje će se spomenuti u kakvoj splitskoj raspravi o “pravim Splićanima”. Od 1963. godine u svojem je gradu dobio i jako lijepi poveći spomenik u parku koji se danas zove njegovim imenom. A mnogi će reći i na reprezentativnijoj poziciji i od Grgura Ninskog i od Franje Tuđmana, jer uz taj park svakoga dana prolaze tisuće srednjoškolaca na putu prema nizu tehničkih škola u Teslinoj ulici, kao i studenti u nekoliko okolnih fakulteta. A i ako se pješice ide na Hajduk, i do 1979. godine dok se išlo na Stari plac i poslije na Poljud, uvijek se mora proći pored spomenika tom nevjerojatnom slikaru.