Novinarsko-kritičarski zadaci koje urednici s vremena na vrijeme zadaju ponekad se čine nerješivima. Tema je zanimljiva, materijala za njezinu razradu ima, ali danima očište iz kojega se u pisanje treba krenuti bježi i skriva se. Hrvatski autori koji su snimili jedan igrani film... Ima ih, iza nekih od njih leže zanimljive priče, a s vremenskim odmakom i optimizmom sjećanja, kako bi rekao profesor Hrvoje Turković, čini se da bi se moglo otkriti nešto isprva neprimjećeno i neshvaćeno.

Svejedno, bez kohezivnog faktora sve te pojedinačne profesionalne i privatne crtice, ma koliko bile dobre ili loše, teško se spajaju u jednu čvrstu cjelinu. Slabu imaginaciju zato je uvijek dobro osvježiti s divljom i nepredvidivom stvarnošću. Nedavni govor saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića u raspravi o prijedlogu Zakona o audiovizualnim djelatnostima, osim što je rasplamsao saborsku i medijsku svakodnevicu, dao je i toliko važan ključ za nastanak ovog teksta.

Posebice njegova rečenica: "HAVC se kroz desetljeće kao pojam pretvorio u istoznačnicu za sofisticiranu i zakonski institucionaliziranu interesno-koruptivnu i klijentelističku mrežu s obilježjima hobotnice, čiji su pipci duboko zadirali i zadiru u medije i napose u politiku, pretvarajući ministre, točnije ministrice kulture, tek u njezine pouzdanike i izvršitelje". Sve je jasno, njegove se riječi ne mogu krivo tumačiti, a iznad njih lebdi i sočna slika hobotnice i njezinih opasnih krakova.

Potraga za hrvatskim filmašima koji su snimili tek jedan dugi igrani film u trenu je postala potraga za onima koji s hobotnicom nemaju ništa. Poput literarnih junaka u "Putovanju u srce hrvatskog sna" Vlade Bulića krećem u potragu, a umjesto stihova slikovite Thompsonove uspješnice "Iza devet sela", vodim se manje atraktivnima, ali informacijama bogatim knjigama, katalozima i internetskim stranicama. Krećem na putovanje u potragu za čistim obrazom hrvatskog filma.


Iza devet publikacija i tko zna koliko klikova na IMDB-u postaje jasnije gdje krenuti, na kojoj stazi izabrati desno, a ne recimo lijevo. Počeci znaju biti teški, no ne i ovoga puta: "Josef", Stanislav Tomić, 2011. godina. U darovitog Stanislava Tomića zagledao sam se 2006. godine, kad je na Danima hrvatskog filma prikazao divno snimljen i suptilno režiran dokumentarac "Delta" o prirodi i ljudima na ušću Neretve. Poetičan, odmjeren, pametan i lijep film odmah je dao do znanja kako na Tomića treba računati.

Velika analiza 10 godina HAVC-a: Što su postigli s 300 milijuna kuna

Do izračuna je trebalo čekati pola desetljeća, kad je na Pulski filmski festival došao s vizualno efektnim, scenaristički pametnim i uopće dojmljivim "Josefom". Ratni film smješten u Galiciju i Prvi svjetski rat prati sudbine nekolicine hrvatskih vojnika u bjesomučnoj jurnjavi preživljavanja koja uključuje i brojne zamjene identiteta. Film je ostao slabo primijećen ponajviše zbog pogrešnog pristupa promociji. Ono najvažnije od "Josefa", trenutak kad gledatelj shvati kako prati galicijski vrtuljak Josipa Broza Tita, gurnuto je u zapećak.

Obrat je skrivan od javnosti jer autor nije želio gledateljima uskratiti doživljaj iznenađenja u kinu. Na kraju je u kina malo tko otišao... Prije godinu dana Tomić je drugi put posjetio Pulu s igranim filmom, no i on, baš kao i njegov producent Jozo Patljak te cijela zainteresirana (stručna) javnost, zna kako "Lavina" nije film, nego pilot za humorističnu TV seriju.
Do Pule se dugo probijao još jedan redatelj srednje generacije – Robert Orhel. Pišući 1999. godine o Filmskoj reviji kazališne akademije ADU-a izrazio sam želju da mu se što prije pruži prilika u dugome metru nakon što sam pogledao njegov kratki film "Sunčana strana subote".

I onda smo se obojica načekali: sve do 2013. "Hitac" je solidan, ali rijedak izlet hrvatskog filma u žanrovske vode koji donosi priču o jednom zalutalome metku i sijaset zauvijek izmijenjenih sudbina. Sudar oštroumne, ali umorne inspektorice sa žilavom i odlučnom mladom osumnjičenicom nastao je po scenariju koji je potpisao Orhelov otac Neven, liječnik i književnik.

Robert Orhel možda je najčišći primjer autora koji nema nikakve veze s fantomskom hasanbegovićevskom hobotnicom – njega su podjednako ignorirali i prije HAVC-a i tijekom HAVC-a. Puno bolji tretman, u jednom kratkom razdoblju čak i sjajan, imao je Nikša Sviličić. Medijsko isljedništvo u lovu na hobotnicu ga je ignoriralo iako je bio na čelu te naše krovne filmske institucije 15 mjeseci. U njegovu je mandatu HAVC preseljen na Novu ves, u Kuću hrvatskog filma, i upravo iz tog razdoblja svoje korijenje vuče ono notorno parkirališno mjesto koje je zapelo za oko nedavnih revizora.

Razlog zbog kojeg je 2010. podnio ostavku na ravnateljsku poziciju bio je osobne prirode – naime, želio se baviti autorskim radom. To mu nije pošlo za rukom, "Vjerujem u anđele" iz 2009. jedini je film koji potpisuje, ali zato ga je potpisao na više mjesta: kao redatelj, scenarist, producent, autor glazbe i kao glumac u manjoj ulozi. Kritika je film sasjekla, gledatelji nisu trčali u kina, a u povijest se upisao kao pobjednik publike u Puli.

Također, Dolores Lambaša je svoju jedinu glavnu ulogu u filmu odigrala upravo kod Sviličića. On se pak filmskog autorstva više nije primio, no za najobrazovanijeg hrvatskog filmaša ne treba se bojati. S obzirom na to da je, osim diplomiranog redatelja, još i diplomirani novinar, ali i muzeolog te doktor informacijskih znanosti, a odnedavno i romanopisac ("Druga strana slutnje"), čini se da je bavljenje vlastitim filmom zadnje o čemu brine.


Sretan rođendan Bulajićeva 'Neretva' danas bi koštala 100 milijuna dolara

Krakovi hrvatske filmske hobotnice, dakle bez sumnje, nisu Tomić, Orhel i Sviličić, no krivudavi kataloški putevi i slabo utabane internetske staze ne nestaju - hrvatskih redatelja s jednim filmom ima još podosta. Jedan od njih je Srećko Jurdana, pokojni kolumnist i glasan lovac na političke i državne krakene, kojemu su za najžešćih pisanja hobotnice bile tek usputne razbibrige. Jurdana je početkom osamdesetih proglašavan jednim od najzanimljivijih mladih redatelja od kojih se može puno toga očekivati, no dobro znamo što se tih naših posljednjih desetljeća 20. stoljeća pripremalo i kuhalo.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Kolumnist Jurdana u Puli je izronio kao redatelj 2004. godine: Arena dobro popunjena, film pak prilično grub, sirov i pravocrtan. S vremenske distance, jasno je kako je "Slučajna suputnica" bila Jurdanin tek nastavak borbe drugim, filmskim sredstvima. Želio je pokazati kakvu smo državu stvorili, film ceste zamislio je kao satiru kojom će p(r)okazati koliko su stupovi društva postavljeni na trulim, nemoralnim temeljima.

Namjere i sadržaj pojeli su stil, no misiju je Jurdana ispunio uz već tradicionalnu nezainteresiranost kino publike.
 Sjećanje na Jurdanu usmjerilo je potragu prema redateljima starije generacije, onima koji su stasali u bivšoj državi, ali u ovoj sadašnjoj nisu dobili puno prilika. Jedan od njih je Petar Krelja, redatelj i kolega kritičar, čije dugometražne igrane filmove iz doba Jugoslavije itekako pamtimo. "Godišnja doba", "Vlakom prema jugu" i "Stela" bili su redom društveno osviješteni filmovi u kojima se jasno vidjelo da redatelj voli svoje protagoniste i snima priče o onome što dobro zna iz vlastitog privatnog, ali i profesionalnog dokumentarističkog života.

U Hrvatskoj je dobio samo jednu dugu igranu priliku, film "Ispod crte", na kojem su radili neki od danas naših najznačajnijih filmskih profesionalaca, poput Ankice Jurić Tilić, Rakana Rushaidata, Snježane Gorup i Slavena Zečevića. Spoj mladih snaga i iskusnog pristupa u tretiranju ideja nije dobro prošao, no neki trenuci i motivi zauvijek su ostali urezani u sive stanice. Poput lika Hrvoja Pakleca, kvartovskog štemera i mafijaša s vatrenim jezicima po karoseriji auta u izvedbi dobroćudnog Hrvoja Kečkeša.

Kečkeš je poveznica prema novom redatelju sa samo jednim filmom, prema Tomislavu Mršiću. Priznati i nagrađivani dokumentarist zaposlen na Hrvatskoj televiziji snimio je "Kauboje" 2013. prema istoimenoj hit predstavi Saše Anočića. Ponudio nam je sigurno najbolje otvaranje novijeg hrvatskog filma u kojem se kroz tek nekoliko minuta postavlja sve što se u filmu postaviti treba – vrijeme i mjesto radnje, likove, njihovu motivaciju i milje iz kojeg dolaze.

Maestralan početak filma o vječnim autsajderima kasnije se u ritmu pomalo pogubio, no došao je vrlo blizu kandidaturi za Oscara, gledatelji su ga u kinu prepoznali, a i u Puli je dobio nagradu publike Zlatna vrata. S kazališnim se "Kaubojima" film ipak nije mogao nositi – ipak smo mi kazališna zemlja.

Nakon ostavke Hribar: "Lako je budalama rušiti što su drugi gradili"

Tomislav Mršić sigurno će snimiti još poneki dugometražni igrani film, no tko zna hoće li ga morati čekati onoliko dugo koliko je Ivan Salaj čekao svojeg "Osmog poverenika". Prije dva mjeseca završila je kino distribucija s pristojnih tridesetak tisuća gledatelja te je sasvim sigurno da je mnogih gledatelja Salaj opravdao visoka i nestrpljiva očekivanja koja je poput lavine pokrenuo 1995. srednjometražnim igranim filmom "Vidimo se".

Ta je ratna drama dugo slovila za jedan od najboljih domaćih filmova s tematikom Domovinskog rata, no unatoč tome (ili baš zbog toga?) dugometražni je igrani prvijenac snimio na samom izmaku svojih četrdesetih. U Hrvatskoj nikad nije kasno. Ono čime ne oskudijevamo jest vrijeme - sve se kod nas stiže i može. Baš kao i kod likova sjajnog prvijenca "Ajde, dan, prođi..." Matije Klukovića iz 2006. godine.

Riječ je o posve nezavisnom filmu koji nije financirala država. Pula ga je odbila, ali ne i prestižni Rotterdam, u kojemu je imao međunarodnu premijeru. Zagreb Film Festival ga je nagradio, a kritika voljela nepodijeljeno. Kad se Pavičić, Polimac i Radić natječu u pohvalama, onda je sve jasno.

Sniman tri godine, sa smiješnim budžetom od 250 tisuća kuna, "Ajde, dan, prođi..." sasvim je sigurno naš najbolji i najvažniji gerilski film. Ako ne i jedini. U trenutku kad je prvi put prikazan deklasirao je ostatak hrvatske kinematografije na gotovo svim filmskim razinama. U svojoj je zanatskoj i umjetničkoj odličnosti te produkcijskoj nesvakidašnjosti postao i ostao sjajan lakmus papir za dijagnosticiranje stanja u kinematografiji koja posve ovisi o državnim sredstvima. Neoprostiv grijeh...

S hobotnicom ili bez nje, amater u društvu profesionalaca nema šanse čak ni u filmu - možda tek u nekoj biblijskoj priči ili sportskome čudu. Matija Kluković od tada je režirao samo jedan kratki igrani film, i to u tandemu s Goranom Odvorčićem. Hobotnica ga nije ni prigrlila ni sažvakala - ona ga je ignorirala. 
I evo nas pred zaključkom, u društvu još jednoga koji ima samo jedan dugometražni igrani film.

Ostavimo li na stranu njegovu televizijsku dramu "Pušku za uspavljivanje", Hrvoje Hribar ima tek jedan dugi igrani, hit par exellance i film o kojem se sve zna i koji su svi pogledali. Više puta. "Što je muškarac bez brkova" dežurnim paranoicima možda izgleda kao sjajno crnilo, kamuflažno sredstvo za nekoga tko ne namjerava snimati filmove, nego određivati drugima što će i kako snimati. I baš kao u Bulićevu "Putovanju u srce hrvatskog sna", i ovdje dolazimo do iznenađujućeg otkrića.

Veljko Bulajić 'Nijemci su me ranili bombom, a brata mi je ubio četnik'

Nema doduše znojnih, polugolih, zagrljenih muškaraca u klinču urlanja domoljubne pjesme, nego tek jedan usamljeni redatelj. Film "Privedite osumnjičene" bio je jako voljen hit, no ovo nije taj film. Samo je jedan Keyser Söze zamaskiran u mucavog šepavca. Kod nas je riječ o malenoj bari s puno krokodila i s jasno postavljenim pravilima igre.

Dugometražnim igranom filmom mogu se baviti oni najuporniji, najsnalažljiviji i po mogućnosti talentirani s diplomom (ili samo indeksom) zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Za sve ostale postoje drugi filmski rodovi i trajanja, odnosno sudbina vječnih autsajdera. Konkurencija je velika, pozicije su ukopane, a novca je sve manje.

Čini se kako je sve to odavno dobro znao Dejan Jovović koji je završio režiju na ADU te koji i dalje prati film i o njemu mnogo toga zna. On je odlučio ne snimati filmove i nije mu loše. Evo ga u Košarkaškom klubu Cedevita u kojemu djecu uči osnovama divnog sporta. Najneviniji od svih hrvatskih redatelja...