U Zagrebu je, kod nas, u stanu u kojem smo živjeli s jednom starom foksterijerkom, ostala pet dana. Grad je nije zanimao. Ni to da idemo po restoranima ili na izlete. Provela je to vrijeme onako kako bi ga provodila i u Sarajevu, samo što je u svemu trebala našu pomoć i što nam je, poput maloga djeteta, okupirala svaki trenutak vremena.

Neobično je to kada odrasla žena čini ono što rade djeca. Bio sam užasnut kada je javila da dolazi, ti dani bili su još teži i duže su u zbilji potrajali nego u mom strahu, laknulo mi je nakon što smo je konačno ispratili na autobus, ali sam istovremeno, negdje iz pozadine duše, osjećao duboku tugu. Taj njezin dolazak u Zagreb - posjeta sinu u bijelom svijetu - bio je, kad bih ga prevodio u jezik svima razumljivih pripovijesti, nešto prirodno i milo. Mogao sam zamisliti sinove moje generacije kako, rasuti po svijetu, uz suze ganuća i sa svojim novim familijama, u drugim identitetima, dočekuju majke po aerodromima, autobusnim i željezničkim kolodvorima. A znao sam još nešto: ona će doći samo jednom i nikad više. Jer ne dolazi zato što joj se u Zagreb ide, niti zato što me je poželjela - u to vrijeme sam po nekoliko puta godišnje išao u Sarajevo - nego zato što njezine prijateljice, poznanice, komšinice, tako svoju djecu obilaze po svijetu. Kako ona nikada nije bila kod mene, onda im nema šta pričati. One su joj sigurno govorile: Idi, bona! Idi! A ja znam koliko joj je bilo teško da se natjera na takav put, od kojeg će imati tu korist što će pred samom sobom znati da radi isto što rade i druge žene. Znao sam i to da je taj njezin dolazak vjerojatno i posljednje putovanje mog roda u Zagreb. Osim nje, nikoga više nije ni bilo, i ovim se putovanjem završava jedna putnička povijest. U Zagrebu, na pola puta od Beča, bilo je njihovo odmorište. I bio je njihov limb.

MOJE STVARI (12) Jergović: Protjeran iz Sarajeva

Onoga dana, nakon što sam joj kupovao kartu za povratak i tražio peron s autobusom za Sarajevo (a nju je opet boljela glava!), u stanu u kojem sam tad živio od moje majke ostala je nerazrađena posteljina i maleni ključić od kofera. Šta ako je zaključala kofer i ostavila ključić? Sutradan sam je zvao, ali nije razumjela o čemu ja to govorim. Kakav je to ključ zaboravila? Od torbe, rekoh, od kofera. A toooo, ravnodušno je razvlačila samoglasnik. Pa donesi ga kad budeš dolazio, rekla je i nikad ga se više nije sjetila. Osim što nigdje nije putovala - u životu će još dvatriput putovati na računovodstvene seminare u Neum, Banju Luku i Međugorje - kao ni većini ljudi njoj ti ključevi na putnim torbama i koferima ničemu nisu služili. Ja sam rekao: dobro, donijet ću!, ali znao sam odmah da neću.

KRATKA POVIJEST JEDNE PRIJERATNE GODINE Kakvo je bilo Sarajevo, a kakvo je Sarajevo sad?

Ustvari, imao sam ga uza se kad god bih u Sarajevo išao u svojoj crnoj punkerskoj kožnoj jakni. I sjetio bih ga se svaki put kad bih doputovao na Sepetarevac, usjekao mi je u pamet, ali joj ga nikad više nisam spomenuo. Bio je sitnica, taj ključ, koju sam čuvao za nju, u džepu i u pameti, tako da ona ne mora o njoj misliti. Danas kad ga gledam, mnogo godina nakon Javorkine smrti, tako običnog i bezličnog, kakvi već jesu jeftini tipski ključevi za putne torbe, pomišljam da svaka stvar tako ima svoju priču. Mrtvi predmeti postaju smeće kada njihova priča bude zaboravljena, a ne nakon što izgube svoju funkciju.

Četverokutna značka s norveškom zastavom i znakom Ujedinjenih naroda, te natpisom Normovcon, Sarajevo 92 93. Na norveškoj Wikipediji postoji dobro sročena enciklopedijska jedinica o Normovconu, koja u prijevodu glasi ovako: “Norwegian Movement Control (NORMOVCON): bila je norveška vojna jedinica raspoređena u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Makedoniji u godinama 1992. - 1996. Jedinica je bila dio UNPROFOR-a (kasnije UNPF i UNCRO) i bila je odgovorna za kontrolu transporta. Glavne tačke odgovornosti bile su zračne luke u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Beogradu i Skopju. Osim toga, provođene su i kontrole prijevoza u brodskom, automobilskom i željezničkom prometu.

KNJIŽEVNA KRITIKA Rat je, koliko god to tužno zvučalo, jedna od osnovnih ljudskih djelatnosti

Zapovjedništvo je 1992. bilo smješteno u Sarajevu, ali je kasnije zbog neprijateljstava moralo biti premješteno na Pleso, bivši jugoslavenski vojni logor u zagrebačkoj zračnoj luci. NORMOVCON je u velikom dijelu svijeta postao poznat po svojoj podružnici u sarajevskoj zračnoj luci, koja je zbog čestih otkazivanja i vrlo neizvjesnog vremena letenja dobila nadimak ‘Maybe Airlines’”.

Kada sam pretoplo odjeven, u nekad modernom teksas kombinezonu, plavoj kariranoj košulji i mojoj crnoj punkerskoj kožnoj jakni, sa sivomaslinastim skautskim ruksačićem na ramenu, polazio sa Sepetarevca, zamišljao sam da putujem na odmor. Jednostavno sam u to vjerovao, i tako se s Javorkom na Sepetarevcu rastao. Vratit ću se za tri tjedna, govorio sam. Ona će se kasnije svojim prijateljicama hvaliti da je za nju završio rat kada sam ja izašao iz Sarajeva. Ova riječ mi je veoma važna, nikako je ne bih smio zaboraviti: izašao. U sva druga doba našeg svijeta i jezika reklo bi se: otišao. Ali u ratu bi se, u gradu pod opsadom, reklo: izašao. Ta riječ je važna zato što je tačna, točna, istinita i u osnovi nenadomjestiva. Riječ koja nema sinonima, niti ga može imati.

MOJE STVARI (8) Jergović: Oni osjetljiviji nisu ni jeli, ni pili, ni spavali kad su čuli da im Tito dolazi u goste

Međutim, nisam se vratio nakon što sam jednom izašao. Nisam više ušao u opkoljeni grad, nego sam, došavši sljedeći put, samo došao u Sarajevo. Godinama me, iz mnogih razloga, mučilo što sam se predomislio, ili što sam izdao vlastitu odluku da ću se vratiti u opkoljeni grad. I danas mi se čini da sam, ne vrativši se, prvi i posljednji put učinio nešto protiv svog karaktera, ili protiv onog na što me navode moja unutarnja moranja. Kada na tržnici kupujem voće, voćki uvijek mora biti neparni broj. (Osim ako nije riječ o trešnjama, jagodama, borovnicama…) Isto tako, morao sam se vratiti. Postojali su, istina, u to vrijeme i neki drugi razlozi za povratak, ali oni su u međuvremenu toliko obesmišljeni da ih nije dobro ni spominjati. Prekršivši svoje moranje, povukao sam bio za sobom, kao da rušim ormar pun porculana, dugi niz psiholoških i emocionalnih uzročnika, koji je proizveo još duži niz konkretnih životnih posljedica.

U Zagrebu sam ostao plašeći se odlaziti predaleko iz Sarajeva. Ali tako sam ostao da sam skoro svakodnevno naglašavao svoju distancu prema gradu u kojem sam se zatekao, svoje stranstvovanje i svoju tuđost u njemu. To mi i danas stvara probleme. Ali time je potaknut i moj rad, koji će u sljedećih tridesetak godina poprimiti čudovišne razmjere, na stvaranju i izgradnji vlastitoga književnog Sarajeva. Bijes koji sam time izazvao, aura stranosti i tuđinstva koju sam oko sebe stvorio, bila je dvostruka. U Zagrebu stekao sam ugled vječitog migranta, vječitog Afganistanca, koji nikako da ode ili da nestane. U Sarajevu su, pak, pred tim mojim samostvorenim književnim čudovištem Sarajeva, reagirali kao da im oduzimam nešto njihovo, nešto što im po prirodi stvari pripada. Zaposjedam teritorij, koloniziram im imaginaciju.

Obje strane možda s time i ne bi imale takve probleme da to moje književno čudovište Sarajevo nije bilo prihvaćeno ne samo izvan dvaju živih gradova između kojih sam se pokrenuo, nego je otpočetka u njima postojao neki svijet koji je te moje knjige prihvaćao kao sliku svoga Sarajeva, ili naprosto kao svoju književnost s dominantnom ulogom književnog čudovišta Sarajeva. To će moje neželjene protimbenike ili već i neprijatelje u Zagrebu i Sarajevu u istoj neugasivoj strasti održavati sljedećih trideset godina. A možda bi sve bilo drukčije, i možda bi moja izgradnja imaginarnog Sarajeva bila manje ambiciozna, možda bih se u međuvremenu fokusirao na nešto drugo, neku drugu temu, neko drugo stanje stvari i drugo mjesto, da sam se dosljedno držao toga da voćki treba biti neparan broj i da nanovo moram ući u grad iz kojeg sam izašao.

JERGOVIĆ: MOJE STVARI (1) Priča o crnoj punkerskoj kožnoj jakni: Kupljena je 1991., a nosim je i danas

Sreća je, međutim, da se nisam vratio. Trideset godina kasnije razlozi za povratak koje sam imao 1993. čine se smrtonosnom iluzijom. Rat se mogao preživjeti, s mecima i granatama se katkad vrijedilo kockati, ali iluzija o pripadanju bila bi u mom slučaju smrtonosna. Nikad ja nisam bio otamo, kao što danas nisam odavde. Čak je i nevažno gdje je to - tamo, ili što je to - ovdje. Op-sada grada je poput heroina, patnje ljudske i nesreće, krv na asfaltu i raskidana tijela su poput heroina kada su na ulicama poznatog i bliskog mjesta. Stvaraju ovisnost iza koje su samo praznina i smrt.