Kako su Arapa i Židova popljuvali kao 'Židove'
"Sedam dobrih godina" - Etgar Keret, Fraktura
Rat šibica
Kad su prošli mjesec počeli sukobi u Gazi, odjednom sam imao jako puno slobodnog vremena. Sveučilište u Beer Ševi gdje predajem nalazilo se u dometu projektila koje je ispaljivao Hamas, pa su ga morali zatvoriti. No nakon nekoliko tjedana ponovo su ga otvorili, i već sutradan sjedio sam u vlaku koji od Tel Aviva, gdje živim, do Beer Ševe vozi sat i pol.
Pola se studenata nije pojavilo – naročito oni koji su putovali iz gradova u središtu Izraela – no druga polovina, stanovnici Beer Ševe, došla je na predavanje. Bombe su ionako padale na njih, a općeprihvaćeno uvjerenje među studentima bilo je da su učionice sveučilišta zaštićenije od spavaonica i zgrada studentskog doma. Dok sam u kantini ispijao kavu, počela je zavijati sirena za zračnu uzbunu.
Nisam imao vremena otići do pravog skloništa, pa sam s još nekoliko ljudi otrčao u obližnje sveučilišno predvorje debelih zidova i gotovo bez ijednog prozora. Oko mene bilo je nekoliko uplašenih studenata i profesor tvrda lica koji je nastavio žvakati svoj sendvič sjedeći na betonskim stubama, kao da se ništa nije dogodilo.
Nekoliko studenata reklo je da su čuli eksplozije u daljini, pa je sada vjerojatno sigurno izaći, no predavač je, još uvijek punih usta, primijetio da ponekad ispucaju više od jednog projektila, te da nam je svima bolje da još malo pričekamo. Dok sam bio tamo, u gomili sam prepoznao Kobija, blesavoga klinca iz svog djetinjstva u Ramat Ganu, kojem se peti razred toliko svidio da je u njemu ostao dvije godine. Četrdesetdvogodišnji Kobi izgledao je potpuno isto.
Ne zato što je bio naročito mladolik, nego zbog toga što je već i u osnovnoj školi izgledao kao da se približava srednjim godinama: debeli, dlakavi vrat, stameno tijelo, visoko čelo i nasmijan, a istovremeno otvrdnuo izraz lica ostarjelog djeteta koje je naučilo par stvari o ovom glupom svijetu. Usput rečeno, zlobni trač da se već brije, koji je kružio među djecom u školi, najvjerojatnije je bio istinit. "Pa zamisli ti to!" rekao je Kobi grleći me. "Nisi se ništa promijenio", pa dodao da objasni.
"Čak si i iste visine, baš kao u osnovnjaku." Kobi i ja malo smo popričali i kad su se ljudi oko nas osjećali dovoljno sigurno, počeli su izlaziti iz zaštićenog prostora ostavljajući ga samo za nas dvojicu. "Ova nam je raketa donijela sreću", rekao je Kobi. "Zamisli samo: da nije bilo nje, prošli bismo jedan pored drugoga i ne bismo se ponovo sreli." Kobi mi je rekao da ne živi u blizini.
Samo je došao pronjuškati teren. Sad kad je Beer Ševa u dometu raketa, to otvara dosta novih mogućnosti na polju biznisa s nekretninama. Vrijednost zemlje će pasti, država će izdati dozvole za dodatnu gradnju. Ukratko, poduzetniku koji sada dobro odigra otvorit će se odlične prilike za zaradu. Posljednji put Kobija sam sreo prije gotovo dvadeset godina.
I tada su padale rakete, Skadovi Sadama Huseina, na Ramat Gan. Kobi je još uvijek živio u roditeljskom domu, a ja sam došao u posjet svojima, koji su tvrdoglavo odbijali napustiti grad. Mene i mog prijatelja Uzija odveo je k sebi doma i pokazao nam svoj muzej oružja i šibica. Tamo, na zidovima u njegovoj sobi iz djetinjstva, visjela je impresivna zbirka oružja: sablje, pištolji, čak i mlatilo. Ispod njih stajali su Eiffelov toranj i gitara u prirodnoj veličini napravljeni od šibica.
Objasnio nam je da je u početku muzej bio posvećen samo oružju, no nakon što je bio osuđen zbog krađe ručnih bombi za svoju izložbu, osmomjesečnu je zatvorsku kaznu iskoristio da izgradi gitaru i Eiffelov toranj te ih pridoda zbirci. Tih dana naročito je strahovao da bi irački projektil mogao pasti i skršiti Eiffelov toranj, na kojem je radio gotovo tijekom čitavog odsluženja kazne. I dan-danas njegove su kreacije od šibica smještene u roditeljskom domu, no Ramat Gan je izvan dometa projektila i raketa.
"Što se tiče Eiffelovog tornja od šibica", kaže Kobi, "u posljednjih dvadeset godina moja se situacija definitivno popravila. Sumnjam da je i sve ostalo." Tijekom vožnje vlakom iz Beer Ševe čitam novine koje je netko ostavio na sjedalu. U njima je tekst o lavovima i nojevima u zoološkom vrtu u Gazi. Pate zbog bombardiranja i otkad je počeo rat, ne hrane ih kako treba. Zapovjednik brigade htio je izvesti specijalnu operaciju da spasi jednog lava i prebaci ga u Izrael.
U drugom, nešto kraćem tekstu, bez slike, piše da je broj djece koja su poginula od bombardiranja u Gazi sada već prešao tristo. Baš kao i nojevi, i djeca koja su tamo preostala morat će se čuvati sama. Što se Eiffelova tornja od šibica tiče, naša situacija uistinu se popravila do neprepoznavanja. A oko svega ostaloga, baš kao i Kobi, i ja sumnjam.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Branitelj naroda
Ništa ne može bolje izbaciti na površinu Židova u vama od boravka u Istočnoj Europi. U Izraelu možeš čitav dan hodati naokolo u majici kratkih rukava pod suncem koje prži, i osjećati se kao i svaki goj: malo trance-glazbe, malo opere, dobra Bulgakovljeva knjiga i čaša irskog viskija. No kad ti udare pečat u putovnicu na aerodromu u Poljskoj, iste minute počneš se osjećati drugačije.
Još uvijek osjećaš okus svog telavivskog života, i Bog ti se još ne ukazuje pod neonskim blještavim svjetlom na terminalu za dolaske, no sa svakim ćuhom svinjetine odjednom se sve jače počinješ osjećati kao converso. Odjednom si usred dijaspore. Od dana kad se rodiš, u Izraelu te uče da se u Europi u posljednjih nekoliko stoljeća događao samo niz progona i pogroma i, usprkos zdravorazumskoj logici, posljedice tog učenja trunu kao otvorena rana negdje duboko u utrobi.
Ne događa se ništa velebno – nema kozaka da ti siluje majku ili sestru. Može to biti naoko bezazlen komentar na ulici, grafit s Davidovom zvijezdom i neki nejasni slogan na ruševnom zidu, način na koji se svjetlo odbija od križa crkve koju gledaš kroz svoj hotelski prozor, ili razgovor dvoje njemačkih turista koji odjekuje maglovitim poljskim krajolikom. A onda se počneš pitati: je li to istina ili fobija? Nalaziš li te poluantisemitske događaje u vlastitom umu zato što ih očekuješ?
Moja žena na primjer tvrdi da imam nadljudske moći u detektiranju kukastih križeva. Na kojem bilo mjestu da se nalazim – u Melbourneu, Berlinu ili Zagrebu – mogu locirati kukasti križ brže od Googleove karte. Kad sam prvi put doputovao u Njemačku kao pisac, prije točno petnaest godina, moj me izdavač pozvao u izvrsni bavarski restoran (priznajem da to zvuči kao oksimoron) i tek što nam je došlo glavno jelo, u prostoriju je ušao visok, mišićav šezdesetogodišnji Nijemac i počeo vrlo glasno govoriti.
Lice mu je bilo crveno i izgledao je pijan. U hrpi riječi koje je ispaljivao prepoznao sam samo dvije koje je neprekidno ponavljao: "Juden raus!" Otišao sam do tipa i rekao na engleskom tonom glasa koji se trudio ostati smiren: "Ja sam Židov. Hoćeš me izbaciti van? Samo daj, izbaci me." Nijemac, koji nije razumio ni riječ engleskoga, nastavio se derati na njemačkom, i za tren oka počeli smo se naguravati. Moj izdavač pokušao se umiješati i zamolio me da se vratim na svoje mjesto.
"Ništa ne razumiješ!" pokušao mi je reći. No ja se nisam dao smesti. Razumio sam itekako dobro. Kao pripadnik druge generacije stradalnika, dijete preživjelih u Holokaustu – osjećao sam da razumijem što se događa mnogo bolje od smirenih vlasnika restorana. Konobari su nas uskoro razdvojili i bijesnog pijanca izbacili van. Ja sam se vratio na svoje mjesto. Hrana mi je već bila hladna, no ionako više nisam bio gladan.
Dok smo čekali da stigne račun, moj izdavač objasnio mi je tihim, ozbiljnim glasom da se taj bijesni pijanac žalio jer je neki gost zagradio njegov auto svojim na parkiralištu. Riječi koje su meni zvučale kao Juden raus zapravo su bile jeden raus, što bi se moglo prevesti kao "Svi van!" Kad je došao račun, inzistirao sam da platim. Reparacija drugačijoj Njemačkoj, ako hoćete. A što mogu? I danas kad čujem njemački, od svake druge riječi se nakostriješim.
No, baš kao što kažu: "Samo zato što si paranoičan, ne znači da te ne proganjaju." U ovih dvadeset godina što putujem svijetom sakupio sam značajni broj istinskih antisemitskih doživljaja koji se ne mogu objasniti kao nesporazum. Na primjer onaj Mađar kojeg sam sreo u lokalnom baru nakon književne večeri u Budimpešti, i koji je inzistirao da mi pokaže ogromnog njemačkog orla tetoviranog na njegovim leđima.
Rekao je da je njegov djed ubio tristo Židova u Holokaustu i da se nada da ni sam neće zaostati za njim. U malom, spokojnom istočnonjemačkom gradu pripiti glumac koji je na pozornici dva sata prije pročitao nekoliko mojih priča sada mi je objašnjavao da je antisemitizam užasna stvar, no da se ne može zanijekati činjenica da je nepodnošljivo ponašanje Židova kroz povijest samo potpirilo vatru za lomaču.
Službenik u francuskom hotelu rekao je meni i izraelskom piscu arapskog podrijetla Sayedu Kashui da, kad bi se njega pitalo, ovaj hotel ne bi primao Židove. Ostatak večeri proveo sam slušajući kako Sayed lamentira da uz četrdeset dvije godine cionističke okupacije sad još mora doživjeti uvredu da ga netko smatra Židovom. A samo prije tjedan dana na književnom festivalu u Poljskoj netko iz publike upitao me sramim li se što sam Židov. Dao sam logičan, dobro promišljen, nimalo emotivan odgovor.
Publika, koja je pažljivo slušala, nagradila me aplauzom. No poslije, u hotelskoj sobi, bilo mi je teško zaspati. Nema ničeg boljeg od vrućeg studenačkog vjetra – hamsina – da Židova u tebi vrati na svoje mjesto. Izravno sunce Bliskog istoka jednostavno sprži sve tragove dijaspore u tebi. Moj najbolji prijatelj Uzi i ja sjedimo na plaži Gordon u Tel Avivu. Pored njega su Krista i Renate. "Ništa mi nemojte reći", govori Uzi pokušavajući prikriti svoje jebačke namjere lošom glumom telepatije.
"Vas dvije ste iz Švedske." "Nismo", kaže Renate uz osmijeh, "iz Düsseldorfa. Njemačka. Znate za Njemačku?" "Kako ne", kaže Uzi pun entuzijazma, "Kraftwerk, Modern Talking, Nietzsche, BMW, Bayern München…" pokušava iz mozga iskopati još njemačkih asocijacija, ali uzalud. "Hej, buraz", kaže mi, "zašto si uopće išao na faks sve te godine? Daj malo pridonesi razgovoru."
"Sedam dobrih godina" - Etgar Keret, Fraktura