"Sedam dobrih godina" - Etgar Keret, Fraktura
Odjednom sve isto
"E baš mrzim terorističke napade", mršava bolnička sestra kaže starijoj. "Hoćeš žvaku?" Starija sestra uzme jednu i kimne. "A što se može?" kaže. "I ja mrzim hitne slučajeve." "Nije riječ o hitnim slučajevima", ne odustaje mršava. "Nemam ja problema s nesrećama i sličnim stvarima. Govorim o terorističkim napadima, oni pokvare baš sve."
Dok sjedim na klupi ispred rodilišta, mislim: ima ona pravo. Prije sat vremena došao sam ovamo sav ushićen, sa svojom ženom i manijakalno pedantnim taksistom koji se bojao da će mu se uništiti presvlake kad je njoj pukao vodenjak. A sad sjedim u hodniku sav mrzovoljan i čekam da se osoblje vrati iz Hitne službe. Svi osim ovih dviju sestara otišli su pomoći ranjenima u terorističkom napadu. I trudovi moje žene su se usporili. Vjerojatno čak i beba osjeća da cijela ta stvar s porodom više nije toliko hitna.
Dok sam išao prema kantini, mimoišao sam se s nekoliko ranjenika koje su gurali na škripavim bolničkim kolicima. U taksiju na putu prema bolnici moja je žena urlala kao luđakinja, no svi ovi ljudi su tihi. "Vi ste Etgar Keret?" upita me tip u kariranoj košulji. "Onaj pisac?" Nevoljko kimam. "Pa tko bi to rekao?" kaže on vadeći iz torbe sitni magnetofon. "Gdje ste bili kad je počeo napad?" pita. Na tren oklijevam, a on suosjećajno kaže: "Samo polako. Bez pritiska. Upravo ste doživjeli traumu."
"Nisam bio u terorističkom napadu", objašnjavam. "Ovdje sam sasvim slučajno. Žena mi rađa." "A tako", kaže on i ne pokušavajući prikriti razočaranje pa pritisne stop na magnetofonu. "Mazal tov!" Sjedne kraj mene i pripali cigaretu. "Možda biste trebali razgovarati s nekim drugim", predlažem pokušavajući od lica udaljiti dim Lucky Strikea. "Prije minutu vidio sam da su dvoje ljudi odvezli na Neurologiju." "To su bili Rusi", kaže on uzdahnuvši.
"Ne znaju ni riječ hebrejskog. Osim toga na Neurologiju ionako ne puštaju nikoga. Ovo je sedmi put da sam u ovoj bolnici nakon napada i već sam pohvatao sve njihove fore." Sjedimo tako minutu ne razgovarajući. Desetak je godina mlađi od mene, no već je počeo ćelavjeti. Kad skuži da ga promatram, nasmije se i kaže:
"Koja šteta da nisi bio tamo. Reakcija pisca bila bi mi super za članak. Nekoga originalnog, tko ima malo širine. Nakon svakog napada dobivam uvijek iste izjave: 'Odjednom sam začuo bum', 'Ne znam što se dogodilo', 'Sve je bilo prekriveno krvlju.' Koliko takvih stvari možeš podnijeti?" "Nisu ljudi krivi", kažem. "Naprosto, teroristički napadi su uvijek isti. Što originalno možeš reći o eksploziji i besmislenom stradanju?" "Ubij me ako znam", veli on sliježući ramenima. "Pa vi ste pisac."
Nekoliko ljudi u bijelim kutama počinje pristizati iz Hitne službe na putu do rodilišta. "Vi ste iz Tel Aviva", kaže novinar. "Pa zašto ste dolazili tako daleko, u ovu rupetinu, da vam žena rodi?" "Htjeli smo prirodni porođaj, a ovdje imaju odjel…" "Prirodni?" prekine me on hihoćući se. "Što je prirodno u kepecu koji s kabelom što mu visi iz pupka ispadne iz vagine tvoje žene?" I ne pokušavam mu odgovoriti.
"Ja sam svojoj rekao", nastavlja, "'ako budeš rađala, može samo carski, kao u Americi. Ne želim da mi te neka beba tamo dolje raširi.' Danas samo u primitivnim zemljama poput ove žene rađaju poput životinja. Yallah, odo ja na posao." Dok ustaje, pokuša još jednom. "A možda mi ipak imate nešto reći o ovom terorističkom napadu?" pita. "Je li se u vama nešto promijenilo? Tipa da ćete promijeniti ime bebi ili tako nešto?" Nasmiješim se u znak isprike. "Nema veze", kaže i namigne mi.
"Nadam se da će sve proći bez problema, čovječe." Šest sati poslije kepec s kabelom koji mu visi iz pupka ispao je iz vagine moje žene i odmah zaplakao. Pokušao sam ga smiriti, uvjeriti ga da nema razloga za brigu.
Da dok on odraste, ovdje na Bliskom istoku sve će biti riješeno: vladat će mir, neće više biti terorističkih napada, a čak i ako se jednom u sto godina neki i dogodi, uvijek će se naći netko originalan, netko s malo širine, da to savršeno opiše. Kepec utihne, a onda razmatra svoj sljedeći potez. S obzirom na to da se tek rodio, trebao bi biti naivan, no čak ni on ne nasjeda na foru, pa nakon što trenutak oklijeva i jednom slabašno štucne, ponovno udara u plač.
Nastavak na sljedećoj stranici...
