"Sedam dobrih godina" - Etgar Keret, Fraktura
Prije nešto više od dvije godine izraelski pisac Etgar Keret ispričao je za Express kako je svojedobno svog šestogodišnjeg sina u 30 sekundi naučio kako da se baca na pod u slučaju raketnog napada. 30 sekundi zato što je imao doslovno toliko za spasiti mu život. "Izmislio sam u hipu igru 'sendvič sa šunkom', gdje je on šunka, a majka i ja smo komadi kruha. I upalilo je", rekao je tada.
Odgoj u uvjetima permanentnog rata doveo je dotle da mu je sin godinu ili dvije poslije ovako doživio razdoblje kratkotrajnog relativnog mira: "Rekao mi je da se boji da više neće biti napada, da se više neće igrati 'sendviča sa šunkom'." Pričao je tada Keret i to da mu je sin malo nakon toga rekao da su on i njegovi prijatelji odlučili napraviti bombu kako bi je bacili na Gazu. Pa ga je otac pitao zašto bi to učinio.
"Objasnio mi je da se samo vodi onim što sam mu ranije rekao, da ne smije nikoga prvi napasti, ali da smije uzvratiti ako njega netko prvi napadne. Odlučio sam mu pojasniti tko su ljudi u Gazi, što žele, zašto se bore. Rekao sam mu da proba zamisliti da sam mu svugdje postavio barijere i da ga satima ispitujem svaki put kad pokuša prijeći neku od njih. 'Kreneš na zahod i ja te krenem ispitivati zašto si krenuo tamo, što ćeš raditi, zar nisi išao ima 20 minuta... i tako cijelo poslijepodne'. Bilo mu je svakako jasnije", pričao je Keret.
Rekao je tada i to da je tek putujući svijetom shvatio da je odrastao i da živi u zemlji u kojoj vladaju nenormalni uvjeti, kao to da se vjenčanja planiraju ne po prognozama za kišu, nego po prognozama za rat. I naravno da takav čovjek, koji sa svojim stavovima, ubitačno oštrim humorom i satirom snage nekoliko megatona u svojoj domovini, u Izraelu, trpi i progon i dobiva prijetnje smrću.
S druge strane, u inozemstvu je redovita meta stigme koja prati Izraelce zbog jezive ignorancije primjerice na Zapadu, pa mu u crno-bijelom poimanju stvarnosti redovito poručuju da uzimaju zdravo za gotovo svoje pretpostavke što oni misle da on misli o Palestincima. A to onda znači da mu bez problema u facu poručuju da je ubojica.
Takvi u pravilu doživljavaju slom živaca kad im on uzvrati da, recimo, nitko Davida Bowieja ne naziva ubojicom zato što je iz Velike Britanije, pa da bi onda i njega smatrali odgovornim za sve zločine upisane u povijesti te zemlje, ili da je, isto tako kao što su ovi protiv njega samo zato jer je Izraelac, on – Keret - protiv žena s velikim sisama.
Čovjek poput Etgara Kereta, koji ustraje živjeti na svoj način, kao istaknuta javna osoba, u takvom svijetu, i što se tiče Izraela i što se tiče Zapada, ili će se slomiti ili će poginuti ili će... Pa... biti u stanju pisati takva djela kao što je zbirka priča "Sedam dobrih godina" u Hrvatskoj u izdanju Frakture. Adam Wilson je prije tri godine za New York Times za njegov stil napisao da je poput dobre punk ploče; brz, zabavan i kultno štovan. Bio je to dozlaboga jadan opis.
Njegov stil je apsolutni punk; žestok, u stalnom i potpunom sukobu, bezobrazan i opasan poput metka koji usred puškaranja na Bliskom istoku nastoji doći do vaše glave, smrtno ozbiljno satiričan dotle da je opasan i po onoga tko piše i po onoga čije nacionalističke iluzije razbija, inteligentan i mudro žilav toliko koliko je mudrosti potrebno čovjeku poput Kereta da opstaje u svijetu u kojem tvrdoglavo živi i radi...
Već u prve dvije rečenice prve pripovijetke "Odjednom sve isto" postaje savršeno jasan tragičan duh bliskoistočne ratne groteske i života usred nje. "E, baš mrzim terorističke napade", mršava bolnička sestra kaže starijoj. "Hoćeš žvaku?" Keret tu opisuje situaciju kad je svoju suprugu doveo u bolnicu kako bi rodila.
A za nevolju, baš je negdje nešto grunulo i odjednom su svi liječnici zauzeti krpanjem unesrećenih i spašavanjem života žrtava terorističkog napada, tako da se još malo tko bavi tričarijama poput poroda tamo nekakvih neuviđavnih beba s krajnje neukusnim osjećajem za pristojni trenutak.
Keret je od one ekstremno rijetke vrste ljudi koji piše tako da tka suštinu prostor-vremena, u samo nekoliko stranica teksta, koji je usput krajnje lagan, lepršav, pitak i čitak, on fotografira desetke razina života u izraelsko-palestinskom tragičnom usudu. Kako je riječ o čovjeku od krvi i mesa, za pretpostaviti je da piše kao nekoć Douglas Adams, dugo i strpljivo, bezbroj puta se vraćajući za popraviti riječ ovdje, redak ondje.
Jer ako ovako piše "iz ruke", odjednom, netko bi još mogao i ozbiljno posumnjati da tu nisu čista posla... U svojoj petoj priči zbirke, "Nesrdačno vaš", objasnio je da je za Tjedan hebrejske knjige za njega u djetinjstvu mislio da je riječ o državnom prazniku, u rangu Pshe ili Hanuke. Da mu je bio čak i draži jer, za razliku od svih drugih praznika, ovaj nije bio prisjećanje ni na povijesnu pobjedu ni na herojski poraz.
Opisao je i način na koji se kao priznati pisac pokušao pomoću humora obračunati s pisanjem trivijalnih, neiskreno kurtoaznih, besmislenih i patetičnih posveta, kao i to da je odustao kad je za svoju genijalnu ideju na kraju popio šamarčinu.
Express.hr sutra donosi prve dvije priče od četiri koje ćemo objaviti iz zbirke "Sedam dobrih godina" kako bismo pokušali prikazati život čovjeka koji, iako je Izraelac, ne misli da je imalo pristojna ideja trpati Palestince u geta i koji, iako Palestince smatra ljude kao što je on sam, ne mislio da je baš posebno zgodna organizacija poput Hamasa, čiji bi pripadnici bili spremni bacati kiselinu u lice ženama koje nemaju pokriveno lice, ubijati homoseksualce i tako neke stvari.
