"Sedam dobrih godina" - Etgar Keret, Fraktura
Rat šibica
Kad su prošli mjesec počeli sukobi u Gazi, odjednom sam imao jako puno slobodnog vremena. Sveučilište u Beer Ševi gdje predajem nalazilo se u dometu projektila koje je ispaljivao Hamas, pa su ga morali zatvoriti. No nakon nekoliko tjedana ponovo su ga otvorili, i već sutradan sjedio sam u vlaku koji od Tel Aviva, gdje živim, do Beer Ševe vozi sat i pol.
Pola se studenata nije pojavilo – naročito oni koji su putovali iz gradova u središtu Izraela – no druga polovina, stanovnici Beer Ševe, došla je na predavanje. Bombe su ionako padale na njih, a općeprihvaćeno uvjerenje među studentima bilo je da su učionice sveučilišta zaštićenije od spavaonica i zgrada studentskog doma. Dok sam u kantini ispijao kavu, počela je zavijati sirena za zračnu uzbunu.
Nisam imao vremena otići do pravog skloništa, pa sam s još nekoliko ljudi otrčao u obližnje sveučilišno predvorje debelih zidova i gotovo bez ijednog prozora. Oko mene bilo je nekoliko uplašenih studenata i profesor tvrda lica koji je nastavio žvakati svoj sendvič sjedeći na betonskim stubama, kao da se ništa nije dogodilo.
Nekoliko studenata reklo je da su čuli eksplozije u daljini, pa je sada vjerojatno sigurno izaći, no predavač je, još uvijek punih usta, primijetio da ponekad ispucaju više od jednog projektila, te da nam je svima bolje da još malo pričekamo. Dok sam bio tamo, u gomili sam prepoznao Kobija, blesavoga klinca iz svog djetinjstva u Ramat Ganu, kojem se peti razred toliko svidio da je u njemu ostao dvije godine. Četrdesetdvogodišnji Kobi izgledao je potpuno isto.
Ne zato što je bio naročito mladolik, nego zbog toga što je već i u osnovnoj školi izgledao kao da se približava srednjim godinama: debeli, dlakavi vrat, stameno tijelo, visoko čelo i nasmijan, a istovremeno otvrdnuo izraz lica ostarjelog djeteta koje je naučilo par stvari o ovom glupom svijetu. Usput rečeno, zlobni trač da se već brije, koji je kružio među djecom u školi, najvjerojatnije je bio istinit. "Pa zamisli ti to!" rekao je Kobi grleći me. "Nisi se ništa promijenio", pa dodao da objasni.
"Čak si i iste visine, baš kao u osnovnjaku." Kobi i ja malo smo popričali i kad su se ljudi oko nas osjećali dovoljno sigurno, počeli su izlaziti iz zaštićenog prostora ostavljajući ga samo za nas dvojicu. "Ova nam je raketa donijela sreću", rekao je Kobi. "Zamisli samo: da nije bilo nje, prošli bismo jedan pored drugoga i ne bismo se ponovo sreli." Kobi mi je rekao da ne živi u blizini.
Samo je došao pronjuškati teren. Sad kad je Beer Ševa u dometu raketa, to otvara dosta novih mogućnosti na polju biznisa s nekretninama. Vrijednost zemlje će pasti, država će izdati dozvole za dodatnu gradnju. Ukratko, poduzetniku koji sada dobro odigra otvorit će se odlične prilike za zaradu. Posljednji put Kobija sam sreo prije gotovo dvadeset godina.
I tada su padale rakete, Skadovi Sadama Huseina, na Ramat Gan. Kobi je još uvijek živio u roditeljskom domu, a ja sam došao u posjet svojima, koji su tvrdoglavo odbijali napustiti grad. Mene i mog prijatelja Uzija odveo je k sebi doma i pokazao nam svoj muzej oružja i šibica. Tamo, na zidovima u njegovoj sobi iz djetinjstva, visjela je impresivna zbirka oružja: sablje, pištolji, čak i mlatilo. Ispod njih stajali su Eiffelov toranj i gitara u prirodnoj veličini napravljeni od šibica.
Objasnio nam je da je u početku muzej bio posvećen samo oružju, no nakon što je bio osuđen zbog krađe ručnih bombi za svoju izložbu, osmomjesečnu je zatvorsku kaznu iskoristio da izgradi gitaru i Eiffelov toranj te ih pridoda zbirci. Tih dana naročito je strahovao da bi irački projektil mogao pasti i skršiti Eiffelov toranj, na kojem je radio gotovo tijekom čitavog odsluženja kazne. I dan-danas njegove su kreacije od šibica smještene u roditeljskom domu, no Ramat Gan je izvan dometa projektila i raketa.
"Što se tiče Eiffelovog tornja od šibica", kaže Kobi, "u posljednjih dvadeset godina moja se situacija definitivno popravila. Sumnjam da je i sve ostalo." Tijekom vožnje vlakom iz Beer Ševe čitam novine koje je netko ostavio na sjedalu. U njima je tekst o lavovima i nojevima u zoološkom vrtu u Gazi. Pate zbog bombardiranja i otkad je počeo rat, ne hrane ih kako treba. Zapovjednik brigade htio je izvesti specijalnu operaciju da spasi jednog lava i prebaci ga u Izrael.
U drugom, nešto kraćem tekstu, bez slike, piše da je broj djece koja su poginula od bombardiranja u Gazi sada već prešao tristo. Baš kao i nojevi, i djeca koja su tamo preostala morat će se čuvati sama. Što se Eiffelova tornja od šibica tiče, naša situacija uistinu se popravila do neprepoznavanja. A oko svega ostaloga, baš kao i Kobi, i ja sumnjam.
Nastavak na sljedećoj stranici...
