Ovako je 25. ožujka 1962. Milovan Đilas pisao Mati Meštroviću, sinu slavnog umjetnika: "U pogledu svega onoga što se dogodilo oko sahrane Vašeg oca, meni se čini da je bezraložni strah igrao veću ulogu od zle volje. Naime, ja držim da vas diplomati nisu prevarili, obećavajući da će sve biti u redu, nego su mimo njih djelovali i drugi faktori po svome.

A ovi su se uplašili da svečane mise ne budu povod nečem drugom. Za taj strah, po mom mišljenju, nije bilo razloga. Ali onaj koji se boji, ne misli logično i teško bi mu nešto bilo dokazati. U svakom slučaju, vaše namjere da sve uredite s vlastima i vaše dostojanstveno držanje kasnije za svaku su pohvalu."

Umjetnički genije Kipar i zavodnik - one su bile Meštrovićeve muze

Imao je 78 godina kada je u američkoj državi Indiani umro Ivan Meštrović, kipar koji je relativno rano dosegnuo svjetsku slavu. Umro je 16. siječnja 1968. u gradu South Bend, a kad je došao trenutak da njegovo tijelo transportiraju u tadašnju Jugoslaviju i sahrane ga u mauzoleju u zavičajnim Otavicama kod Drniša, oko tijela su se vrlo ružno i neugodno počupali dijelovi vladajućih državnih struktura SFRJ i Katoličke crkve.

U svom znanstvenom radu iz 2007. povjesničarka Slađana Josipović s Filozofskog fakulteta u Osijeku složila je sve dijelove povijesne slagalice oko onoga što se događalo i na vidjelo iznijela priču o jednom sitnom, blesavom proceduralnom propustu Kaptola, a potom o paranoičnoj reakciji režima, točnije, po svoj prilici Udbe, kako je dva mjeseca poslije Đilas pisao Meštrovićevu sinu. Ako itko nije zaslužio da se njegov posljednji ispraćaj ispolitizira na takav način, onda je to Ivan Meštrović. Tom čovjeku život je krenuo nizbrdo s izbijanjem Drugog svjetskog rata.

Ustaše su mu jako zamjerale što je u Prvom svjetskom ratu bio jedan od istaknutih zagovornika ujedinjenja Slovenaca, Hrvata i Srba, osim toga još i neke druge stvari, a nije mu pomoglo niti to što nije poslušao Milu Budaka koji mu je savjetovao da posjeti Antu Pavelića i vrati se na mjesto profesora u Likovnoj akademiji. Umjesto toga pokušavao je dobiti putovnicu. U jesen 1941. ustaše su ga uhitili, strpali u zatvor, osudili na smrt, što bi vjerojatno i ostvarili da se za njega nisu zauzeli papa Pio XII., nadbiskup Alojzije Stepinac, kako dalje navodi povjesničarka Josipović, čak i sam maršal Henri-Philippe Petain.

Ubojstvo takvog umjetnika pod takvim pritiskom bilo je previše čak i za Pavelića i NDH, te su ovi bili prisiljeni Meštrovića pustiti na slobodu. Da bi ovaj prvom prilikom s obitelji zbrisao prvo u Italiju, a onda pred borbama 1943. i u Švicarsku. Pitanje Meštrovićevog povratka prioritetno po nove jugoslavenske vlasti postalo je odmah nakon rata, već 1945. Do toga je jako stalo i Josipu Brozu Titu osobno.

No, kako je Meštrović poslije pisao u svojim memoarima, problem je bio u tome što se umjetnik bojao da bi mu se u Jugoslaviji dogodilo kao i Maksimu Gorkom u Sovjetskom Savezu. "Dali bi mi položaj..., što bi značilo da bih bio upregnut u njihovu spregu, uz potpuni posluhm, bilo kao ministar prosvjete, bilo kao predsjednik JAZU", pisao je. O tome je, dodao je, imao insajderske informacije iz Beograda, koji mu je navodno poručivao da se ne vraća.

"On zna da se ja ne bih povinovao, kao što se nisam htio ni ustašama, a onda bih svršio kao i kod ustaša, ako ne i gore." 1947. odselio je iz Italije u SAD, a svih tih godina jugoslavenske vlasti zapravo su ga krajnje ljubazno molile da se vrati u domovinu, za koju se, doduše ne u komunističkom obliku, ali višenacionalno ujedinjenu, zalagao još od "Velikog rata".

Ivan Meštrović Pogled u Meštrovićevu požudu

Meštrovićev dobar prijatelj bio je monsinjor Svetozar Rittig, predsjednik Komisije za vjerske poslove Vlade NR Hrvatske, s jedne strane visoki klerik, s druge čovjek koji je u ratu bio u antifašističkom pokretu. Rittig je 1949. pisao Titu da Meštrović, zapravo, želi nazad u Jugoslaviju i da u SAD-u uporno odbija političku emigraciju koja ga salijeće. Ostaje otvoreno je li Meštrović za Rittiga imao jednu priču, drugu za Đilasa, ili je doista mijenjao raspoloženje.

Prema vlastitim memoarima, kad se te iste godine u SAD-u sastao s Đilasom, rekao mu je da je "maršal Tito odveć pametan, nadam se i suptilan, da će razumjeti da ja ne mogu imati svu tu udobnost dok bi moja okolina bila gladna i bosa". Izgovor je bio vrlo čudan, jer je isti narod bio jednako siromašan i prije rata, a Meštrović je bio jednako bogat čovjek. Usto, po povratku mu nitko ne bi branio da se naprosto odrekne viška bogatstva, kao što je oporučno NR Hrvatskoj ostavio praktično sve.

Meštrović je pisao da mu je tada Đilas navodno priznao da on sam zna da Stepinac nije kriv. "Priznajem vam da je nepravedno osuđen, ali koliko se puta zbilo u povijesti da su pravedni ljudi bili osuđeni iz političke nužde. Da je on čvrst u svom hrvatstvu, to je prirodno i to nas ne bi smetalo, kad samo ne bi bio isto tako čvrst u svojoj odanosti katoličanstvu i papizmu. Da je poslušao Tita, mogao je biti slobodan", opisao je Meštrović Đilasove riječi.

Da su jugoslavenski komunisti Meštroviću bili jako skloni pokazuje i to što se kipar 1951. osobno angažirao u kampanji za oslobađanje Stepinca. Najvišim diplomatima Jugoslavije pričao je da mu je Stepinac osobno spasio glavu od ustaša 1941. u NDH i da je 1944. u Vatikanu izvijestio i papu i američkog veleposlanika "o zvjerstvima okupatora i ustaša".

1959. konačno je Meštrović posjetio Jugoslaviju, pri čemu su mu vlasti jamčile da će imati punu slobodu kretanja, da će smjeti posjetiti i Stepinca, što je ovaj i učinio. Osam dana proveo je i na Brijunima, gdje je imao tri susreta s Titom. Meštrovićev sin Mate poslije je pisao da je oca nagovarao da se vrati i sljedeće godine, jer je vidio da mu je otac "zbacio 20 godina života s ramena" i vratio i vitalnost i životnu radost.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Stari Meštrović, međutim, očito je previše volio svoju individualnu slobodu i kreativnost da bi je riskirao. Usto, sa zdravljem nije bio najbolje, što mu se jako pogoršalo nakon skorog samoubojstva sina Tvrtka. Kad je konačno umro, nitko nije pravio pitanje oko toga gdje će ga sahraniti, jer mauzolej u Otavicama je pripremio za života s jasnom namjerom.

Mate Meštrović je pisao da je on u ime obitelji brzojavio nadbiskupu zagrebačkom Franju Šeperu, splitskom biskupu Frani Franiću i šibenskom biskupu Josipu Arneriću da obitelj želi da lijes u Zagreb stigne 23. siječnja 1962., da dva dana bude izložen u Crkvi Sv. Marka. Potom da ga izlože još dva dana u crkvi Sv. Križa u Splitu, a da ga u Otavicama isprate 28. siječnja.

Rade Jarak 'Moji emigranti umiru za drogu i prostituciju, ne za vjeru i naciju'

Sa Šeperom se čuo i telefonski dok je nadbiskup bio u Rimu i odmah je poručio svojima u Zagrebu da se crkva uredi i da iziđu u susret Mati Meštroviću ako doista bude htio izložiti tijelo svog oca. Bio je to trenutak u kojem je nastao lom. Motiv Meštrovićevog sina bio je da izbjegne da počast i ispraćaj velikog umjetnika organiziraju državne vlasti, što bi svakako imalo smisla, ali što starom Meštroviću najvjerojatnije ne bi bilo po volji.

S druge strane, iz niza detalja koje navodi Slađana Josipović jasno je da vlasti niti u Hrvatskoj niti na jugoslavenskoj razini nisu namjeravale raditi oko toga cirkus, ali su se po svoj prilici obavještajne službe uspaničile da bi izlaganje takvog velikana kulture u crkvi de facto na Kaptolu moglo ohrabriti nacionalističke ekstremne ispade. Zato je Šeperov dogovor s Meštrovićevim sinom bio neobičan već i Vladi Kuku, tadašnjem predstavniku Komisije za vjerska pitanja.

Tri dana prije dolaska Meštrovićevog tijela Kuk je pitao zašto odjednom izlažu mrtvog Meštrovića, a nisu, primjerice, monsinjora Rittiga kad je ovaj u međuvremenu bio umro. Biskup Josip Lach mu je odgovorio da je to isključivo zato što to nije tražila Rittigova obitelj. Mada, jasno je bilo svima da je barem dijelom na to utjecala i Rittigova uloga u pastoralnom radu u redovima partizana u ratu.

Samo dan uoči dolaska Meštrovićevog tijela u Zagreb Kuku je shvatio da su tiskane osmrtnice u kojima se vjernike obavještava da mogu Meštroviću odati počast u crkvi Sv. Marka, ali da obitelj nije podnijela službeni zahtjev Zagrebačkoj nadbiskupiji za izlaganjem tijela. Biskup Lach je to potvrdio i osmrtnice su povukli kao i cijeli taj plan. Rekvijem je održan bez tijela.

E sad, kao što je moguće da su vlasti tada cijepile dlaku kako bi Meštrovića otele Crkvi, tako je moguće i da su u atmosferi obostranog nepovjerenja doista htjeli garancije cijele obitelji Meštrović, a ne samo brzojav sina, a da je Kaptol s druge strane odmah kapitulirao, opet uslijed prirode suživota Crkve i komunista na vlasti.

Tome u prilog ide i Kukov argument da "komunistima nije smetalo izlaganje Stepinca u zagrebačkoj katedrali, koji je bio ratni zločinac", te se čudio zašto takav isti tretman za istina velikog umjetnika, ali koji nije bio više od običnog vjernika. Da stvar bude još zapetljanija, Olga Meštrović nije putovala s obitelji zbog bolesti. Inače, bilo je to vrijeme kad su se upravo SFR Jugoslavija i Vatikan dogovarali oko uspostave diplomatskih odnosa i nitko se nikome nije htio zamjeriti, ali isto tako nitko nikome nije niti vjerovao.

'Netko drugi' Kad bi HDZ doista kopao po Udbi, kopao bi po vlastitoj utrobi

Za ove probleme Meštrovići očito nisu znali sve dok nisu stigli u Pariz. Iz Beograda im je šef konzularnog odsjeka Nikola Mandić iz ministarstva vanjskih poslova javio da će lijes u Münchenu preuzeti državni avion i prevesti ga u Zagreb. A kada je obitelj stigla u Zagreb, doznala je da je lijes već prevezen u Drniš. Ministarstvo vanjskih poslova iz Beograda Meštrovićevom sinu je reklo da crkvene vlasti nisu htjele izlagati tijelo jer nisu izlagali ni Rittiga.

Pa je ovaj to prvom prilikom javio Šeperu. A ovaj mu je odgovorio da je odmah zvao Kaptol i da su mu tamo rekli da su vlasti na svoju ruku lijes prevezle dalje prema Drnišu. Ostalo je pitanje u zraku, koje vlasti? Sve je upućivalo na niz pogrešnih informacija i u strukturama same vlasti. Mate Meštrović na kraju je zaključio da je naprosto Udba odlučila postupati preventivno, na svoju ruku. A nitko iz vlasti ili nije stigao ili nije htio intervenirati.

U tom smjeru je išlo i ono što mu je Đilas rekao dva mjeseca poslije, o "bezrazložnom strahu" i o tome da obitelj "nisu prevarili diplomati koji su im obećali da će sve biti kako želi obitelj", nego "neki drugi". Šteta je, međutim, bila napravljena. Obitelj Meštrović na kraju je odlučila da staroga sahrane 24. siječnja. Misu zadušnicu je u Drnišu držao šibenski biskup Josip Arnerić. Nakon mise lijes su prevezli u osam kilometara udaljene Otavice. Prema običaju, lijes su držali izloženim u rodnoj kući umjetnika.

A potom je pred 3000 okupljenih splitski biskup Frano Franić održao govor prije nego što su lijes unijeli u mauzolej. Biskup je rekao da je Ivan Meštrović bio veliki Hrvat i katolik, što je oboje bilo točno, bez obzira na projugoslavenske sentimente umjetnika, iz gomile je viknuo predsjednik drniškog Narodnog odbora, nekakav Smiljan Reljić: "Narod tako ne misli!"

Dalje se verzije ne podudaraju. Prema emigrantskom tisku u SAD-u, uslijedile su teške uvrede na račun svećenika, te je Franić morao prekinuti govor. Prema zapisima lokalnih vlasti Reljić je poslije tvrdio da je vikao da je to "politička zloupotreba od strane crkve", što je također vrlo vjerojatno također pretjerivanje, ali sad s druge strane, u smjeru ublažavanja rječnika koji je koristio. Svih tih dana Vjesnik je uredno prešutio bilo kakav organizacijski krkljanac oko sahrane Meštrovića, kao i incident koji se sigurno jest dogodio, ali nije bilo jasno kakve ozbiljnosti.

Tek u travnju Vjesnik je pisao o stranom tisku koji želi "uliti malo života u anemično lice antijugoslavenske politike", kao i to da je sahrana obavljena "na veličanstven način". Na kaju je biskup Franić rekao da mu nitko nije dovikivao tijekom govora pred mauzolejem u Otavicama.

Iskrena ispovijest Udbaš otkriva: "Mi smo se držali zakona"

Nakon govora, kazao je on, doista su se začula dva ili tri povika, ali  mu nadalje nitko nije ometao obred. Zlatko Frid, tajnik Komisije za vjerska pitanja, na tom sastanku mu je rekao da je za to kriv sam biskup jer je rekao da je "društvo zasnovano na katoličkom moralu jedino ispravno društvo", ali da je ipak "riječ o reakciji pojedinaca i njihovom ličnom stavu, a ne o reakciji organa reda i vlasti, a još manje o ometanju crkvenog obreda od strane vlasti".

Konačni zaključak analize Slađane Josipović jest da je ispad na sahrani, koliko god bio vulgaran, doista bio incident, također i to da je netko iz vlasti doista zaobišao izlaganje tijela Ivana Meštrovića u Zagrebu. I to skoro sasvim sigurno u režiji Udbe i mimo vlasti koje se nisu htjele miješati.

A to je onda pokrenulo niz događaja; time je sahranu velikog umjetnika ispolitizirala vlast, ispolitizirao ju je i dio Meštrovićeve obitelji, a u takvim uvjetima Crkva, koja je doista pokušala djelovati isključivo u vjerskim motivima, bila je uvučena u ružnu epizodu kraja jednog briljantnog života.