Laura Antonelli imala je 51 godinu kad joj je rutinski tretman botoksom 1992. prouzročio tešku alergijsku reakciju. I ostavio tragove na prekrasnom licu u koje je Italija, pa i šire, desetljećima bila zaljubljena. Od tog trenutka glumica se sasvim povukla iz javnosti. Jedini put kad su novinari uspjeli doći do nje i zamoliti je za intervju, ona ih je odbila rekavši: “Laura Antonelli više ne postoji”. I poklopila im slušalicu. Gotovo četvrt stoljeća poslije hrvatska spisateljica Vesna Ćuro Tomić po običaju je prolazila Tkalčićevom na putu do posla na Prisavlju i doživjela usputni susret iz kojega je, više manje, izrastao njezin najnoviji roman “Lice iza ogledala”, koji je upravo objavio Balkan Noir. 

- Na vratima se pojavila sitna i vitka ženska prilika. Pogledala sam je s one strane lica koja je bila sasvim normalna. Uzvratila je pogled koji mi nije bio sasvim jasan. Bila je to uobičajena mlada, plava žena, ali u tom pogledu bilo je nečega što je bilo, nekako, baš previše za tako usputan susret pogledima. Kako sam joj se približavala, vidjela sam joj i drugu stranu lica. Tad mi je postalo jasno odakle takva strepnja i tjeskoba. Ona ljudima koji je vide uzvraća pogled strepnje koji kaže: ‘Što ćeš reći kad me vidiš?’ – prepričala nam je autorica koja je prije nekoliko godina objavila briljantni krimić “Crna vreća”. 

Taj roman bio je psihološki hommage svim očajnim zatočenicima “švicarskog kreditnog ropstva”, priča o tome kako su jedne večeri narkodileri iz automobila vrećicu s pola milijuna eura u bijegu pred policijom izbacili iz auta ravno pred noge Bruni koja je navečer šetala psa. Ovaj put Vesna Ćuro Tomić objavila je priču o ubojstvu oca i sina estetskih kirurga nakon što je mlađi od njih dvojice – pripadnik “zlatne mladeži”, popularni kokainac i celebrity – sfušao rutinsku estetsku operaciju glumici Heleni. A ova potom krenula u depresivnu spiralu i iskliznuće iz društva, poput Laure Antonelli. U romanu se zaključuje da naš izgled nije ono što smo doista. Koliko to suštinski zbilja i jest točno, veći dio javne komunikacije funkcionira kao da je istina upravo suprotna. 

- Oni koji su bez noge, ruke, slijepi, gluhi, sebe doživljavaju kao sasvim cjelovite. A mi smo ti koji ih doživljavamo drukčijima i u tome je suština njihove tragedije. U romanu se u jednom showu pojavljuje ratni veteran kojega je granata strašno izranjavala, nema čak ni suzne kanale da može plakati. Sasvim je iskidan, oštećeno mu je lice, nema kose, u sebi ima gelere, zove se Toni Žilić. Na njega me je inspirirao davni članak o jednom vijetnamskom veteranu koji sam, iz ne znam kojeg razloga, sačuvala i koji je pričao o ovome o čemu priča hrvatski veteran u romanu. U showu tako pitaju invalida Domovinskog rata ima li djevojku. A on kaže: ‘Nemam, ali upoznao sam jednu djevojku preko sestrične i nadam se da bi tu moglo biti nečega’. Dok on to priča, mi znamo da je to nemoguće. Ali on gleda iznutra i, mada svjestan u kakvom je stanju, ne smatra se drukčijim. I kaže da je najveća stvar u takvoj situaciji nastaviti se ponašati kao i prije, da ti promjena izgleda ne promijeni ponašanje. U životu je to doista tako. Ako razmislimo, svi se možemo sjetiti nekoga tko se i dalje ponaša kao neokrnjen unatoč tome što fizički on to jest, pa ga i mi u konačnici počinjemo vidjeti neokrnjenim – rekla nam je Ćuro Tomić. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Tragedija njezine junakinje u romanu nakon sfušane estetske operacije je u tome što nju, ljepoticu u kritičnim srednjim godinama, koja je živjela i od svojeg izgleda, odjednom svi gledaju kao drugačiju, oštećenu. Čak i ona samu sebe. Iako je jasno da je to ona ista osoba koja je bila i ranije. Slijedi čisto kriminalistička priča, s oponašanjem srčanog udara adrenalinskom injekcijom, podmetanjem otisaka prstiju, nekoliko ubojica, od kojih jedan inteligentno koristi znanje sa studija medicine za provesti zločin, a briljantni cover mu je njegov invaliditet. Vesna Ćuro Tomić, identično kao i u “Crnoj vreći”, koristi domišljate i savršeno razrađene opise i u “Iza ogledala”. Pokazuje da onaj krimić nije bio prvijenac, nego da je riječ o briljantnom književnom stilu. A tu dolazimo do nje same. Kao i sad, i na “Crnu vreću” su je potaknula razmišljanja o svijetu oko sebe na putu od kuće do posla, promatranje tog svijeta i analiziranje apsolutno na jedan prirođeno detektivski način. 

Ova nježna i blaga žena čak je prije nekoliko godina u intervjuu Sandru Pogutzu rekla da se u “Crnoj vreći” identificirati Lovcem, specifičnim tipom, intelektualno i kulturno udaljenim od svoje profesije koliko je to uopće realno zamislivo. Čovjek bi pomislio da se naša autorica slobodno mogla okušati i u kriminalistici, umjesto što je završila komparativnu književnost i anglistiku.

Ivana Simić Bodrožić "Ratno herojstvo ne garantira ničiji moral"

- Ha, ha, ha! To da sad čuje moj suprug, on bi se jako složio s vama. On kaže da ga ja ponekad unakrsno ispitujem. Da, slažem se da imam tu crtu. U ovom slučaju to se pokazuje kao jako korisno i dobro – nasmijala se. I korisno i dobro, složili smo se, samo s njezinim najnovijim romanom pokazuje se još nešto, da je sklona pisati psihološke romane koje vješto “podvaljuje” pod kriminalistički žanr. S time se potpuno složila. 

- Krimić je nešto čega bih se u cijelom svojem pisanju najlakše odrekla. Ali mi služi kao čvrsta forma koja me disciplinira. Čini mi se da bih mogla napisati tisuće stranica, nazovimo ih psiholoških, zanimljivih i za pisanje i za čitanje. Samo, to bi onda bilo popuštanje samome sebi. Krimić je zato forma koja me prisiljava da se držim nekih pravila, a da i dalje kažem ono što bih htjela reći. Recimo, kao da pišete poeziju u desetercu – objasnila je. 

Što se tiče motiva utjecaja fizičkog izgleda osobe na snalaženje u društvu iz njezina bloga koji pedantno vodi već godinama, vidi se da je tema o kojoj je sad pisala i inače zaokuplja. Kao kad je prije četiri godine opisala svoj razgovor u knjižnici s tamošnjim dvjema zaposlenicama “o užasno prevedenoj, nepismenoj ‘Zoni mjesečine’, čija bi autorica, Ildikó von Kürthy, imala razloga tužiti izdavača da samo zna što su joj od romana napravili”. 

- Jednom sam čitala da čak i suci, kad donose presude, blaže kažnjavaju lijepe krivce od onih nelijepih. U tom smislu ja tome pridajem važnost. Jako mi se površnim čini kad ljudi kažu da je ljepota iznutra, a ovo izvana je ne znam što, kad totalno zanemaruju faktor vanjskoj izgleda. Lako je biti drag, simpatičan kad te prihvaćaju i vole. A u tom prihvaćanju veliku ulogu ima vanjski izgled, onaj prvi efekt. Jer kako je živjeti i biti drag i simpatičan kad te ljudi ne prihvaćaju zbog takvog nečega kao što je izgled? – kazala je. 

Mračna strana 'Uhođenje je poput ovisnosti o drogama'

To je jezivo nepravedno, onoliko koliko to samo život može biti. 

- Naravno da nije pravedno. No ponekad se dogodi i prava, kao kad nekoga prvi put sretnete, pa vam se učini jako lijep ili jako ružan, nevažno. A onda se s njim nastavite družiti i nakon nekog vremena postaje sasvim nevažno je li lijep ili ružan. On je za vas tad postao ono što on doista jest. Samo... Mnogi ne dobiju drugu priliku pokazati ono što doista jesu – priča nam dalje. 

A na primjedbu da je opisala svijet fašističkog kulta lijepog izgleda rekla je: 

- To je tiranija. 

To je pojasnila epizodom iz romana: 

- U romanu, u jednoj epizodi showa, nastupa i popularna cajka koja inače pjeva u Njemačkoj. Ona je sva izoperirana - napunjene su joj usne, nosić, obrazi... Ona o tome govori otvoreno i kaže: ‘Ja se toga ne stidim, ovo kako sam operirana sve je made in Njemačka. Ali ja ne razumijem ove žene koje srećem po ulici, koje sve redom izgledaju kao mali Nemo (popularna ribica iz crtića, op.a.). Sve izgledaju kao ribe napuhače, sve se napuhuju bez mjere’. Danas ni žene ni muškarci više ni ne skrivaju da su se prepravili. Nekad bi se netko operirao pa bi se pravio da je prirodno takav. A danas je postao prestiž uopće izgledati operirano, a ne lijepo. Tako da danas sve one cure koje se pojavljuju po ‘red carpetima’ i drugdje sve izgledaju isto, sve redom kao mali Nemo. A zapravo izgledaju strašno. I na kraju će doći vrijeme kad će lijepo biti ono što je drukčije. Poput kukastog nosa ili takvog nečega.

Zagrebom je brujala vijest o ubojstvu dr. Krune Gulčića, popularnog estetskog kirurga. Nađen je prerezanog vrata u svojoj ordinaciji. Tijelo je pronašla njegova supruga, koja je bila i glavna sestra u njegovoj klinici. Mediji su nagađali o motivima ubojstva. O dr. Gulčiću svašta se pričalo, ali o slavnima se obično svašta priča. A dr. Gulčić u našim je razmjerima definitivno bio slavan: mlad, zgodan, s uglednom klijentelom, omiljena meta red carpet reportera. Istina, za ugled klinike bio je zaslužan prije svega njegov otac, nedavno preminuli dr. Stjepan Gulčić, liječnik staroga kova i jedan od pionira estetske kirurgije u ovom dijelu Europe.

Leš je otkriven u 9 ujutro, a vrijeme smrti procijenjeno je na kasno popodne prethodnog dana, između 16 i 18 sati. Na mjesto ubojstva stigla je ekipa za očevide predvođena inspektorom Perom Kovačićem. Kako je i sam bio upućen u zagrebačka društvena zbivanja, dobro je znao kakav glas je bio dr. Gulčića. Već se nagađalo o motivima. Ali, inspektora Kovačića iskustvo je naučilo da je razlog ubojstva najčešće novac, a ubojica onaj tko od ubojstva ima dobit. Supruga dr. Gulčića, Petra Gulčić Klarić, bila je prva osoba s kojom je razgovarao. 

Čim je tijelo izneseno, počeo je ispitivanje.

Mustra, zaključio je na prvi pogled, kad se zgodna brineta zanjihala prema njemu u uskoj ružičastoj kuti raskopčanojvisoko iznad koljena. Imala je izraz lica prikladan za situaciju, činilo se da je plakala, jer je još pomalo šmrckala. “Moja sućut, gospođo Gulčić”, rekao je inspektor uljudno ali posve profesionalnim tonom dok se dizao da je pozdravi.

“Ako vam nije ugodno ovdje razgovarati, možemo
prijeći u drugu sobu.” 

“Ne, ne, sve je u redu”, blijedo se osmjehnula. “Mjesto ne može promijeniti ono što se dogodilo.”

Inspektor Kovačić prečuo je primjedbu. “Dobro, izvolite sjesti, pokušat ću vas ne zadržavati dulje nego što je neophodno.”

“Hvala”, osmjehnula se gospođa Gulčić.

“Dobro. Možete li mi reći kad ste zadnji put vidjeli svojega supruga?”

“Jučer poslijepodne.”

Inspektor je dignuo obrve, ali je nije prekidao.

“Imao je zakazanog samo jednog pacijenta na prvi razgovor, pa sam s posla otišla ranije nego inače, još prije podneva, jer sam…” rukom je pokazala prema kosi, “imala sam zakazano kod frizera…”