Kultura
908 prikaza

'Uhođenje je poput ovisnosti o drogama'

Lars Kepler
1/4
Fraktura
Supružnici pišu kao "Lars Kepler", oni su kraljevi skandinavskog noira i nastoje razumjeti sve, pa tako i psihopate

Kad svoje troje djece otprave u školu, bračni par iz Stockholma, Alexandra i Alexander Ahndoril, sjedaju za računalo i zajedno pišu, neki put o ubojstvu čija je žrtva petogodišnja curica koju policija u obiteljskom domu pronalazi doslovno raspolovljenu, neki put o monstrumu koji ženu već gotovo dvije godine drži u lijesu zakopanom u šumi, donoseći joj vode i hrane tek toliko da ostane na poluživotu.

Takvi, još gori i najgori užasi specijalnost su ovoga dvojca koji je od 2009., pod planetarno poznatim pseudonimom Lars Kepler, objavio šest brutalnih, ali izuzetno hvaljenih trilera. Peti, "Uhoda", upravo je preveden kod nas, u izdanju zaprešićke Frakture, a u njemu, kako naslov kaže, Ahndorilovi "pokrivaju" jedan od najvećih ljudskih strahova, onaj da vas netko prati, potajno promatra i snima u najintimnijim trenucima.

"Alexandra tijekom pisanja svakog našeg romana ima noćne more koje prestaju kako završimo knjigu, ali s 'Uhodom' joj je bilo osobito teško jer je i sama jednom bila žrtva uhođenja, još kad je radila kao glumica. Netko joj je jedne noći provalio u stan. Bilo je teško ponovno proživjeti traumu", kaže njezin suprug Alexander dodajući kako su dosta istraživali psihologiju uhoda, čiji opsesivno-kompulzivni poremećaj često nalikuje ovisnosti o drogi.

Lars Kepler | Author: Fraktura Fraktura
"Može početi jako nevino, ali uhoda stalno mora povećavati svoju dozu. Promatranje je dovoljno jedno određeno vrijeme, nakon čega mora ući u dom svoje žrtve i tako dalje. Iznenađujuće je mnogo ljudi koji su bili metama ovakvih napada. U Švedskoj je čak deset posto stanovništva bilo uhođeno u nekom periodu svojega života. To, moguće, ima veze s društvenim medijima koji ljudima s porivom za uhođenjem gotovo da služe kao pozivi. Kad smo intervjuirali neke žrtve, u potpunosti smo mogli razumjeti kako su se ranjivo osjećali u trenutku kad su shvatili da ih netko prati. Ne možeš poduzeti ništa, policija ne može ništa dok ta određena osoba ne napravi nešto 'konkretno'", objašnjavaju Ahndorilovi, po kojima su krimići optimističan žanr.

"Kako potvrđuje i priča s 'Uhodom', kriminalistički su romani ukorijenjeni u stvarnosti koja je prepuna strahota, ali u kojoj krivac, nažalost, ne bude uvijek uhvaćen, pravda ostane nezadovoljena, ne nađe se rješenje. U krimićima se društveni red na kraju mora uspostaviti. Zato su njihovo i čitanje i pisanje katarzična iskustva jer pružaju mogućnost obračunavanja s najgorim strahovima, najvećim noćnim morama", objašnjavaju Alexandra i Alexander, koji su odmah, s prvim kriminalističkim romanom iz serijala, "Hipnotizerom" iz 2009. godine, osvojili i čitatelje i kritiku.

Najprije doma u Švedskoj, a potom, zahvaljujući valu koji je pokrenuo njihov pokojni kolega i zemljak Stieg Larsson, i u čitavom svijetu. "Mi smo se, zapravo, htjeli zauvijek skrivati iza pseudonima, ali je 'Hipnotizer' u Švedskoj izazvao totalnu pomutnju pa su nas mediji raskrinkali samo tri tjedna nakon što je knjiga objavljena. U jednim su novinama u svrhu razotkrivanja identiteta Larsa Keplera čak i otvorili telefonsku liniju na koju se moglo prijavljivati 'sumnjivce'. Kad su počele prozivke nedužnih, morali smo priznati krivicu", pričaju Ahndorilovi koji su prije upuštanja u kriminalistički žanr imali zasebne književne karijere.

Alexandra je iza sebe imala tri povijesna romana, od toga jedan posvećen danskom astronomu Tychu Braheu, zahvaljujući kojemu je Kepler utvrdio svoje zakone gibanja planeta. Osim što je za njega 2004. dobila Katapult, nagradu udruženja švedskih pisaca za najbolji prvijenac godine, poslužio je i kao jedan od ključnih tragova u istrazi pravog identiteta Larsa Keplera (pseudonim je, naime, dijelom – Lars - posveta spomenutom Larssonu, a dijelom Johannesu Kepleru).

Lars Kepler | Author: Fraktura Fraktura
Alexander je svoj prvi od ukupno devet samostalnih romana objavio sa svega 19 godina, a najviše je pozornosti dobio s onim iz 2006., bestselerom "Regissören", u kojemu se pozabavio životom kultnog švedskog redatelja Ingmara Bergmana. Napisao je, uz to, i dvadesetak kazališnih komada. Pseudonim je stoga, kako objašnjavaju supružnici, prvenstveno signalizirao prijelaz u za njih posve novi žanr.

"Bilo je i bojazni oko reakcija kolega, oko toga da će pisanje krimića opteretiti naš dotadašnji rad, ali kad smo otkriveni, osjetili smo olakšanje. Istraživanje je svakako postalo jednostavnije, a knjige Alexanderova brata hipnotizera, čija nam je profesija i poslužila kao inspiracija za prvijenac, počele su se dobro prodavati", kaže Alexandra dodajući da se pseudonima i dalje drže zato što je bio i ostao namijenjen prije svega suprugu i njoj.

"Pisanje je jedno od najusamljenijih profesija. Nikoga ne možeš pustiti unutra tijekom procesa stvaranja. Mi smo, s druge strane, otkako smo se upoznali, tražili način da probijemo tu barijeru i da pišemo zajedno. Pokušavali smo s pričama za djecu, dramama, ali nije išlo. Uvijek bismo se posvađali jer imamo posve različite stilove pisanja. Ja sam pisala poetske, povijesne romane, a Alexander suvremene, na tragu postmoderne. Bilo je teško kombinirati naše autorske glasove. Kreativnost se tiče individualnog osjećaja za ritam i ton. Jednostavno ne ide ako se ne slažete na svim razinama. Svađali smo se doslovno oko svega, od metafora i punktacije do dramaturgije i odabira teme. Shvatili smo onda da nam je, ako želimo zaista surađivati, potreban sasvim novi žanr, a s njime i sasvim novi pisac, čiji će glas biti veći od oba naša zajedno. Od tuda Lars Kepler koji nije ni Alexander ni ja, nego netko treći", objašnjava Alexandra.

U njihovim knjigama ne može se stoga, kaže, naći nijedna rečenica za koju bi se moglo reći da ju je napisao samo jedan od njih. "Autori koji rade zajedno imaju običaj podijeliti poglavlja ili likove u priči. Mi ne, mi sve pišemo zajedno, kao da dvoje ljudi s četiri ruke svira glasovir. Sjedimo jedno do drugoga za naša dva računala, tekstove si neprestano šaljemo mailovima, popunjavamo praznine, prepravljamo, opet šaljemo. I o idejama raspravljamo cijelo vrijeme, i kad idemo u kupnju namirnica, a katkad jedno drugo budimo noću kako bismo dalje razradili neki obrat", kažu Ahndorilovi koji su serijal u početku zamislili "samo" s osam nastavaka.

Lars Kepler | Author: Fraktura Fraktura
Sad, doduše, tvrde da će ih vjerojatno biti još. "Kad smo napisali 'Hipnotizera', bili smo u takvom kreativnom zanosu da smo najavili osam knjiga, što se činilo zaista pothvatom. Sad, kad ih, zajedno s posljednjim romanom 'Kaninjägaren' koji je objavljen krajem prošle godine (na engleskom kao 'The Rabbit Hunter') imamo već šest, ta brojka od osam ne čini se golemom. Nadamo se da će slijediti i deveta, deseta", kažu Ahndorilovi čiji se svaki dio serijala može čitati zasebno.

Poveznica svima je, doduše, osebujni, vrlo sposobni, ali nimalo skromni policijski inspektor Joona Linna, čija se osobna tragedija labavo, ali zamjetno raspliće kroz nastavke. Slično je i s obavještajkom Sagom Bauer, koju uvode u drugom dijelu, u knjizi "Paganinijev ugovor", te s Erikom Mariom Barkom, hipnotizerom i psihijatrom ovisnim o lijekovima, predstavljenim u istoimenom prvijencu.

Njega - Erika - na scenu vraćaju upravo u "Uhodi", u kojoj bi "uskrsnuti" mogao i sam Linna za kojega se, s obzirom na prethodnicu, četvrtu knjigu "Noćna mora", s pravom misli da je mrtav. "Da nema Linne, ne bismo se usudili pisati o ovako groznim stvarima. On nam je garancija da će se sve na kraju riješiti. Tome da nikad ne odustaje naučila ga je njegova prošlost i vjerujemo da je u vezi njega najzanimljivije što ga ni nakon tolikih godina posao nije iscrpio. Razlog je njegova velika empatija zbog koje svakoj istrazi pristupa s jednako velikim žarom. Upravo ta empatija i nama je pokretač u pisanju. Želimo razumjeti sve naše likove, čak i ubojice. Kad smo napisali 'Hipnotizera', u kojemu je naglasak više bio na Eriku, shvatili smo da je Linna lik koji mora ići dalje, čiju priču svakako moramo graditi.

Slično se dogodilo i sa Sagom Bauer. I njezin i Linnin život misteriji su sami za sebe", kažu autori čiji spomenuti junaci zaista mogu stati uz bok legendarnim policijskih istražiteljima i detektivima koji su stasali od začetka kriminalističkog žanra. Pritom su, dakako, nezaboravni i negativci, osobito Jurek Walter, luđak godinama smješten na zatvorenom psihijatrijskom odjelu stockholmske bolnice koji je toliko strašan da liječnici, kad ulaze u njegovu ćeliju ili mu daju lijekove kroz prozorčić na vratima, nose čepiće za uši.

Njime se Ahndorilovi bave u klaustrofobičnoj "Noćnoj mori", u kojoj se, među ostalim, žrtve žive zakapa. Inspiraciju su pronašli i u stvarnim slučajevima, npr. Natasche Kampusch, koju je 1998., kao desetogodišnju djevojčicu, oteo Wolfgang Přiklopil i osam je godina držao zatočenu u podrumu svoje kuće, te monstruma Josefa Fritzla koji je, također u podrumu u Austriji, 24 godine držao kćer Elisabeth, redovito je silovao i napravio joj troje djece.

Taj je slučaj poslužio i kao inspiracija za hit roman "Soba" Emme Donoghue, po kojem je snimljen istoimeni film. "Stvarnost zaista, nažalost, neprestano servira materijal za pisanje. Zato krimići ostaju metoda katarze. U Švedskoj su, osim toga, oduvijek i metoda propitkivanja ružnoga koje se krije ispod naizgled uređene površine", objašnjavaju Alexandra i Alexander kojima je na meti osobito švedski sustav socijalne skrbi.

Njime se bave u trećem nastavku serijala "Svjedoku vatre", u kojemu se, nakon što su se u "Paganinijevu ugovoru" proširili na međunarodni kriminal i šverc oružjem, vraćaju intimnoj atmosferi zločina i djeci kao mogućem izvoru zla. To im je, zapravo, bila tema odmah u "Hipnotizeru", kojemu je u fokusu obiteljsko krvoproliće.

Lars Kepler | Author: Fraktura Fraktura
U "Svjedoku vatre" radnja je smještena u dom za problematične tinejdžerice, poprište dvostrukog, okrutnog ubojstva, za koje je, po svemu sudeći, kriva Vicky Bennet, još jedan sjajan lik iz radionice Keplerovih, djevojčica koje se čitatelj boji dok istodobno za nju navija. Istragom njezina slučaja Ahndorilovi ispisuju i širu tragediju - to da se nasilje za djecu koja su mu odmalena izložena u obitelji nastavlja i dalje, nakon što ih se "smjesti" u navodno sigurne ustanove.

Konkretno, u slučaju domova za djecu u Švedskoj, autori su se pozabavili mogućim posljedicama njihove privatizacije, odnosno činjenicom da su posljednjih desetak i više godina mnogi od njih iz državnog prešli u vlasništvo kompanija koje često, radi zarade i rezanja troškova, brigu o djeci svode na minimum. Tu je još niz drugih podtema, što je tipično za trilere Larsa Keplera.

U prvijencu je, primjerice, glavno sporedno pitanje bila hipnoza, odnosno može li se pod njom lagati, u "Paganinijevu ugovoru" pozabavili su se glazbom i mogućnošću "savršenog sluha", dok su se trećim romanom, spomenutim "Svjedokom vatre", dotaknuli spiritizma, okultnog nauka kojim se nastoji uspostaviti komunikacija s preminulim osobama.

U "Noćnoj mori", koja se u originalu zove "Pješčar", propituju što je doista kazna i tko je zaista žrtva, dok u nama posljednjoj dostupnoj, "Uhodi", nude komentar na to kako psiholozi, dok pomažu u rješavanju slučaja, samom činjenicom da su ljudi sa svim vrlinama i manama, mogu policiju odvesti na potpuno pogrešan trag.

"Naša nam bujna mašta omogućuje da možemo zamisliti kako se svaka, pa i najljepša situacija pretvara u horor. Poanta svega, međutim, uvijek je vjerodostojnost. Čak i kad prikazuješ ekstreme, oni se čitatelju moraju doimati kao nešto što se zaista može dogoditi. Zato jako puno istražujemo, čitamo o forenzici, postupcima ispitivanja, operativnim akcijama, razgovaramo s liječnicima, policajcima, psiholozima, posjećujemo mjesta zločina, zatvore, psihijatrijske ustanove, isprobavamo pucanje, borilačke vještine...", kažu autori čije se krimiće i hvali da su takvi, iznimno uvjerljivi, napisani izbrušenim telegrafskim stilom, u kratkim rečenicama i poglavljima, bez nepotrebnih ukrasa, filmskim tempom.

Prvi je roman, "Hipnotizer", stoga, već zaživio na velikom ekranu. Adaptirao ga je 2012. Lasse Hallström, švedski redatelj koji iza sebe ima uspješnice poput "Što jede Gilberta Grapea", "Kućna pravila" i "Čokoladu". "Nismo imali nikakve veze s produkcijom i osjećaji oko toga filma su nam podijeljeni. Neki su glumci zaista sjajno odradili svoj posao, ali općenito nam se činilo da priča ne prati onu u našoj knjizi. Naši agenti, nasreću, trenutačno pregovaraju s Hollywoodom pa se nadamo da uskoro više nećemo morati samo zamišljati tko bi mogao glumiti našega Linnu", kažu Ahndorilovi.  

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.