Kriminalci s lijepim licem bolje prolaze na sudu

Laura Antonelli imala je 51 godinu kad joj je rutinski tretman botoksom 1992. prouzročio tešku alergijsku reakciju. I ostavio tragove na prekrasnom licu u koje je Italija, pa i šire, desetljećima bila zaljubljena. Od tog trenutka glumica se sasvim povukla iz javnosti. Jedini put kad su novinari uspjeli doći do nje i zamoliti je za intervju, ona ih je odbila rekavši: “Laura Antonelli više ne postoji”. I poklopila im slušalicu. Gotovo četvrt stoljeća poslije hrvatska spisateljica Vesna Ćuro Tomić po običaju je prolazila Tkalčićevom na putu do posla na Prisavlju i doživjela usputni susret iz kojega je, više manje, izrastao njezin najnoviji roman “Lice iza ogledala”, koji je upravo objavio Balkan Noir. 

- Na vratima se pojavila sitna i vitka ženska prilika. Pogledala sam je s one strane lica koja je bila sasvim normalna. Uzvratila je pogled koji mi nije bio sasvim jasan. Bila je to uobičajena mlada, plava žena, ali u tom pogledu bilo je nečega što je bilo, nekako, baš previše za tako usputan susret pogledima. Kako sam joj se približavala, vidjela sam joj i drugu stranu lica. Tad mi je postalo jasno odakle takva strepnja i tjeskoba. Ona ljudima koji je vide uzvraća pogled strepnje koji kaže: ‘Što ćeš reći kad me vidiš?’ – prepričala nam je autorica koja je prije nekoliko godina objavila briljantni krimić “Crna vreća”. 

PROMO

Taj roman bio je psihološki hommage svim očajnim zatočenicima “švicarskog kreditnog ropstva”, priča o tome kako su jedne večeri narkodileri iz automobila vrećicu s pola milijuna eura u bijegu pred policijom izbacili iz auta ravno pred noge Bruni koja je navečer šetala psa. Ovaj put Vesna Ćuro Tomić objavila je priču o ubojstvu oca i sina estetskih kirurga nakon što je mlađi od njih dvojice – pripadnik “zlatne mladeži”, popularni kokainac i celebrity – sfušao rutinsku estetsku operaciju glumici Heleni. A ova potom krenula u depresivnu spiralu i iskliznuće iz društva, poput Laure Antonelli. U romanu se zaključuje da naš izgled nije ono što smo doista. Koliko to suštinski zbilja i jest točno, veći dio javne komunikacije funkcionira kao da je istina upravo suprotna. 

- Oni koji su bez noge, ruke, slijepi, gluhi, sebe doživljavaju kao sasvim cjelovite. A mi smo ti koji ih doživljavamo drukčijima i u tome je suština njihove tragedije. U romanu se u jednom showu pojavljuje ratni veteran kojega je granata strašno izranjavala, nema čak ni suzne kanale da može plakati. Sasvim je iskidan, oštećeno mu je lice, nema kose, u sebi ima gelere, zove se Toni Žilić. Na njega me je inspirirao davni članak o jednom vijetnamskom veteranu koji sam, iz ne znam kojeg razloga, sačuvala i koji je pričao o ovome o čemu priča hrvatski veteran u romanu. U showu tako pitaju invalida Domovinskog rata ima li djevojku. A on kaže: ‘Nemam, ali upoznao sam jednu djevojku preko sestrične i nadam se da bi tu moglo biti nečega’. Dok on to priča, mi znamo da je to nemoguće. Ali on gleda iznutra i, mada svjestan u kakvom je stanju, ne smatra se drukčijim. I kaže da je najveća stvar u takvoj situaciji nastaviti se ponašati kao i prije, da ti promjena izgleda ne promijeni ponašanje. U životu je to doista tako. Ako razmislimo, svi se možemo sjetiti nekoga tko se i dalje ponaša kao neokrnjen unatoč tome što fizički on to jest, pa ga i mi u konačnici počinjemo vidjeti neokrnjenim – rekla nam je Ćuro Tomić. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.