Lijepa naša svakodnevnica pruža prilično mnogo materijala za pisanje krimića, kaže Ivana Bodrožić, višestruko nagrađivana i jedna od najčitanijih hrvatskih spisateljica, koja se napokon okušala i u ovome žanru.
Politički triler autorice sjajnog romana “Hotel Zagorje”, koji bi uskoro trebao biti ekraniziran, potom zbirke priča “100% pamuk” i pjesama “Prijelaz za divlje životinje”, zove se “Rupa”, a kroz lik novinarke Nore vodi nas u slavonski grad u kojemu je srednjoškolska profesorica s učenikom i ljubavnikom ubila supruga.
Nora dolazi napisati reportažu o “ženi monstrumu”, a putem otkriva niz drugih još monstruoznijih likova iz kriminalnog podzemlja, na kraju i ubojicu vlastita oca.
Kad se i kako rodila prva ideja za najnoviji roman?
‘Rupa’ je ispočetka djelovala samo kao izazov. Do tada nisam pisala krimić i bila sam uvjerena da ne znam misliti žanrovski niti stvarati takvu proznu strukturu. Balkan Noir i Petra Ljevak bili su uvjereni da mogu, a onda sam jedne večeri popustila pod pritiskom prijatelja dok smo, sjedeći u kafiću, onako više iz zafrkancije počeli razvijati priču. Pritom smo se odlično zabavljali, pomalo pretjerivali, a ja sam neke zanimljive dijelove zapisala na post it papiriće. Međutim, kad sam došla kući, shvatila sam da tu možda ima i nečeg vrijednog, sjela sam za laptop i do dva ujutro napisala siže. Kad sam zaista počela pisati krimić, shvatila sam da pišem ozbiljno, da pišem pravi roman i zbog toga sam bila sretna i uzbuđena, ali kad krenete ozbiljno pisati, bolje je da ne znate što vas sve čeka. Sklopljena od press clippova i crne kronike hrvatske stvarnosti, zlokobnih sjena rata koje se i dalje nadvijaju nad društvom, neuspjele tranzicije koja nas je dovela u rupu te autoričine imaginacije, nakon puno istraživanja i noćnog pisanja za manje od godinu dana nastala je “Rupa”.
Koji su bili najveći izazovi u kreiranju glavne junakinje? I zašto novinarka?
Najveći izazov je bio da Nora ne bude previše slična autorici, htjela sam postići dovoljan odmak kako bih imala što veću kontrolu nad radnjom i likovima, a opet da mi bude dovoljno slična da bi mi do pisanja bilo stalo i da bih mogla posredovati sve ono što je meni važno. Novinarka je zahvalna junakinja za krimić jer je na pola puta između istražiteljice i društveno angažirane osobe, još ako ima privatni motiv za istragu, kao što Nora u jednom trenutku dobije, mislim da može izdržati dvjestotinjak stranica kao glavna junakinja.
A najveći izazovi u samome pisanju krimića?
Održati napetost, voditi nekoliko paralelnih priča, postavljati krive tragove, oblikovati nekoliko perspektiva da roman ne bude plošan, imati nepredvidiva rješenja, a opet, i najvažnije od svega unutar tog okvira – pisati. Nisam bila osobit ljubitelj krimića baš zato što me ne zadovoljava šuplja križaljka i tekst koji nije višeslojan, a krimići, barem oni popularni, najčešće se ne trude oko višeslojnosti. Kao primjer genijalnoga krimića navela bih onaj koji to nije jer izlazi iz svih žanrovskih okvira i postaje univerzalno umjetničko djelo, ‘Ime ruže’ Umberta Eca.
Kakvom vam se čini domaća književna scena, što se krimića tiče?
Solidna i sve bolja, jednim djelom svakako zahvaljujući projektu Balkan Noir. Naravno, tu su uvijek bardovi kvalitetnih krimića kao Pavao Pavličić, Goran Tribuson, ali velika je stvar i vrijedna inicijativa koja će potaknuti Edu Popovića, Josipa Mlakića, Andreja Nikolaidisa da napišu krimiće. To je dobar način popularizacije književnosti kada kvalitetni autori pišu u, recimo to tako, dostupnijem žanru, jer nužno u njega prenose svoju kvalitetu. Tako se i odgaja čitateljska publika.
A mimo krimića, što ste od domaćeg posljednje pročitali da vas se dojmilo? I što vas inače impresionira u tuđem pisanju?
Roman pod radnim naslovom ‘Pisma glasnim ljubavnicima’ Olje Savičević Ivančević. Nevjerojatan roman, poezija i gotovo onostarni uvidi koji se protežu na desetke stranica. Ono što me se uvijek dojmi je originalno, autentično i prije svega pošteno djelo. A divno je i kad ima talenta.
A poezija ili proza, barem u čitateljskom smislu?
Nekad proza, nekad poezija. Kad je važno ispričati priču, pronaći podzemnu logiku među stvarima, događajima, ljudima, onda proza. Kad hodam gradom i vidim svijet u stihovima, kad su mi potrebni kratki i svrhoviti uvidi u stvari, događaje i ljude, onda poezija.
S Jasmilom Žbanić nedavno ste napisali i scenarij prema vašem romanu “Hotel Zagorje”. Kakva je Jasmila kao suradnica?
Opasna. Disciplinrana. Uvijek razmišlja izvan okvira i ima zaraznu energiju. Ne dozvoljava ni da se ide na toalet kad se ozbiljno radi. Velika umjetnica i velika osoba.
Rekli ste da je krimić idealan za “lijepu” našu hrvatsku stvarnost. Je li vam žao onda što ste (još) tu?
Nije. Ovo je moja zemlja i volim je. Zapravo, volim ljude koji žive u njoj, a njih sve koje volim ne bih mogla povesti sa sobom, mada je povremeno jako važan odmak od mjesta u kojem živimo. I jako ga je važno kritizirati, po meni je to mjera domoljublja, jer tada istinski želimo da postane bolje.
Radnju “Rupe” smjestili ste u vrijeme postavljanja dvojezičnih ploča na institucije neimenovanoga grada, što, dakako, priziva Vukovar. Kako komentirate tu njegovu stvarnost, zbrku oko ploča, njihovo skidanje pa stavljanje?
Grad je neimenovan iako neodoljivo podsjeća na Vukovar, ali nisam roman i svoje pisanje htjela dodatno opteretiti imenom grada koje je već toliko preoznačeno i simbolički potrošeno da može biti samo uteg svemu onome što želim ispričati. Mjesto u romanu može biti svaki grad na granici u kojem se uspješno podgrijava i održava međunacionalna mržnja jer bi svaki progres i normalan život političarima kao što su naši priječio da budu i blizu vlasti. U tom svjetlu situacija s pločama je vrlo jednostavna, ne vjerujem da se išta događalo slučajno i ne vjerujem da je ikome istinski stalo do manjinskih prava, s jedne strane, kao što ih ni drugu stranu slova neće poniziti. To je vrlo promišljena politička igra simbolima kako bi od ljudi dobili točno što žele. Paraliziran grad i nered u kojem prolazi sve.
Zlatko Hasanbegović kao ministar kulture?
Ne. Zato što ne razumije da je proces stvaranja umjetnosti koja čini kulturu jedne zemlje ili, recimo to njegovim diskursom, nacije, duboko intimno i osamljeničko, subjektivno iskustvo i da ne može ministar dekretom propisivati što je nacionalna kultura. Proces je obrnut. Zbir pojedinačnih umjetničkih djela čini nacionalnu kulturu. Ne i zato što kao član udruge U ime obitelji želi ograničiti prava i uskratiti slobodu drugima i drugačijima od sebe, a u samoj suštini umjetnosti koja čini kulturu je pojam slobode. Na čelu tog sektora ne može biti osoba koja izjavljuje da je umjetnička sloboda u Europi i kod nas dosegla plafon. Ne i zato što ne shvaća da je on tu zbog 3000 kulturnjaka koji su potpisali peticiju protiv njega. Ministri (u korijenu riječi je “sluga”) dolaze i prolaze, ali umjetnici ostaju, što znači, on je tu zbog Olivera Frljića, Zorana Ferića, Nine Violić, Paola Magellija, Dunje Vejzović i ostalih, a ne obrnuto.
Što spomenuta inicijativa kulturnjaka u nekom minimalnom smislu može postići - ili već jest?
Teško mi je biti prorokom što će se događati u idućem periodu budući da je Vlada itekako nestabilna, ali važno je da kulturnjaci ostave traga i budu dosljedni u legitimnom zahtjevu za sudjelovanjem u vlastitom resoru. Očito je problem što nemaju iste metode kao dio branitelja iz šatora, ne koriste se plinskim bocama i zastrašivanjem, pa se njihov apel može ignorirati. No, kao što sam već rekla, i ovaj ministar ima svoj vijek trajanja, veći kapaciteti od njega su slomili zube na kulturi. Do sada su postigli to da se različiti umjetnici nađu oko skupa vrijednosti kojem je najviša sloboda izražavanja. To nije malo i to će postići cilj.
Tim Orešković kao premijer?
Ne, zato što ne poznaje hrvatsku političku stvarnost, scenu, ne poznaje njezine sudionike niti njihovu stvarnu težinu. Vjerujem da do njega dopire samo ono što mu je strogo filtrirano. Ne, zato što mu je trebalo tri sata da odluči postati premijer države, a više desetaka sati da osobu s nekoliko ozbiljnih prekršaja smijeni s pozicije ministra. Ne, zato što voditi firmu nije isto što i voditi državnu politiku. Zato što ima tendenciju legitimirati opasne pojave kao što je ideja da ratno herojstvo garantira politički moral i kapacitet za vođenje ministarstva.
