Nesumnjivo, Vojo Šiljak je jedan od najboljih radijskih novinara i jedan od najležernijih (televizijskih i radijskih) voditelja koje poznajemo. Doduše, suvremeni status i kvalifikacije (ne samo) domaćeg novinarstva ne pomažu nam u naglašavanju Šiljkova veteranskog profesionalizma. Danas nije moguće personalizirati radijskog voditelja kao "najboljeg" u tom mediju minoriziranog utjecaja niti je razumno definirati "ležernost" kao osnovnu kvalitetu domaćeg televizijskog  voditelja - novinara.

Za razliku od doista spontane ležernosti zamjetnog broja domaćih voditelja, koja najčešće pogubno djeluje na intelektualnu razinu i profesionalizam emisije, Vojo Šiljak je radijski čovjek par excellence i televizijski voditelj koji je ležernost u poslu - naučio. Za svaki se intervju Šiljak detaljno priprema, istražuje i piše desetke pitanja koje svrstava u "osnovne" i "rezervne".

Zatim uzme nekoliko minuta za sebe, poput bilo kojeg muzičara, plesača ili stand up komičara, da se sabere i ohrabri u grandioznoj automaniri kao da se ništa ne događa - a hvata ga tiha jeza. Sto posto smo sigurni u plastičnost ove tremaške sličice, iako detalje nismo saznali od našega sugovornika. Ne, ne. Šiljak je odmjeren i promišljen sugovornik, sklon svemu pozitivnom nasuprot i unatoč svakom negativizmu, sklon šali umjesto rovanja po tzv. teškim temama.

Reklo bi se - pa, naravno, zabavnjak uvijek ostaje zabavnjak. Jedino što su se kriteriji zabave i profesionalizma u tzv. zabavnjačkom novinarstvu toliko tektonski promijenili da ima smisla pod povećalom gledati razlike nekadašnjeg "herojskog doba" i suvremenog zabavnog ili "entertainment novinarstva". Šiljak (1941.) ima desetogodišnji penzionerski staž, ali još, uz dobro zdravlje, snažnu volju ("i odličan brak s mojom Đurđom", dodaje odmah) - radi, uspijeva naći profesionalni angažman.

U pravom smislu riječi, on je doajen domaćeg radijskog novinarstva. Uz to je neprikosnoveno poznat kao "vicmaher", a u historijsko- političkom smislu kao "jebivjetar". Tu smo našli tri početne točke razgovora. Uz pojam "doajenstva" veže ga prošlogodišnji otkaz suradnje na Radio Sljemenu, "jer za mene kao genijalnog doajena penzionera više nije bilo novca", pa Šiljak danas na HTV-u ima "sobicu" gdje dovršava seriju 10-minutnih emisija "Moje slike, moji snovi" za Treći program HTV-a.

"To su te male televizijske forme koje je smislio prethodni urednik Dean Šoša. Jednostavno, poznate osobe iz javnog, kulturnog života donose vlastite fotografije i sa mnom ih komentiraju. Nevjerojatan je trenutak mijene izraza lica i boje glasa kad nekoga upitam za događaj vezan uz fotografiju", kaže Šiljak koji na lageru HTV-a ima još pet, šest "projekata na čekanju".

Smjene na Prisavlju Radman je otišao i ostavio HRT koji pliva u novcu

Naš je sugovornik široj javnosti poznat kao "vicmaher" i autor zbirki viceva koje je objavio prethodnih godina: što je socijalno zahjtevna, obvezujuća činjenica. "Jao, slučajno sam se u viceve uvalio! Da bih dopunio svoj novinarski i voditeljski kruh nekim honorarom, na festivalima i priredbama na koje bi me pozivali, tražili su od mene da govorim neke štoseve. Pa sam skupljao viceve, godinama. I kad sam ih skupio toliko da mi ih je žao bilo baciti, objavio sam ih", kaže naš sugovornik. 

Možda pretjerujete, kažemo,  pa nisu vam ti vicevi tako teško pali. "Ne, tad nisu! Ali mi sad teško padaju. Gore od toga da svi od mene očekuju vic je jedino potreba da mi se pošto poto ispriča vic - kao poznatom ekspertu! Pa se onda, da ne uvrijedim čovjeka, ja smijem ko' blesav iako sam vic vjerojatno čuo dvadeset puta", kaže Šiljak.

A treći javnobiografski pojam koji se uz našeg sugovornika neizostavno lijepi vezan je uz kvalifikaciju "jebivjetra, na kojega se ne može računati", koju je saznao iz arhive jugoslavenska UDBA-e, kad su podaci postali dostupni. Jedino je ta kratka rečenica stajala u udbaškom dojseu uz njegovo ime, na što je Šiljak profesionalno i privatno ponosan. "Jebivjetar duhom, kud ćeš bolje!", kaže uz smijeh Šiljak, koji je po vlastitom određenju skoz "apolitičan tip".

"Politika me ne zanima, a nemam dobro mišljenje o političarima. Poznajem ih mnogo, ali... Ne razumijem zašto mnogi ugledni liječnici odlaze u politiku, umjesto da čovjeka liječe od gripe.. To mi nikad neće biti jasno", govori, kao sebi u bradu, naš sugovornik pa mi nastavljamo kronologijom, ne inzistirajući na "politizaciji". Biografskim redom: kao sin jedinac, odrastao je s obitelji u Bolču, selu nedaleko od Bjelovara, gdje je pohađao gimnaziju, igrao rukomet i odbojku: bio je kapetan odbojkaškog tima "iako nismo daleko dogurali".

Kao gimnazijalac je glumio u bjelovarskom kazalištu koje je vodio Eduard Edo Špoljar, iako je već kao dječak "znao da želi biti novinar". "To je nekad bio časan, zanimljiv izbor zanimanja. Uopće nisam dvojio, iako me gluma vukla. Moj je djed, kad bih kao dječarac napravio neku psinu, znao reći: 'Vidi ga, gluumac!', što je bilo krajnje posprdno", kaže uz smijeh Šiljak što nas vodi suvremenoj analogiji posprdnosti u onome "Vidi ga, novinar", pri čemu sugovornik klima s odobravanjem.

Dolaskom na studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti u Zagreb (uz nekoliko godina studija na Političkim naukama), gluma je opet iskočila kao (socijalni) prioritet. "Čim sam se dohvatio Zagreba, uključio sam se u studentsko kulturno umjetničko društvo (KUD) 'Ivan Goran Kovačić', gdje su bili stariji glumci Šovagović, Kojadinović, Črnko... Svi smo se, naravno, družili za šankom i u klubovima, bilo je to vrijeme posve opušteno.

'Kovačić' je tada obilazio Šovin prijatelj Sven Lasta, čija je supruga Višnja bila redateljica na televiziji, u emisijama za mlade. Tražili su voditelja, Šova je Lasti rekao za mene, a Lasta prenio ženi. I tako sam došao na televiziju. Iako sam imao protekciju, morao sam za emisiju 'Nedjeljom u sedam' proći audiciju", opisuje Vojo Šiljak. A Fabijan Šovagović jako se dojmio našega sugovornika.

"Ne bih, naravno, o njemu kao glumcu. Pa on je emanirao... Bio je nevjerojatan čovjek. Rudimentaran, iskonski Slavonac, sa svim onim divnim i zajebanim elementima. Nije se Šova dao zafrkavati, ali ljude nikad nije vrijeđao, bio je autoritet. Sjećam se, pored svega, njegove interpretacije Ujevićeve 'Svakidašnje jadikovke', najbolje ju je govorio od svih glumaca."

Od popisa dragocjenih kolega, "televizijskih ljudi" i novinara - uzora, naš sugovornik nerado radi prioritetnu listu, ali se raznježi na spomen Angela Miladinova "koji je bio jedan od najvažnijih figura modernog novinarstva i televizije: uz to što je bio demokratičan, uviđavan urednik mlađim kolegama", ili Ivana Hetricha,  "spikera, redatelja i voditelja od kojega si uvijek mogao naučiti nešto novo".

"Hetrich je prije novinarskog posla bio prodavač knjiga u knjižari Kugli u Ilici, a malo se zna da je on i prvi kazallišni redatelj koji je diplomirao kod Branka Gavelle", kaže Šiljak. Ili Ratko Buljan (1943. - 1989.), "čovjek izuzetne inteligencije, glumac predivnoga glasa" s kojim je, uz Željku Marković  (kasnije Fattorini), radio TV emsiju "Nedjeljom u 7" i "Mladi na ekranu".

Vintage izložba Za radio se davalo šest plaća – to je bilo za frajere

Zajedno s kolegom sa studija i prijateljem, pjesnikom, povjesničarom umjetnosti Željkom Sabolom, koji je također rođeni Bjelovarac (1941. - 1991.), a koji je "opterećen predratnim grozotama u osvit rata izvršio samoubojstvo", Šiljak je kao maloljetnik, nepuni 18-godišnjak, primljen u  partiju.

"Eh, Sabol i ja smo u jednom bjelovarskom listu 'popljuvali' nove lokalne tečajeve plesa kao nazadne i bezvezne jer nam je tako došlo, išlo nam je to tad na živce. Ali to su spazili drugovi i primljeni smo, ekspresno, u Savez komunista. Na Filozofski faks sam došao 1961. i već sam tad bio izbačen iz partije jer nisam pohađao sastanke. Uopće me to nije zanimalo, nije me bilo briga", kaže Šiljak.

U godinama između radijskih i televizijskih angažmana surađivao je i u tjedniku za politiku i kulturu Telegram, kad su ondje bili urednici "Petar Selem, Dubravko Horvatić, Mirko Bošnjak, Nenad Turkalj, Slavko Mihalić". "Bio sam u redakciji kad je 1967. objavljena famozna 'Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika'. Bilo je krvavo i čupavo, ja nisam sve političke nijanse tog događaja kužio, bio sam  mlad, zelen", govori Šiljak.

"Mladost je bila naš ključ" nastavlja, uz "entuzijazam i podršku starijh kolega, bez ikakve ljubomore ili zavisti". To su bili pokretači nove domaće radiofonije porinute emisijom "Taksi za Babilon" 1969. godine na 2. programu Radio Zagreba. Riječ je o prvoj radijskoj emisiji "s javljanjima slušatelja", što je bila revolucija tadašnjeg medijskog žanra, a autorski su je osmislili i radili Zvonko Zmazek (1935. - 1995.), Dobroslav Silobrčić (1943.) i Vojo Šiljak.

S istom ekipom (Zmazek, Silobrčić) Šiljak je od 1971. vodio "Male noćne razgovore", prvi televizijski talk show u Hrvatskoj, koji je bio također megapopularan, ali iz "provokativnih" razloga. Što je moglo biti provokativno? Jesu li autori i voditelji imali problema s političkih adresa? "Začudo, nismo nikad imali problema. A bili smo provokativni. Odnosno nismo, po današnjim standardima, jer danas nekome opsuješ u eter, pa nije provokacija.

Nama su iz nekog razloga 'puštali' više autorske slobode, bez grča u želucu smo mogli pričati s ljudima iz kulturnog i političkog miljea. I gostovale su stvarno mnoge face, da ne kažem sve", objašnjava Šiljak. Pa što je bilo provokativno?

"Sve što je tad zadiralo u nečiju intimu, poput pitanja 'kako ste?' i 'kako se osjećate?'. Kod nas su bili i Mika Tripalo, Savka Dapčević, Milka Planinc, Mika Špiljak... Sjećam se da je drugarica Planinc bila profesionalno suzdržanija od opuštenije Savke Dapčević, možda zato što sam Savku poznavao i privatno. A Špiljak je bio vrlo zanimljiva osoba. On je po zanimanju bio, inače, postolar.

S njim sam radio golemi radijski intervju, primio me je u svojem domu na Dedinju. Špiljak je znao biti baš duhovit, a bilo je puno viceva na njegov račun u Jugoslaviji. Uglavnom, tad sam kod njega prespavao, a njegova gospođa Štefa nam je za večeru radila kajganu: toga se sjećam. Bio je to, kao, posve običan dan za njega i mene", govori uz osmijeh Šiljak.

Najpopularnija Šiljkova radijska emisija (koju je autorski osmislio i pokrenuo sa suradnicima) bez dvojbe je "Zeleni megaherc". Zabavno- mozaična, petosatna emisija koja se subotom emitirala iz zagrebačkog i beogradskog studija od 1972. do 1990.

"Bilo je situacija u kojoj je Pero Kvrgić igrao Pometa u zagrebačkom studiju, a Mira Stupica Petrunjelu u beogradskom. Ili je šahovski velemajstor Bertok u Zagrebu igrao protiv šahovskog velemajstora Karaklajića u Beogradu, a slušatelji su sugerirali poteze. Ili Tereza Kesovija pjeva na Stradunu, a prati je orkestar na Skadarliji: čudo tehnike je sve omogućilo, a imali smo i volje i energije!

Ali kad se politička situacija između Hrvatske i Srbije zakomplicirala, emisija je pokopana", svjedoči autor Šiljak koji je kao radijski reporter nekoliko puta 1960-ih bio u blizini Josipa Broza Tita ("tijekom Omladinske radne akcije na Savi ili kad je bila strašna poplava u Zagrebu 1964."), ali ga nikad nije intervjuirao.

Obrazovni program Zabava je otišla predaleko, a Prisavlje to još ne shvaća

"Objektivno, to mi je žao. Kao što mi može biti žao što nisam nikad razgovarao s Krležom, iako je bilo nebrojenih prilika. Ali tad me bilo strah, nisam htio ispasti budala pred genijalnim Krležom!" govori naš sugovornik. "A Belu Krležu sam pak nagovarao da mi bude gošća u emisiji, i nije išlo. Slao sam joj cvijeće, uporan, dok mi nije rekla: 'Čujte gospon Šiljak. U mojim godinama, kad idem frizeru, ja moram biti u formi. To nije baš lako nakon toliko godina na sceni sad, pa zamislite u kakvoj bih formi trebala biti za vašu televizijsku emisiju!", prepričava Šiljak.

Od 1980. do 1986. na 2. programu Radija Zagreb on je bio glavni urednik. To rijetko spominje, iako je razlika njegova uredničkog svjetonazora i suvremenih uredničkih tendencija značajna za historizaciju struke, ali i za povijesnu razliku novinarstva u socijalizmu i sad, ako smo uporni u distinkcijama. A jesmo, zašto ne.

"Koliko vidim, sad novinari na HRTV-u moraju štancati kartice radi kontrole radnog vremena. Korporacijski sistem, u redu. Ali onda novinari sjede u maloj sobici, rade za svojim kompjutorom i puše. Ja to nisam dopuštao kao urednik, novinari su morali biti vani, na cesti, bilo gdje osim u redakciji! Kako ćeš bilošto pokrenuti iz pušačke sobice!", zaključno će, veteranski, Vojo Šiljak.