Zabava je otišla predaleko, a Prisavlje to još ne shvaća

Je li odluka Hrvatske radiotelevizije da obrazovni program namijenjen tinejdžerirma uglavnom ne emitira na klasičan način, nego na internetu - skandalozna, protivna ulozi javne televizije u društvu, razumna ili futuristička? Najtočniji odgovor je: otprilike. I tako tri, četiri puta.

Povijest televizije u nas može se, a tako je, valjda, i drugdje, podijeliti na četiri perioda. U prvom je čudo bio televizor. Ne televizija kao medij i njezin sadržaj, nego aparat - svečano postavljen na središnje mjesto dnevnog boravka, malo prekriven čipkom te nadograđen replikom gondole razumnih dimenzija i kancerogene boje.

Nije onih davih godina dok su neki ljudi išli na Mjesec, a naši u kupnju TV-a na 189 obroka, bilo važno što se emitira, nego što, eto, iza onog stakla, uokvireni, sjede neki muškarci i žene te govore, što se, konačno,i vidi i čuje Vice Vukov dok pjeva, a samo vidi lopta koja pada u protivnički šesnaesterac. 

Ostalo... Ma može i ostalo, samo neka sija. U nedavno objavljenom romanu “U sedlu je tijesno za dvoje” Ivica Ivanišević piše i o tome kako svečani dolazak magične kutije u jednu splitsku, varošku obitelj dovodi do otuđenja matere od muža, dva sina i očeva oca, ekipno nesposobnih za skuhati jaje i pojedinačno spremnih za serijsku proizvodnju problema.

Mater se, ukratko, posvećuje gledanju televizije otkrivajući polako, zbilja polako, da nije svaka emisija zanimljiva i mijenjajući vlastite navike: ozbiljne kulinarske operacije poduzimaju se povodom omiljenih programskih sadržaja uz koje, pored kolača, pašu i slatki, domaći likeri, čija iole veća konzumacija ostavlja višednevne posljedice na ukupno zdravlje i radni elan.

Vrijeme je i tada, ma koliko se danas činilo kao da je stajalo, činilo svoje. Publika ispred takozvanih malih ekrana postajala je zahtjevnija, produkcija složenija, TV ponuda nešto veća i najbolje su - prolazile novine. 

Ovih mjeseci i godina ističe biološki rok trajanja prvim generacijama koje su mogle srijedom ne kupiti, ali su petkom obavezno kupovale novine: tog je dana u većini dnevnih listova objavljivan i TV program za sljedeći tjedan i čuvao se, obično oko televizora, kao sveta knjiga sve do idućeg izdanja. 

Nije prosječan TV gledatelj tada birao što će gledati - gledao je sve - nego je, eto, volio znati kad počinje ono što ga zbilja zanima i koliko mu je dosađivanja ostalo do pojavljivanja Olivera Mlakara.

Nekih dva desetljeća od malog koraka za čovjeka, a velikog za čovječanstvo, sve u direktnom prijenosu, naselja u jugoslavenskoj novogradnji imala su i kebelsku televiziju. Onu prvu, s MTV-jem, Eurosportom i njemačkim kanalima na kojima su kauboji govorili jezikom negativaca iz partizanskih filmova. 

I to je, također, nekad bilo čudo. A zašto, današnji tinejdžeri ne mogu razumjeti ni uz najbolju volju. Kao što, uostalom, nešto mlađi, neki, recimo, sedmogodišnjaci, nikako ne kuže kako su se slali e-mailovi u svijetu u kojem nitko nije imao računar i nije postojao internet.

U pola stoljeća je stalo svašta: pređen je put od toga da je važno imati televizor, preko toga da je važno znati kad idu “Gruntovčani”, a kad crtani film, do, što je također davna prošlost, njemačkih erotskih oglasa na osmom, halo osmom kanalu i, evo, doba u kojem stotinjak programa na IP TV platformama izaziva trajne deformacije palca zbog učestale promjene programa.

Naravno, kod onih što pamte razlog kupovanja novina petkom i s kojima stare i običaji gledanja televizije na, recimo tako, standardan način. U prijevodu, praćenja nekog sadržaja u trenutku njegova emitiranja, iako se ne radi o live programu.

Između onih što su pravili djecu na prijelazu stoljeća i djece rođene početkom ovoga ili, najdalje, u finišu prošloga, veće su razlike nego između rođenih malo nakon čovjekova slijetanja na Mjesec i njihovih roditelja koji su svijet ugledali dok je drug Tito drugu Staljinu govorio mitsko ne. 

Posljednji, naime, pamte dan kad su kupili prvi TV, njihovi nasljednici onaj u kojem je u dnevni boravak stigao TV u boji i s daljinskim, dok sadašnji tinejdžeri nemaju sjećanje na kuću bez računara, a zaboravili su trenutak smrti dial up konekcije na internet. 

Očekivati od njih da će svakog radnog dana ustajati ranije kako bi pratili obrazovni program ili ga od 17 sati gledati u reprizi, jednako je kao nadati se da će između pizze i kuhanog, najzdravijeg grmlja svih vremena, izabrati ovo drugo. Televizija njihova doba je, jednostavno, televizija na zahtjev i ne samo ova domaća, dakle HTV, nego svaka.

Oni serije gledaju u blokovima od po tri, četiri epizode i po dva puta prije nego što se pojave u programskoj shemi, filmove čim ih skinu - ako uopće još skidaju - a ako i robuju rasporedu emitiranja, onda je to tek zbog utakmica, ali pod uvjetom da ne mogu do linka s komentatorima koji govore kao oni na PlayStationu.

Razumna je, dakle, koliko i futuristička odluka HTV-a da obrazovni program prebaci na internet, a protivna ulozi javne TV i skandalozna - dobro, to je pretjerano, samo je čudna - da ga, ipak, ne emitira i na klasičan način, kad ga već pravi ili naručuje.

Cijena proizvodnje je ista, dok prostora svakako imaju za izvoz. Istina, efekat bi bio kao i do sada - nikakav, ali bi forma, što je kod nas uvijek ispred suštine, ostala zadovoljena.

Stvarna promjena bi bila u učenju djece da, uz ostale, i televizijski sadržaj nije samo zabava, a to ne mogu obaviti na Prisavlju niti će ih podučiti roditelji - jer tinejdžeri postoje da ne slušaju starije - nego sustav obrazovanja u kojem bi edukativan programski sadržaj emitiran preko suvremenih medija bio dio nastave. 

E, to tek zvuči kao znanstvena fantastika...