Zvuk. Zvuk šume, vjetra koji oblizuje drveće, huji kroz pukotine ljudskih nastambi, ljudskih života i ljudskog srca. Surova snaga prirode u vječnoj mijeni godišnjih doba i, usred te pustinje koja vrvi životom, čovjek – dječak – suočen s ambisom svojih sjećanja, osluškuje ritam svojeg srca.

Zvuk i sjećanje osnovni su motivi knjige "Sjećanje šume" Damira Karakaša i lajtmotivi predstave koju po tom nagrađivanom romanu u Gavelli premijerno 31. siječnja postavlja mlada redateljica Tamara Damjanović, u tandemu s dramaturginjom Ninom Bajsić. "Sjećanje šume" među najiščekivanijim je predstavama sezone, a uoči premijere posjetili smo jednu od proba provjeriti kako izgleda kazališna transpozicija Karakaševa literarnog hodograma djetinjstva u surovom ličkom kraju.

Sjećanje šume Damir Karakaš osvojio književnu nagradu Fric

U kazalištu je hektično. Damjanović je redateljica koja predstavi pristupa kao zajedničkom kreativnom procesu cijelog autorskog tima i ansambla – atmosfera je radna, glumci, tonci, inspicijentica, majstori svjetla, redateljica, dramaturginja, šaptačica, svi su tu, hodaju scenom, prenose rekvizite, naglas razmišljaju, usuglašavaju se u prostoru.

Damjanović je konkretna, točno zna što hoće, na svako pitanje odgovara promptno i odlučno, otvorena je za sugestije – redateljski postupak izgleda kao timski rad u kojemu svi slušaju sve i svi zajednički nešto stvaraju. Glumci su ozbiljni i usredotočeni, ali i zadovoljni – svaka interakcija prožeta je prijateljskim komentarima, a, iako se stalno nešto međusobno šale, ni na trenutak se ne stječe dojam neozbiljnosti; radi se, sve je to dio procesa.

Pozornica na prvi pogled izgleda kao skladište; sa stropa vise ravnomjerno raspoređene drvene grede. To su impersonacije buduće scenografije drveća. Panjeve "glume" crveni taburei. U unutarnjem lijevom kutu pijanino, bubnjevi, harmonika, zatim lanci, metalna ploča, limovi, kišobrani, zvona, velika limena bačva i slična pomagala koja će kasnije suradnik za zvučne efekte Nenad Kovačić identificirati kao "instrumente" kojima bi se trebala dočarati "začudna slika svijeta iz dječačke mašte".

Sve zvukove, kao i songove, koje je posebno za predstavu napisala beogradska glazbenica Katarina Ranković, glumci izvode uživo. Proscenijem šeće Filip Križan, koji glumi glavnu ulogu Dječaka. Nosi lovačku pušku, odvaguje ju, cilja. Na improviziranom ležaju meškolji se Darko Milas (Otac), kraj njega Ana Kvrgić (Baka) i Tena Nemet Brankov (Sestra) namještaju zabrinut izraz lica.

Anja Đurinović, koja igra Dječakovu mladalačku ljubav, razvlači harmoniku; pridružuju joj se Igor Kovač i Amar Bukvić (prijatelji Pejo i Nenad). Bukvić navija glazbenu kutijicu, Kovač šapće u mikrofon. Negdje iza muva se Enes Vejzović, za klavirom Janko Rakoš prebire po tipkama. S pokrajnjih vrata na pozornicu odnekud ušeta Barbara Nola u dugačkom kaputu s ruksakom na leđima. Njih se troje u predstavi pojavljuju u višestrukim ulogama. Prvih više od pola sata probe gledamo neobičan skupni kreativni proces.

Priča se, razmjenjuju se predmeti i ideje; naizgled, ne događa se ništa. Čitavo vrijeme čuju se zvukovi, šumovi, hujanje, lupkanje, pijanino. Tamara malo skakuće po gledalištu pa malo izlazi na pozornicu, sigurnim korakom, odmjerava. Nina je samozatajna, nježno se prikrada glumcima, razmjenjuje s njima po neku riječ, vraća se na svoje mjesto u drugom redu.

Nagrada Fric Kad su ljudi jedni prema drugima gori od životinja

Odjednom, Križan napravi nekoliko koraka, cilja na Milasa, koji pada s kreveta, Baka i Sestra uplašeno bježe u zaklon, Dječak iz Križana progovara odlučnim glasom, Kovač u pozadini puca iz pištolja, Milas se posprdno smješka: gledamo jednu od ključnih scena suočavanja nježnog, istraumatiziranog dječaka sa svojim strogim autoritarnim ocem.

Karakašev je roman pisan epizodično, kroz lirska sjećanja, sličice iz djetinjstva koje se mogu čitati kao samostalne priče, svaka sa svojom narativnom jezgrom i razrješenjem, ali i kao fragmenti jedne cjelovite priče koja se u osnovi svodi na proces sazrijevanja glavnoga protagonista unutar specifičnoga geografskog područja, male ličke enklave nedaleko od Brinja. Ima tu i ustaša i partizana, posebno se tematizira bolest kao tabu,krutosti tradicionalnog patrijarhata, a sve to nasuprot prekrasnoj prirodi, bogatoj zvukovima.

Tamara i Nina materijalu su pristupile sveobuhvatno – iščitale su sve Karakaševe knjige i iz njih preuzele neke motive i sadržaje koji su im poslužili kao dopuna romanu, umiješale u to vlastite autorske intervencije, pa od svega zajedno napravile zaokruženu kazališnu priču.

"Naš osnovni dramaturški potez bio je iz tog literarnog švedskog stola napraviti jednu homogenu priču. Kako Karakaš piše jako široko, otvarajući gomilu tema i likova, dramaturški je postupak bio i kompresija; svođenje više likova na jedan, koji tako dobiva veći prostor za razvoj, kako ne bi ostao samo funkcija", pojasnila je redateljica.

Jako im je bilo važno, dodala je Nina, maksimalno ispoštovati roman i njegovu osnovnu ideju, dakle, zadržati dječju vizuru s naglaskom na ključni odnos oca i sina, ali pritom ne zanemariti sve ostalo. "Pokušale smo pronaći ravnotežu između prostora straha i prostorabijega u potrazi za mirom i ljepotom u tome, koliko okrutnom, toliko i lijepom okruženju", pojasnila je.

Na izvedbenoj razini to se ponajviše ostvaruje upotrebom zvuka, koji je u predstavi, baš kao i u romanu, "prostor mašte u kojem je surova realnost hiperbolizirana". Autorski tim u svemu je imao ogromnu podršku pisca, koji je odobrio sve intervencije, dao im veliku slobodu i prihvatio sve njihove ideje.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Karakaš je više od mjesec dana svaki dan sjedio na čitaćim probama i pomagao glumcima da svladaju težak lički jezik, koji se govori u čitavoj predstavi, a koji je specifičan jer zapravo pripada samo jednom uskom području unutar kruga od 10-15 kilometara, gdje ista riječ ovisno o kontekstu može imati tri različita naglaska. Na pitanje kako se nosi s jezikom, Filip Križan živne. "Jezik je magija sam po sebi", kaže. Jako mu je drago što je odlučeno da čitava predstava bude na dijalektu.

Svoju ulogu Dječaka opisuje kao ulogu "o odrastanju, ali kroz neki nekarakterističan senzibilitet". "Roman ima tu jednu kvalitetu koja se dobiva osluškivanjem zvukova koji daju uporište unutarnjem svijetu, a istodobno je pun i nekih dramskih situacija koje su oštre i bolne. To mi je izazvalo emociju dok sam čitao – šum vjetra ima jednaku snagu kao i očev šamar", pojasnio je glumac. U razvoju lika puno mu je pomogao sam Karakaš, "ali ne na način kako bi se samo preslikao njegov lik ili senzibilitet, već dajući mu prostor slobode za pronalazak vlastitog izraza".

Nagrada Fric 'Volio sam čuvati krave kako bih mogao čitati'

Pritom mu je najveći izazov bio usvojiti pogled na svijet očima djeteta, "jer kao dijete neke stvari još nisi spreman obojiti riječima, osjećaš ih, a ne znaš ni sam što je to što osjećaš – to mi je bilo i izazov i blagoslov, neko potpuno preispitivanje". Metaforički vremenski okvir predstave, stisnut unutar (planiranih) oko sat i pol njezina trajanja, četiri su godišnja doba - četiri faze dječakova razvoja, i to kroz njegovu bolest srca, s naglaskom na emocionalno sazrijevanje i stasavanje iz odbačenog i slabog dječaka u nekoga tko posjeduje psihičku snagu i zauzima stav.

Drugi kraj Karakaševe emotivne klackalice suvereno nadvisuje figura Oca. Darko Milas je taj lik okrutnog, bezosjećajnog i krutog muškarca – koji svojeg sina zbog srčane mane smatra "faličnim" i "nedovoljno muškarcem", zbog čega ga muči i izaziva u njemu neljudski strah – shvatio kao kompleksnu ličnost i odlučio mu dati boju.

"To je iskonska priča o odrastanju koje je surovo, u svijetu koji nestaje, gdje je strah sve vrijeme dominantna emocija. Taj se otac boji da neće moći dovoljno priskrbiti za obitelj, da neće moći podići djecu na noge, i to pokušava i radi onako kako su i njega odgajali, tvrdim odgojem kakav je i sam prošao. To se možda na trenutke iz današnjeg rakursa čini pomalo čak životinjski, ali tu je riječ o jednom čvrstom i poštenom čovjeku koji svojem sinu želi ugraditi neke elementarne iskonske postulate – takav je i njegov moral, njegova etičnost, nije sve crno-bijelo, on želi sina postaviti na noge, da bude čvrst i siguran u sebe, da se može svemu othrvati. Iza sve te okrutnosti on ga vidi kao ljudsko biće, kao vlastitog sina, kroz priču se dođe do toga da on pokaže taj sentiment", rekao je Milas.

Anja Đurinović igra Marinu, kako je rekla, "Dječakovu Beatrice", simpatiju iz škole u koju je zaljubljen i koja mu tu ljubav uzvraća, mada se zapravo nalaze na "suprotnim stranama" – jer njezina je obitelj podrijetlom iz Srbije

 "No, to nije poanta priče, tu nije riječ o nemogućoj ljubavi, jer ona nije ni zabranjena ni neuzvraćena. Poanta priče je neostvarena ljubav, neostvareni potencijali, snovi, želje koje se na kraju ne uspijevaju ostvariti", kaže Anja. Majku glumi Ivana Bolanča, dok se u tri preostale ženske uloge (Baba Vuna, Tetka iz Zagreba, Učiteljica Vahida) pojavljuje Barbara Nola, koja posebno hvali dramatizaciju, jer je uspjela lirskim elementima romana dati "jednu dramsku potenciju koja je potrebna u kazalištu da stvari budu intenzivne, da neke emocije grunu van".

"U toj knjizi ima nešto strašno toplo, nježno, lirsko, a čini mi se da je postignuta dobra kombinacija snažnih scena i tih jako poetičnih scena", ocijenila je Nola. Glumci su posebno zadovoljni redateljskim pristupom u kojem svi rade zajedno, "jedni drugima otvarajući mogućnost da se individualno izraze, mada je tehnički sve zamišljeno grupno". Zadovoljan je i Karakaš, poznat u književnim krugovima kao vrlo zahtjevan pisac, koji veliku pozornost pridaje svakom detalju i ništa ne prepušta slučaju ili improvizaciji.

Damir Karakaš "Dolaze vremena kad će djeca u školi učiti samo slovo 'U'

"Jako biram s kim ću raditi, a s Tamarom sam odmah kliknuo. Vidio sam da ima neku svoju viziju, da zna što i kako treba. Ona i Nina ušle su vrlo hrabro u dramatizaciju, vrlo profesionalno, detaljno, i mislim da su napravile sjajnu stvar. Intrigantan mi je način na koji su odlučile napraviti predstavu, gdje je naglasak na zvuku i pokretu", rekao je pisac, kojega glumci

hvale jer se, kažu, rijetko događa da autor dolazi na probe i ne stvara opterećenje, nego upravo suprotno, otvara prostore kreativne slobode. Karakaš uzvraća jednako pohvalno: "Glumci su odlični, u što nisam ni sumnjao. Dobro su pohvatali lički jezik, koji je jako težak. Što se tiče Filipa Križana, da sam u Hrvatskoj birao osobu za tu ulogu – to bi bio on. Sjajan glumac. Ali svi su odlični, profesionalni i puno rade. Drago mi je kako se stvari vrte. Meni je bitno da predstava bude odlična, i ne bih htio prejudicirati, ali čini mi se da se valja odlična predstava", rekao je pisac.

Sudeći po svemu, "Sjećanje šume" je predstava "atipična koda", koji Damjanović objašnjava kao "kazališnu autohtonost": "Konkretno u Gavelli nikad se nije radila predstava tog tipa i u tom se smislu može očekivati za to kazalište nešto novo. Stvorila se neka dobra energija, to je jedna predstava koja definitivno ima potencijal biti 'feel good' predstava". S obzirom na sve ono čemu smo svjedočili na probi za "Sjećanje šume", "feel good" predstava je doista najmanje što očekujemo na premijeri 31. siječnja u teatru u Frankopanskoj.