Nakon Prvog bio je nužan i Drugi svjetski rat
U vezi povijesti kao takve obično se navode dvije trivijalne doskočice: jedna kaže da se ona "ponavlja", a druga da je "učiteljica života". Točnost obje vrlo je upitna. Karl Marx je jednom zgodno primijetio kako se povijest ponavlja tako da ono što se na premijeri odvija kao "tragedija", u reprizi postaje "farsa" ("Caussidière umjesto Dantona, Louis Blanc namjesto Robespierrea, sinovac umjesto strica..."). Mi bismo mogli reći: "Tuđman namjesto Broza".
Ne bismo se usudili tvrditi ništa više od toga o njezinoj repetitivnosti. A je li doista itko išta naučio od te "učiteljice"? Knjiga "Poraženi" Roberta Gerwartha, dublinskog profesora povijesti s diplomom Oxforda, autora desetak knjiga o političkom nasilju u Europi između dva rata, opisuje zbivanja u zemljama gubitnicama, a one su bile divovi - Njemačka, Rusija, Austrija, Turska, Bugarska, Mađarska...
Uvjeti koji su im bili nametnuti bili su strašni (u trenucima dok je njima na ratištima išlo dobro, one su nametale još strašnije!), u mnogima je prevladavala ljuta ogorčenost zbog "izdaje" i "noža u leđa" (u većini varijanti židovskog ili socijaldemokratskog, katkad i slavensko manjinskog, ljevičarskog ili etničkog), a ono što se kuhalo između 1919. i 1939. bilo je savršeno logično - iz najvećeg svjetskog pokolja svijet je nužno i koračao u još veće klanje. Danas je jasno da su svi uvjeti za Hitlera, Holokaust i etničke pokolje bili stvoreni u tom razdoblju - pitanje je samo - kako čitati te "znakove vremena"? Retrospektivno, to je znatno lakše.
W. B. Yeats u pjesmi "Drugi dolazak" (1919.) bio je vidovit. Zmija je ugmizala u kolijevku, on je to vidio:
"Stvari se raspadaju; središte ne drži; Puka anarhija je na svijet odriješena, Odriješena je plima potamnjena krvlju. I kakva to huda zvijer, napokon joj kucnu čas, gmiže prema Betlehemu da se rodi?". "Ovaj rat nije svršetak, nego početak nasilja", reći će i slavni pisac "Mramornih litica" Ernst Jünger (Borba kao unutarnji doživljaj). "To je kovačnica u kojoj će se svijet prekovati u nove granice i nove zajednice. Nove kalupe trebat će ispuniti krvlju, a vlast će se održavati stisnutom pesnicom."
I bilo je upravo tako. Nacionalizam, mržnja, resentiman poraza, osjetili su se u svim državama gubitnicama, a stanje na strani pobjednika jedva da je bilo išta bolje.
"Između 1917. i 1920. samo je Europa doživjela 27 nasilnih prijenosa političke vlasti, od kojih su mnogi bili praćeni prikrivenim ili otvorenim građanskim ratovima. Krajnji je slučaj bila Rusija, naravno, gdje su se neprijateljstva između pristalica i protivnika Lenjinova prevrata brzo pretvorila u građanski rat nezapamćenih razmjera, da bi na kraju odnio više od tri milijuna života", piše autor "Poraženih". Kad danas vučemo paralele s 20-im i 30-im godinama prošlog stoljeća, trebali bismo imati na umu kako je riječ o razdoblju krvavih pokolja, teških prevrata, građanskih ratova, atentata, pučeva, marševa na Rim i Munchen, gladi, strašnih bolesti, prenapučenosti... Danas ništa od toga ne vidimo - osim stanovitih proplamsaja nacionalizma koji katkad idu daleko, ali ne izbijaju na granice pokreta iz 20-ih i 30-ih.
"Europa između službenog završetka Velikoga rata 1918. i Ugovora iz Lausanne u srpnju 1923. bila je najnasilnije mjesto na kugli zemaljskoj. Više od četiri milijuna ljudi poginulo je u oružanim sukobima u poslijeratnoj Europi. Osim toga, milijuni siromašnih prognanika lutali su po ratom opustošenim krajolicima zapadne Europe u potrazi za sigurnosti i boljim životom", opisuje Gerwarth.
Sve se, možda, moglo i spriječiti - ali kako? To smo saznali tek kad je sve bilo gotovo.
"Pobjednički ishod rata nikad ne bi prouzročio revoluciju, a spriječio bi je čak i pravodoban mirovni sporazum. Danas smo svi djeca poraza", napisao je Heinrich Mann gledajući stvari, dakako, iz njemačkoga kuta, no vjerojatno ne i nepravilno.
Uostalom, sve što se dalje događalo bilo je još gore!
"Godine 1923. nitko nije mogao", piše Gerwarth, "predvidjeti da će dvije posebno radikalne varijante revolucionarnih ideologija, boljševizam i fašizam, trijumfirati u Rusiji i Italiji. Prvi svjetski rat bio je, uostalom, sukob od kojeg su se mnogi na Zapadu nadali da će 'završiti sve ratove' i svijetu 'osigurati demokraciju'. Međutim, dogodilo se suprotno i pitanja koja su se postavila, ali nisu bila riješena ratom niti mirovnim sporazumima 1919. i 1920., stvorila su mnogo opasnije neravnoteže moći nego što su postojale prije 1914. Prije Velikog rata uspostavljeni europski poredak bio je mnogo stabilniji nego što se često pretpostavlja. Nije sve bilo dobro u kopnenim carstvima koja su vladala kontinentalnom Europom i Bliskim istokom (kao što se mogu, primjerice, navesti nasilni događaji poput Hamidovih pokolja 1894-1896. ili gušenje revolucije u Rusiji 1905.), ali malo je ljudi moglo zamisliti revolucionarne smjene režima i posvemašnji raspad kopnenih carstava kad su buknula neprijateljstva u kolovozu 1914. Iako se opadanje i slom europskih kontinentalnih carstava često prikazuju kao historijska neizbježnost s gledišta 1918., vladajuće dinastije predratnog svijeta izgledale su čvrsto utemeljene i najvećim su dijelom potpuno kontrolirale goleme teritorije koji su pripadali njihovim carstvima."
Povijest je nepredvidiva. Njemački filozof Karl Mannheim kaže kako je politika iracionalan manevarski prostor, a dokaze za to nalazimo uvijek i posvuda. Nijemci šalju Lenjina u Rusiju 1917. kako bi Rusima - Nijemci tako vole tu frazu - zabili nož u leđa; zabijanje uspijeva, no samo 20 godina kasnije ta ista Rusija, s probodenim leđima, pretvara Njemačku u prah i pepeo.
Revolucija se - nasuprot velikih, grandioznih slika Sergeja Ejzenštejna - dogodila kao mirni, sitni, jedva vidljivi prevrat u kojemu je stradalo šest ljudi. Noćno osvajanje nekoliko punktova u Petrogradu, remek-djelo taktike Lava Trockoga, pokazat će se vrlo brzo, izmijenit će lice cijelog svijeta u sljedećih stotinu godina!
"Boljševičko preuzimanje vlasti koje se naposljetku dogodilo 25. na 26. listopada (7. na 8. studenog po gregorijanskom kalendaru) bilo je uvelike bez prolijevanja krvi", piše Gerwarth.
"Nije uključivalo ni velike revolucionarne mase, kako je sugerirao Sergej Ejzenštejn u svojem slavnom filmu 'Oktobar' (1928). Umjesto toga boljševici su srušili privremenu vladu u razmjerno malenom udaru kad su Lenjinovi pristaše ovladali petrogradskim garnizonom i zauzeli najvažnije strateške točke u glavnom gradu: električnu centralu, glavni poštanski ured, Državnu banku i središnji telegrafski čvor, te glavne mostove i željezničke postaje. Oktobarska revolucija bila je model revolucije s kojim će se uskoro upoznati ostatak pobijeđene Europe. Uz pomoć mornara s krstarice Aurora, koji su im pružili podršku topovskom paljbom, trupe sklone boljševicima zauzele su i Zimski dvorac, sjedište već potpuno izolirane privremene vlade. Kerenski, koji se prerušio u mornara, uspio je pobjeći u američku ambasadu prije nego što je potpuno napustio zemlju." Sljedećeg jutra Lenjin je izdao svoj slavni proglas 'Građanima Rusije'...
Lenjin i Trocki osvojili su vlast, a onda požurili sklopiti mir kako bi se posvetili pobjedi revolucije u cijeloj Rusiji. Uvjeti mira iz Brest-Litovska za Rusiju su bili, malo je reći, strašni. Bili su jezivi. Pa ipak, revolucionari - Lenjin prije svih, a onda i Trocki - su na njih pristali.
"Ofenziva je dovela do toga da su u Petrograd stigli novi mirovni uvjeti, o kojima se nije moglo pregovarati. Odmah poslije pada Kijeva boljševici su 3. ožujka potpisali Brest-Litovski sporazum, nakon čega je Lenjin zaprijetio da će podnijeti ostavku na mjesto vođe partije i predsjedatelja Vijeća narodnih komesara ako vlada odbije prihvatiti mir po svaku cijenu. Sporazum je doveo Njemačku mnogo bliže prvotnom ratnom cilju da postane dominantnom silom u Europi nego što je to bio slučaj u bilo koje vrijeme od 1914. Za Centralne sile to je bio trenutak izvanrednog trijumfa. Svjesni da boljševici nemaju financijskih sredstava za plaćanje ratne odštete, u Berlinu su odlučili namiriti dug u obliku teritorijalnih dobitaka s kojima će aneksije uključene u budući Versajski sporazum biti jedva usporedive. Nijemci su zahtijevali da Petrograd dopusti prostranim nekadašnjim carskim teritorijima s vitalnim prirodnim resursima da postignu 'neovisnost' (ta je neovisnost u mnogim slučajevima podrazumijevala nazočnost jakih njemačkih snaga), uključujući Finsku, ruski dio Poljske, Estoniju, Livoniju, Kurland, Litvu, Ukrajinu i Besarabiju. Osim toga, od boljševika se očekivalo da Osmanskom Carstvu vrate pokrajine Ardahan, Kars i Batumi, koje su dobili poslije Rusko-turskog rata 1877-1878. Sovjetska je Rusija tako ostala bez gotovo svih neruskih teritorija prijašnjeg carstva Romanovih: 1,6 milijuna četvornih kilometara kopna (dvostruko više od površine Njemačkog Carstva) i trećine svoga predratnog stanovništva. Izgubila je 73 posto proizvodnje željezne rudače i golemih 89 posto zaliha ugljena, skupa s glavninom industrije", piše Gerwarth pa dodaje kako je Rusija postala prva pobijeđena zemlja u Velikom ratu, "iako se boljševici nikad nisu umorili naglašavati da je rat izgubio caristički režim s privremenom vladom na čelu. Dok se osjećalo snažno protivljenje drakonskim uvjetima Brest-Litovskoga sporazuma, čak i unutar boljševičkog pokreta, Lenjin je shvaćao da opstanak njegova režima ovisi o vanjskome miru - miru koji će mu priskrbiti vrijeme da osigura diktaturu proletarijata od unutarnjih neprijatelja..."
Činilo se da je to kapitulacija, ali pokazalo se da je bila riječ samo o kupnji vremena, riskantnoj ali unosnoj investiciji, primirju kao etapi do konačne pobjede. Do nje će trebati nekoliko godina jer je Rusija, praktički sve do 1922., gorjela u građanskim ratovima od sjevera do juga. U njima je izginulo oko tri milijuna ljudi. No nakon pobjede boljševizam je imao pod kontrolom šestinu planeta, a potrajao je - izuzmemo li današnju Kinu - punih 70 godina. Bio je to, kako bi Lenjin rekao, "trijumfalni marš boljševizma".
"Uskoro će se pokazati", piše Gerwarth, "da je Lenjin imao pravo u većini svojih pretpostavki. Otpuštanje stotina tisuća ratnih zarobljenika, osobito pripadnika austrougarske vojske, imalo je duboko radikalan učinak u njihovim domovinama. Među vojnicima koji su se vraćali kući bilo je mnogo onih na koje je utjecala boljševička ideologija; oni će postati budući vođe ljevice u zemljama srednje i jugoistočne Europe, kao što su austrijski socijalist Otto Bauer, Mađar Béla Kun i hrvatski nadnarednik Josip Broz, poznatiji pod budućim komunističkim ratnim imenom Tito.
Može se li povijest učiti, može li se rat spriječiti razumom? Nakon Prvog svjetskog rata sile Osovine bile su poražene i rascjepkane, a versajski je vagon - simbol poniženja poraženih - općeprihvaćen kao rodno mjesto nacizma i Adolfa Hitlera. Zato se pazilo da u balkanskim ratovima '90-ih ne bude poraženih i pobjednika; svi su ponešto dobili, ponešto izgubili. No pokazalo se da u toj varijanti nema katarze - bez totalnog poraza nema nauke. Hitlerova je Njemačka, međutim, zgažena, otet joj je solidan komad teritorija, podijeljena je na dvije države - i iskustvo katarze je, uz puno babica, dosegnuto. Gdje naći pravu mjeru? Nitko ne zna."
Njemačka je pred kraj rata gospodarila golemim prostranstvom, a za nekoliko mjeseci sve se urušilo. Kajzer je morao abdicirati, no ne samo on: nakon njega krune su se morala odreći čak 22 njemačka kralja.
"Crveni se sa svakim vlakom iz Hamburga slijevaju u Berlin. Ovdje se večeras očekuje ustanak", piše u jednom brzojavu iz njemačke metropole.
"Prve žrtve revolucije bile su kraljevske dinastije koje su tako dugo vladale njemačkim državama", objašnjava Gerwarth.
"Počevši s ostarjelim kraljem Ludwigom III., čija je loza Wittelsbach vladala Bavarskom više od tisuću godina, 22 njemačka kralja, kneza i vojvode svrgnuti su bez otpora. U podne 9. studenog samo je još bio na vlasti pruski kralj i njemački car Wilhelm II."
A uskoro ni on...
To se događalo u značajnom dijelu Europe. Na sve su strane plamtjele socijalne revolucije. Bavarska je imala svoju Crvenu armiju, Mađarska Belu Kuna, Njemačka je od sjevera do juga gorjela u revolucijama gladi. U Rusiji je vladao neviđen očaj:
Nastavak na sljedećoj stranici...
"U izvješću Administracije američke pomoći navodi se da čitavoj ruskoj inteligenciji prijeti istrebljenje zbog gladovanja. Smrt je sad vidljivija nego život. Pred mojim očima umro je Fjodor Batjuškov, slavni profesor filologije, kad se otrovao jedući truli kupus. Drugi koji je umro od gladi bio je S. Bengerov, profesor povijesti i književnosti, čovjek koji je ruskom narodu dao cjelokupna izdanja Shakespearea, Schillera i Puškina... U istom razdoblju je filozof V. V. Rosanov podlegao gladovanju u Moskvi. On je prije smrti lutao ulicama tražeći opuške kojima bi tažio glad..."
Kao krivci za sve posvuda se, naravno, otkrivaju Židovi - pogrome vidimo u Rusiji, Ukrajini, na Baltiku. Pokolji su bili strašni, a metode užasne. Oni su krivci za kapitalizam i krivci za socijalizam. Čak i Churchill, kojeg je 20. stoljeće izbacilo kao jednog od najvećih pozitivaca, ne skriva antisemitske stavove upakirane u antikomunizam.
"Za Alfreda Kraussa, bivšeg vrhovnog zapovjednika istočnih armija Habsburške Monarhije, među neprijatelje njemačkog naroda ubrajali su se 'Francuzi, Englezi, Česi, Talijani' - jasna naznaka nastavka ratnog razmišljanja poslije 1918. Ali opasniji od nacionalističkih neprijatelja iz drugih zemalja bili su internacionalistički neprijatelji Crvena internacionala, Crna internacionala (politički katolicizam) te iznad svega 'židovski narod koji želi vladati nad Nijemcima'", piše Gerwarth pa nastavlja:
"Svi drugi neprijatelji, Krauss je bio uvjeren, služe kao židovski plaćenici. U Münchenu je njemački izbjeglica s Baltika (i budući nacistički ministar za okupirane istočne teritorije) Alfred Rosenberg napisao u jednom članku u svibnju 1919: 'Lenjin je jedini koji nije Židov medu narodnim komesarima; on je takoreći ruski izlog židovske trgovine... Ali može se opaziti, i sve najnovije vijesti to potvrđuju, da se mržnja protiv Židova u Rusiji neprekidno širi usprkos svemu teroru... Ako sadašnja vlada padne, nijedan Židov neće ostati živ u Rusiji; može se sa sigurnošću kazati da će oni koji ne budu ubijeni biti prognani iz zemlje. Kamo? Poljaci ih već drže na udaljenosti, pa će tako svi doći u staru Njemačku, gdje tako silno volimo Židove i za njih čuvamo spremne najtoplije stolce. Slika Židova kao glavnih upravljača i korisnika boljševizma jasno se stvorila u Rusiji, najviše zbog propagande 'bijelih', ali ideja se brzo raširila po Europi. Činjenica je da je relativno velik broj Židova igrao istaknutu ulogu u kasnijim srednjoeuropskim revolucijama 1918-1919. Rosa Luxemburg u Berlinu, Kurt Eisner u Münchenu, Béla Kun u Mađarskoj, Victor Adler u Beču - naizgled je potvrđivala takve optužbe, čak se tako činilo i promatračima u Britaniji i Francuskoj. Velik broj onovremenih francuskih novina, primjerice, pripisivao je boljševičkoj revoluciji židovski utjecaj. U Londonu su tvorci politike u britanskome Ministarstvu vanjskih poslova stigli do sličnih zaključaka."
"Židovi su odlučni učiniti sve što im je u moći da spriječe osnutak velike i neovisne Poljske", pisao je jedan od njih, dok je drugi primijetio: "Bojim se da postoji neko opravdanje za tvrdnju da su Židovi kralježnica boljševizma". Godine 1920. Winston Churchill je napisao sramotan članak pripisujući Židovima krivnju za revolucije u kontinentalnoj Europi:
"Od doba Spartacus-Weishaupta do doba Karla Marxa, i zatim sve do Trockoga (Rusija), Béle Kuna (Mađarska), Rose Luxemburg (Njemačka) i Emme Goldman (Sjedinjene Države), postojano je rasla ova svjetska revolucionarna urota za rušenje civilizacije i za obnavljanje društva na temelju zaustavljena razvoja, zavidne zloće i nemoguće jednakosti. To je bila glavna poluga svakoga subverzivnog pokreta tijekom 19. stoljeća; i sad su napokon ti banditi izvanrednih osobnosti iz podzemnog svijeta velikih gradova Europe i Amerike zgrabili za kosu ruski narod i postali praktički gospodarima golemoga carstva. Nije potrebno pretjerivati kad je riječ o ulozi tih internacionalnih i najvećim dijelom ateističkih Židova u stvaranju boljševizma i stvarnom podizanju ruske revolucije. Ta je uloga jamačno vrlo velika; vjerojatno je pretežnija od svih drugih."
Takve je poglede dalje hranila široka međunarodna cirkulacija krivotvorenih "Protokola sionskih mudraca", gdje se raspravljalo o tome kako postići globalnu dominaciju Židova. Tekst "Protokola" prevodio se na europske jezike od 1919. nadalje, često uz potporu bogatih pojedinaca, kao što je bio američki industrijalac Henry Ford, koji je pokrio troškove za više od pola milijuna primjeraka koje je trebalo razdijeliti po Sjedinjenim Državama. Kad je 1921. dokazano da su "Protokoli" patvorina, njihov golem utjecaj nije prestao djelovati na kontrarevolucionarnu maštu. U Njemačkoj vlada "rovokracija" - termin je do te mjere dobar da bismo ga mogli koristiti i kod nas, no rov je ovdje zamijenio "šator", ali ušančenost je ista, kao i željezni stisak vlasti. Osveta Židovima - koji doista nisu imali krivnje za njemački poraz, dapače, bili su među najodanijim Nijemcima, dugo je pripremana. Generalštabt i njegovi čelni ljudi tražili su opravdanje za poraz i našli ga u drugima, ne u sebi.
"Poistovjećivanje 'židovskoga naroda' s onima koji 'vuku konce' iza revolucije i sloma carstava općenito se povezivalo s nadom da će 'njemački div opet ustati jednoga dana' i da tad 'mora doći dan obračuna za svu izdaju, licemjerje i barbarstvo, za sve njihove zločine protiv njemačkoga naroda i protiv čovječanstva'. Poput antisemita u Mađarskoj, u Austriji su se obično pozivali na kršćanska načela i povezivali pojam židovske odgovornosti za vojni slom sa starijim kršćanskim stereotipima o 'židovskoj izdaji'. Kao posljedica toga političari iz Kršćansko-socijalne stranke, poput vođe tirolskoga Heimwehra, Richarda Steidlea, tvrdili su da 'samo potpuni obračun s duhom židovstva i njegovim pomagačima može spasiti njemačke alpske zemlje'. Antisemitizam poslije 1918. dalje se pojačao zbog rasprostranjena shvaćanja da je 'židovska urota' u srcu revolucije 1918-1919. godine."
Činjenica da su intelektualni vođa austrijske Crvene garde, Leo Rothziegel, i istaknuti članovi Socijaldemokratske stranke, kao Victor Adler i Otto Bauer, bili Židovi, stalno se navodila u desničarskom tisku. U Mađarskoj su također revolucija i "crveni" teror u poslijeratnom razdoblju bili, u očima konzervativnih časnika, nerazmrsivo povezani sa Židovima, osobito s revolucionarnim vođom Bélom Kunom i njegovim glavnim vojnim savjetnikom Tiborom Szamuelyjem. Malo je bilo važno antisemitskim nacionalistima to što je golema većina Kunovih pristaša bila zapravo nežidovskog podrijetla.
Mađarska je teritorijalno osakaćena, a to se rezanje osjeti do dan danas: nema sumnje da je Viktor Orban izraz povijesnog pamćenja mađarskog nacionalizma. Kao što su potvrđivali Austro-ugarski Ausgleich iz 1867. i Hrvatsko-ugarska nagodba i sljedeće godine, te su zemlje uključivale današnju Mađarsku, Slovačku, Transilvaniju, ukrajinsku Ruteniju, Vojvodinu i Hrvatsku.
Ali potkraj 1918. novonastale države također su zahtijevale gotovo sve te teritorije. Mađarska liberalna vlada pod vodstvom grofa Mihályja Károlyija, uz potporu socijaldemokrata, usredotočila je svu energiju na očuvanje teritorijalnog integriteta, dok je usput gurala brojne hitno potrebne reforme pod tepih. Oba su projekta završila bijedno. Početkom 1919. otprilike pola historijskog teritorija, naseljenog stotinama tisuća etničkih Mađara, izgubljeno je u secesionističkim pokretima koje su ohrabrivali zapadni Saveznici i podupirali mađarski susjedi.
U Austriji general Konrad von Hoetzendorf razvija teoriju prema kojoj se Austro-Ugarska raspala jer je Slaveni nisu htjeli braniti, to je austrijska verzija "noža u leđa" i ona nije besmislena - treba čitati Hašeka da se vidi kakvo je bilo mišljenje Čeha o njoj (a i promatrati slavenski jug), no Hoetzendorf se nije zapitao zašto su Slaveni bili manje lojalni Austriji od Germana i Mađara.
U Njemačkoj, gdje je taj osjećaj bio najrašireniji, ljudi poput bivšeg vrhovnog zapovjednika Njemačke armije i budućeg predsjednika države, Paula von Hindenburga (koji je promicao ideju da je armija bila "nepobijeđena na bojišnici"), mogli su dograđivati starije i ustaljene priče o izdaji; među njima je zapažena bila srednjovjekovna legenda o Nibelunzima, u kojoj germanskog heroja Siegfrieda podmuklo probada kopljem s leđa hulja u priči, Hagen.
Njezina moderna verzija poslije 1918. naglašava međunarodnu urotu i izdaju na unutarnjoj fronti kao glavne uzroke poraza Njemačke, i ta će ideja postati kamen temeljac desničarskog uvjerenja u međuratnoj Njemačkoj. U središtu mita o "nožu u leđa" bilo je stajalište da se za tu izdaju treba osvetiti na "dan obračuna", kad se protiv "unutarnjeg neprijatelja" povede bezobzirna i nemilosrdna borba.
Kao zloglasni vođa njemačkih Freikorpsa, bivši mornarički časnik i budući nacistički veleposlanik u Bukureštu, Manfred von Killinger, naglasio je u pismu svojoj obitelji: "Ja sam samome sebi zadao jedno obećanje, oče. Bez oružane borbe predao sam svoj torpedni čamac neprijateljima i gledao kako se spušta moja zastava. Zakleo sam se da ću se osvetiti onima koji su za to odgovorni."
Mi smo danas zaboravili Prvi svjetski rat, iako je riječ o najvećem planetarnom užasu od postanka svijeta do 1918. godine. On nam više nije zanimljiv, ne pamte se njegove bitke, njegova oružja, njegovi pokolji u kojima su stradali milijuni ljudi. Razlog je jednostavan: našem pamćenju puno je bliži Drugi svjetski rat, još gori i stravičniji. Ali i njegovi tragovi blijede. Povijest se - rekao je Santayana - ponavlja onima koji je zaborave. To je užasavajuća poruka. Zato zaboravu nikad ne treba prepustiti pobjedu; ona bi se mogla pretvoriti u naš užasan poraz. No izvući pouke vrlo je teško, katkad nemoguće.