Nadživio je devet ruskih i sovjetskih vođa; careve Aleksandra III. i Nikolu II., Lavova, Kerenjskog, Lenjina, Staljina, Hruščova, Brežnjeva, Andropova, prije nego što je umro 1984. u dubokoj starosti, u mandatu generalnog tajnika CK KP SSSR-a Černjenka. Do svoje 30. godine živio je u Rusiji, Ukrajini, Austriji, Finskoj, Njemačkoj i Perziji. I to u dobu u kojem je deset godina proveo ratujući, a nerijetko i jurišajući kao zapovjednik sa svojim vojnicima, u Prvom svjetskom ratu, u revolucijama, urotama i beskrajno kaotičnom građanskom ratu.
A sve to iz prvog reda prateći tadašnju povijesnu pozornicu Rusije nakon koje više ništa u svijetu neće biti isto. Ipak, Viktora Šklovskog civilizacija nije upamtila toliko kao revolucionara i ratnika, koliko kao briljantnoga književnika, "jednog od najživljih i najslobodnijih umova 20. stoljeća". Već i samo onih šest godina što ih je opisao u brutalnom zapisu rijeka krvi i grotesknih klaonica iz "Sentimentalnog putovanja", bez pretjerivanja bilo bi dovoljno za nekoliko divljih ljudskih života.
A on je prošao i puno više od toga. Možda se, da mu otac nije bio profesor na Višoj topničkoj školi, ne bi 1914. prijavio kao dobrovoljac u carsku vojsku u Prvom svjetskom ratu. Ili bi, da je u gimnaziji bio bolji učenik, nastavio studirati povijest i filologiju u Petrogradu.
Ili da mu otac nije bio matematičar, ne bi imao znanja da postane stručnjak za oklopna vozila i instruktor u oklopnoj diviziji. I čekati revoluciju...
"Opskrba hranom u gradu je postala sve gora", zapisivao je samo osam godina poslije u Berlinu u svoje "Sentimentalno putovanje".
"Bilo je loše čak je i za tadašnje uvjete. Zavladala je nestašica kruha, pojavili su se redovi ispred dućana s kruhom, na Zaobilaznom kanalu su već počeli provaljivati u dućane... U vojarnama su korice i ostaci kruha, koji su uz kiseo miris sužanjstva bili zaštitni znak vojarni, brzo nestajali. Plač za kruhom mogao se čuti ispod prozora i na vratima svake vojarne, koje su stražari i dežurni sve lošije nadzirali i sve češće napuštali. Vojarna je bila razočarana u stari sustav; još se uvijek nalazila u okrutnim, no sve slabijim rukama vlasti te je počela truliti. U to vrijeme je bilo kakav vojnik u dobi od 22 do 25 godina bio rijetkost. Takvi su nerazumno i zvjerski potučeni u ratu."
Šklovskij je tad bio vojnik od tek 22 ili 23 godine, bio je "jedan od rijetkih". I dok se, između poučavanja vojnika oklopima, družio s formalistima i pripremao "Zbornik iz teorije pjesničkog jezika", bližio se trenutak koji je Rusija čekala još od sloma revolucije iz 1905.
"Stala su pristizati stada ljudetine s novim, sve zelenijim i crvenijim dokumentima. Omjer snaga između zapovjedništva i vojničke mase bio je sličan omjeru nadzornika i robova na brodovima s robljem. Izvan zidova vojarni pričalo se da ‘radnici planiraju izaći na ulicu’, da će se 18. veljače stanovnici Kolpina uputiti prema Državnoj Dumi’."
Točno tako je i bilo. Počelo je od štrajka radnika u Putilovljevoj tvornici municije. Prosvjednici su po Petrogradu počeli napadati sve ustrašenije patrole policije, potom i ubijati visoke carske oficire na koje bi naletjeli, prokuljali su vojnici iz vojarni, a Šklovskij je sa svojim momcima usred noći izjurio na ulice u oklopnim vozilima. Dva tjedna je odlazio rušiti jedno te isto mitraljesko gnijezdo, svijet je poludio, kaos je bio potpun:
"Uvjeren sam da je najveći broj mrtvih u vrijeme Februarske revolucije bio ubijen upravo našim vlastitim mecima, i to onima koji su na nas padali odozgo. Bila je to krvoločna razbijačina vozila. Kako bi napunili automobilsku četu, pregršt autoškola je pustilo u promet vozače koji jedva da su stekli pola sata prakse... Gradom su odzvanjali sudari... Grad je bio pun ostavljenih automobila."
Pisao je da je skupa s masom bio sretan "kao da je Uskrs", u tom "naivnom i nehajnom raju". A onda, kako je već tad bio poznat kao intelektualac, a u nove strukture uvodili su ljude s bilo kakvom naobrazbom, tih vrtoglavih dana postao je zastupnik u Petrogradskom sovjetu. Tamo je prvi put vidio Aleksandra Kerenskog, koji će ubrzo postati premijer privremene vlade.
"Kad sam ga prvi put vidio, bio je histeričan. Otrčao je u Vojni sovjet pitajući vjeruju li mu, nakon što su Izvestija objavila članak protiv njega. Vikao je izmučena lica čovjeka čiji su dani odbrojeni, sve dok se već onemoćao nije srušio u fotelju", pisao je Šklovskij.
Bio je potresen prizorom vođe Socijalističkih revolucionara, kojima je i sam pripadao, a koji će ubrzo lakomisleno širom otvoriti vrata revolucije boljševicima. Šklovskij poslije piše da samo nešto malo poslije Kerenskij od iscrpljenosti više nije mogao hodati, da je u automobilu, dok su se vozili, promatrao njegovo suho, natečeno lice i blijede usnice.
"Činilo mi se da se radi o čovjeku koji je gotov i koji je toga itekako svjestan."
Još samo malo poslije i Šklovskij je svjedočio kad je Lenjin došao u Petrogradski sovjet "objasniti stvari", jer su ga vojnici, redom socijalistički revolucionari, smatrali "štetnim". Viktor Šklovskij Oktobarsku revoluciju nije dočekao u Petrogradu. Privremena vlada poslala ga je da organizira sasvim upropaštene ruske jedinice za novi juriš na Nijemce i Austrijance, s kojima su se ovi već naveliko stali družiti.
Vojnici su bili odavno ludi od godina provedenih u rovu, "noge su im sagnjile", i nije im bila posebna utjeha što više ne moraju ginuti za prezrenog cara nego sad to mogu za februarske revolucionare. Vrhunac su cinizma, groteske i zapisa vremena primjedbe koje je Šklovskij zapisivao:
"Sjećam se da Nijemci prilikom povlačenja iz rata nisu nikada zaboravljali pomesti pod svojih kancelarija."
Boljševici nisu htjeli dalje ratovati, no socijalistički revolucionari jesu. S jedne strane zato što su odbijali priznati aneksiju kao uvjet primirja, s druge zato što su naivno smatrali da će vojnim udarom sad revolucionarne vojske izazvati revoluciju u Njemačkoj. Šklovskij je pisao da su "Austrijanci bili u još jadnijem stanju od nas", "bježali od prvog šrapnela", ali su neprijateljski zarobljeni bolničari bili bogomdani, za razliku od ruskih.
"Napad je mogao biti uspješan, ali nije, i to zbog političkih okolnosti, a ne ‘vojničkih’. Jedinice su već ‘padale u san’. Bježale su u ‘boljševizam’ na isti način na koji se čovjek u psihozi skriva od života", pisao je.
Osobno izvlačeći neku jedinicu u Ukrajini iz zasjede, Šklovskij je dobio austrijski metak u trbuh. I potrajalo je dok je ozdravio, doduše, sad okićen ordenom novih vlasti. Nevjerojatno je da čovjek koji tako otvoreno u knjizi nije štedio ni boljševike, koji se osobno družio s Kerenskim, koji se borio i protiv boljševika, uspio poživjeti u SSSR-u idućih 67 godina.
I dok su još malobrojniji boljševici jačali u Petrogradu, privremena vlada radila je takve gluposti da njega i vojsku šalje na frontu u Perziju, u pokrajinu Urmiju, danima strahujući da im Dagestanci ili Oseti, koje su sami naoružali, putem ne dignu vlak u zrak. Šklovskij je mrzio "ruski imperijalizam" u Perziji. Opisivao je ubijanje Perzijanaca, svojih vojnika, a još gore Kurda, koje su klali svi redom, sve kao totalnu grotesku. Na primjer:
"Poslije eksplozije su vojnici okruženi neprijateljima čekali vozila. Čekajući, sakupljali su i sastavljali komadiće tijela svojih suboraca. Dugo su ih sastavljali. Dakako, neki su se dijelovi ispremiješali. Jedan se oficir približio dugome redu leševa. Posljednje su tijelo sastavili od onoga što je ostalo. Taj je leš imao torzo krupnoga čovjeka, a na takav su torzo nataknuli malu glavu. Na prsima je imao male ruke različite veličine – obje lijeve. Oficir je neko vrijeme gledao u to, zatim je sjeo na zemlju i stao hihotati... hihotati... hihotati..."
Opisivao je djecu koja su plakala na cesti, "psihologiju gladi" koju su razvili milijuni ljudi... Opisi ratova u kojima se žilavo borio bili su užasi na zemlji poput iračkog pakla u 21. stoljeću iz pera Hasana Blasima. Godina 1918. i 1919. život Šklovskog potpuno se raspao. Iz Perzije se uspio izvući živ i još zdrav i dočepati se Kijeva, oko kojeg su se sve donedavno tukli Nijemci, Ukrajinci i Rusi. Probio se sve do Moskve.
Nastavak na sljedećoj stranici...
