Ja vas puno bolje razumijem nego vi mene. Nije mi jasno zašto je to tako, trebalo bi funkcionirati u oba smjera. Hrvatski i bugarski ipak jesu slični jezici. Ne kao hrvatski i srpski, oni su ipak u Jugoslaviji činili jedan jezik, vi ste ga zvali hrvatskosrpski, a oni srpskohrvatski, ali bilo je to jedno te isto, govori mi na početku našeg razgovora bugarska književnica Ina Valčanova ispričavajući se za svoj loš engleski. 

Potrebe za isprikama, ipak, nije bilo jer Inin je engleski na visokoj razgovornoj razini. No kako bi se jezične barijere, kad je književnost u pitanju, ipak premostile, pobrinula se Europska unija osnovavši 2009. godine Nagradu Europske unije za književnost, čijim je laureatima zajamčena potpora za objavljivanje nagrađenog djela na druge europske jezike. 

Roman Ine Valčanove “Otok Krah” nagrađen je u ožujku, a na hrvatski ga je jezik u rekordnom roku prevela Ksenija Banović i autoricu u Hrvatsku dovela izdavačka kuća Hena com. Kako i ne bi kad se radnja ovog romana dijelom odvija i na najvećem domaćem otoku, Krku, koji ipak nije dio njezine životne priče. 

Mafija “Više se isplati trgovati migrantima nego drogom”

“Jednostavno, posjetila sam prijateljicu, provela dva tjedna s njom, a potom sam ostala sama u njezinoj kući i odlučila sam otok uvrstiti u roman. Bilo mi je lako pisati o mjestu u kojem trenutačno boravim, no to nije bila unaprijed donesena odluka”, tumači Ina pojašnjavajući kako je prije toga na hrvatskoj obali bila tek jedanput, devedesetih godina. Prije toga nije mogla, iz Bugarske je bilo vrlo teško izaći. Kao, uostalom, i ući. 

“Živjela sam u doba potpune kontrole i, naravno, kontrola zauzima velik dio mog života. Važan, ali ne i pozitivan. Živjela sam u posve kontroliranom sustavu većinu djetinjstva i mladenaštva i ne bih više”,  s blagom gorčinom u glasu govori autorica čiji se roman, ipak, velikim dijelom bavi pitanjem kontrole. Kontrolom je natopljen i odnos njezinih protagonistica, Radosti i Asje, u kojem jedna, zbog osamljenosti i nedostatka kontakata s vanjskim svijetom, stvara vlastitu priču i uhodi onu drugu. 

JAKE SNAGE Europski graničari branit će nas od imigranata

“Radost je sama konstruirala svijet u svojoj glavi, u njemu je sve bilo moguće. Stoga je vjerovala kako joj je Asja prijateljica i kako joj, tim uhođenjem, zapravo i pomaže.” No možemo li danas, u trenutku u kojem svijetom vladaju društvene mreže i u kojem se čini kako je trenutak važnije objaviti nego proživjeti, uopće govoriti o privatnosti? 

Mislim da neki ljudi pomalo žele biti uhođeni, možda se onda osjećaju važnijima. I sama sam bila na Facebooku jedno kratko vrijeme, ali nisam objavljivala svoje privatne stvari ondje. To mi je pomalo smiješno, danas pišeš o ljubavi svog života, a sutra te slike nestaju jer je ljubav pukla. No ne mislim da svi žele biti promatrani i podastirati svoj život drugima. Ne mislim da je normalno da sve u životu bude objavljivo i dostupno drugima, ali mnogi to čine i taj pristanak na kontrolu njihov je izbor, kaže Ina. 

No Valčanova se dobro, kaže, sjeća vremena kad neprestani nadzor nije bio stvar izbora. Vremena u kojem je, sredinom osamdesetih godina, ustajala prije četiri ujutro kako bi, do koljena u snijegu, stajala u redu za mlijeko i ne znajući hoće li ga uspjeti kupiti. Bilo je to vrijeme, prisjeća se, kad je u Beograd odlazila kako bi u kinu mogla pogledati filmove ili kako bi kupila traperice. Ne iznenađuje stoga bugarska nacionalna opijenost osjećajem slobode nastalim smjenom režima. 

“Svi su bili ekstatični, i ja sam bila luda od sreće prve dvije godine. No dok smo se mi radovali, oni pametniji iskoristili su situaciju i obogatili se”. Na Balkanu, dakle, ništa nova. No kakvo je trenutno stanje? 

'Moja borba' 'Razrezao sam si lice bocom, nije da se previše volim'

“Sad imamo slobodu, ali opet smo porobljeni. U Bugarskoj ljudi žive za snažne, velike vođe čvrste ruke spremne usmjeravati narod. On bi se, prema kolektivnome mišljenju, trebao brinuti o tome da sve bude ispravno postavljeno jer ljudi čine pogreške ako nisu vođeni. Naravno, ja ne smatram da trebamo vođu kako bismo sve radili ispravno, no mnogi ljudi tako misle. Misle da čine dobre stvari, i moja junakinja Radost misli da pomaže Asji time što čini za nju, što se brine, što je želi kontrolirati. No kontrola je opasna stvar.” 

Ne shvaćaju to, kaže, mlađe generacije, one rođene i odrasle nakon sloma bugarskoga komunizma. Slobodu prečesto uzimaju zdravo za gotovo. S druge strane, i za ostvarivanje potpune slobode, iskorištavanje punog potencijala otvorenih granica, potreban je novac, kojeg mladi u Bugarskoj počesto nemaju. Granice su otvorene, za putovanja je potrebna samo osobna iskaznica, no ipak... I junakinja Asja na “Otoku Krahu” često hrvatske cijene uspoređuje s bugarskima, a pita se i hoće li joj 500 eura što ih je sa sobom ponijela biti dovoljno da preživi 90 dana. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Nemoguće je ne upitati je li autorici bilo moguće i kakav je odnos bugarskog i hrvatskog standarda. “Uspjela sam, ali jedva. Cijene su ovdje ipak puno više nego u Bugarskoj. Možda je to zato što imate viši standard. Imate nešto više novca, pa su i cijene više.” Da tome nije doista tako, svjedoče i podaci o bugarskom ekonomskom rastu, koji je, začudo, puno veći od hrvatskog. Nazaduju, sa žaljenjem primjećuje Valčanova, po pitanju ljudskih prava. 

“Vi ste barem ratificirali Istanbulsku konvenciju. Naš ju je premijer potpisao, ali to je izazvalo veliki skandal i Sofiju su preplavili prosvjednici. Parlament ju nije ratificirao. Morate razumjeti da kod nas u parlamentu sjede tri male, ali po ovom pitanju ujedinjene nacionalističke stranke. Socijalisti su u opoziciji, ali čak su se i oni protivili ratifikaciji.” 

Zagreb Book Festival Selfie kultura, pisci i znanstvenici dolaze na ZBF

Kad je Judith Butler pisala svoje “Nevolje s rodom”, vjerojatno nije niti slutila koliko će, barem na ovim balkanskim prostorima, biti aktualan gotovo trideset godina kasnije. Jednako kao u Zagrebu, u Sofiji je nedavno održan gay pride, na kojem se okupilo relativno malo ljudi, no zato su organizirane antigay demonstracije. Čak tri. Ništa bolje nije niti sa ženskim pravima. 

“Žene još vjeruju kako moraju naći muža, uzimaju si to u zadaću. To je društveno pitanje, čak se i moja junakinja udaje za muškarca kojeg su odabrali njezini roditelji samo kako bi ih zadovoljila. Kako bi, u njihovim očima, uspjela. Sama sam razvedena, drugi put se nisam udavala, živjela sam s partnerom dvadeset godina, a nije se udavala niti moja kći. Meni to nije smetalo, no već je moja majka na to malo prijeko gledala. U romanu sam to istaknula i rečenicom u kojoj Radost govori kako bi zgodno bilo da njezin muž umre jer tad bi bila udovica, a ne razvedena žena”, kroz smijeh govori Ina zaključujući da je, vjerojatno, stanje u većini balkanskih zemalja slično. 

Sličnosti su razvidne i u uzletu nacionalizama i neprihvaćanju različitosti. Autorica bugarsku situaciju objašnjava, ali ne opravdava činjenicom da je njihova zemlja jako dugo živjela unutar čvrsto zatvorenih granica. Posebno je to očito u odnosu prema migrantima. 

“Nemamo puno migranata, možda od 200 do 500, i svi su oni zatvoreni u centrima, nećete ih vidjeti na ulicama. Zbog prijašnje zatvorenosti, u Sofiji na ulici nećete sresti, primjerice, osobu crne boje kože, a ljudi se boje onoga što ne razumiju, boje se drugih, različitih. Bugarski rasizam počinje s Romima, u Bugarskoj ih je oko milijun. Većinom su nezaposleni jer ih nitko ne želi zaposliti, često nemaju puno obrazovanja jer roditelji ne žele da njihova djeca pohađaju školu s romskom djecom. Za većinu migranti su samo novi Romi.” 

UNHCR Rekordan broj izbjeglica u svijetu - ima ih 68.5 milijuna

Ipak, razlika između Hrvata i Bugara postoji - u kulturi prosvjedovanja. Dok su u Hrvatskoj prosvjedi vrlo rijetki i najčešće prođu izvan javnog fokusa, u Bugarskoj su oni gotovo svakodnevna pojava.  “Naši liječnici su u Sofiji stalno na ulicama. Učitelji također, no prema njima nema solidarnosti. Ljudi vrlo često kritiziraju obrazovni sustav i ukazuju na to koliko loš posao rade naši učitelji. Ipak, ljudi su u posljednje dvije godine neprestano na ulicama. Shvatili su, naime, da se naš novi premijer Bojko Borisov želi svidjeti svima, pa često popušta pred pritiskom javnosti. Dakle, želiš li nešto, odeš na prosvjed i premijer kaže ‘da’ samo kako bi se svidio narodu. Svi su shvatili da u državi postoji samo jedan vladar. 

Svi prosvjeduju. Nedavno su prosvjedovali policajci i premijer je pristao povećati im plaće. No nedugo nakon toga su prosvjedovali članovi radijskog simfonijskog orkestra budući da rade za minimalac. Premijer se začudio tome što radio ima orkestar, a potom im je poručio da organiziraju koncerte, prodaju karte i zarade, da ne traže novac od države.” Je li to uobičajen odnos prema kulturi u Bugarskoj? 

“Jest, naši političari ne mare za kulturu, preziru je. Ne daju novac za promociju bugarske književnosti, posljednje dvije godine nije dodijeljena niti jedna potpora za prijevod. Proveli su reformu bugarskoga kazališta, gotovo su ga ubili. Ova je vlada na vlasti deset ili jedanaest godina, a ove su godine gotovo dokrajčili bugarsku kulturu odlučivši je izvesti na tržište. Za njih su umjetnost i kultura poput kruha i sira, ako se ne prodaju - ne vrijede.” 

Nevjerojatno! SAD izgubio 1475 djece migranata - ne znaju gdje su

Budući da je Ina Valčanova godinama radila kao novinarka na nacionalnom radiju, neizostavno je pitanje o stanju u medijima. Slobodu su, kaže, vidjeli u privatnim medijima. Bila je to, pokazalo se, laž. “Svi vlasnici privatnih medija imaju svoje interese, političke prijatelje, i nastoje im ugoditi kroz svoje programe. Ispada naposljetku da su nacionalni radio i televizija najslobodniji. To govori dovoljno.” 

Jednako kao i postojanje takozvanog Lukov-marša, povorke što je u veljači organiziraju mahom mlađi članovi ekstremne desnice da bi, uz baklje i kostimirani u crne odore, odali počast bugarskom generalu Hristu Lukovu, velikom Hitlerovu savezniku za Drugog svjetskog rata. Što reći osim citirati jednu rečenicu iz romana: “Možeš se ponašati kako želiš, pravila su tu da zaplaše uljeze”. Odnosila se, zapravo, na ponašanje u nudističkom kampu. No, zaključuje Ina Valčanova, iako joj to nije bila inicijalna namjera, sad misli da se odnosi i na državu. I našu i njihovu