Talijanska mafija zarađuje stotine milijuna eura na trgovini migrantima koja je s godinama postala unosnija od trgovine drogom, pokazalo je više istraga provedenih proteklih godina u toj zemlji. Afrički imigranti na područje Italije u većem su broju počeli dolaziti 80-ih godina prošloga stoljeća. Prvo muškarci, koje se koristilo za jeftin rad na poljima rajčice, a od 90-ih sve su više počele dolaziti i žene. No njih se nije zapošljavalo na farmama već u prostituciji. Mnoge od prvih prostitutki u Italiju pristiglih s područja Nigerije s vremenom su postale “madame” pod kontrolom mafije.
Dolaske više od 80 posto žena koje u Europu stižu iz Nigerije ‘sponzoriraju’ kriminalci koji plaćaju za njihovo putovanje, tvrdi međunarodna organizacija za migracije (IOM). Ostale same plaćaju krijumčarima put do Europe, ali jednom kad stignu teško da će izbjeći prisilnu prostituciju, piše ugledni Guardian koji donosi veliku reportažu o mladoj Nigerijki (nazvali su je Joy – Radost) koju je od prostitucije spasio policajac u tajnoj misiji.
Novinar Guardiana Joy je upoznao dok je stajala na ulici ispred pretrpanog centra za tražitelje azila na Siciliji te čekala da je netko “pokupi”. Rekla je da ima 18 godina iako je izgledala puno mlađe.
Selo u Nigeriji u kojem živi njezina obitelj napustila je u dobi od 15 te je otišla raditi za bogatu ženu koja je posjedovala frizerski salon u Benin Cityju. S vremenom je posumnjala da su je roditelji prodali kako bi prikupili novac za mlađu braću i sestre. “Vjerojatno nisu imali drugog izbora”, rekla je.
S njom je, ispričala je, radilo još šest djevojaka, a ženu za koju su radile sve su morale zvati majkom. Kad je Joy napunila 16 godina za majku se morala vezati prokletstvom koje glasi: ako ikada iznevjeri svoju “mamu”, njezina će obitelj umrijeti. Nekoliko tjedana kasnije Joy su rekli da seli u Italiju gdje će raditi za “majčinu sestru”. Mislila je da će raditi u frizerskom salonu. Za put su joj dali 45 eura i broj mobitela koji je trebala nazvati kad stigne u Italiju. Na put su je poslali bez dokumenata.
Pokazalo se da novi život nimalo nije onakav kakvim ga je Joy zamišljala. Umjesto rada u salonu, pala je u zamku krijumčara, koji žene i djevojke koje u Italiju stižu iz Nigerije mame u ropstvo i u prostituciju. Većina ih nikada ne uspije pobjeći od takvog života.
Ondje afrički migranti počinju borbu za azil, ali ih često prije toga preuzme kriminalno podzemlje. Država financira te centre tako što im daje novčani iznos za svakog tražitelja azila, ali im često ponestane hrane i ostalih potrepština. Talijanski i nigerijski mafijaši dolaze u centar kako bi regrutirali sitne kriminalce među masom muškaraca koji su odustali od svojih snova nakon što su prešli Sredozemno more. Takvi centri postali su i mjesto na kojem trgovci ljudima traže “lovinu”.
Predstavljaju se kao tražitelji azila te mame žene da izađu iz centra govoreći im da idu shopping ili na neki izlet, a zapravo ih dostavljaju nigerijskim ženama koje ih tjeraju na prostituciju prijeteći im nasiljem, a većina njih, poput poput Joy, obilježena je prokletstvom koje ih tjera u ropstvo. U nekoliko takvih centara, piše Guardian, počele su policijske istrage koje su otkrile korupciju na lokalnoj i državnoj razini.
Joy je u centru Cara di Mineo dobila krevet u vili s deset nigerijskih žena. Sve su bile otprilike njezine dobi. Većina je njih došla u Italiju misleći da će raditi u frizerskom salonu. Sve su dobile kontakt broj koji trebaju nazvati. Žena koja je Joy nazvala savjetovala joj je da se za azil prijavi s lažnim imenom i lažnim datumom rođenja, no Joy se prijavila koristeći svoj datum rođenja i ime mlađe sestre. Nakon tri dana u kamp je došao nepoznati čovjek koji joj je rekao da svako jutro mora čekati na zavoju sve dok jednoga jutra netko ne dođe po nju.
Joy je i dalje bila uvjerena da će raditi u frizerskom salonu. Možda će u početku samo mesti podove, ali će se radom uzdići na bolji položaj. Čula je da žene i djevojke završe i kao prostitutke, ali ona “neće nikada napraviti takvo što, ma koliko bila očajna”.
Većina nigerijskih žena i djevojaka koje budu spašene s krijumčarskih brodova dolaze iz sela oko Benin Cityja. Većinom putuju same. Mnoge su trgovci robljem, njihovi ‘sponzori’, uvjerili kako će se oni pobrinuti za njihove dokumente kada napuste centre. Većina krijumčarenih žena dobije lažne dokumentima koje im priskrbi mafija. Dokumenti su još jedna karika u lancu koja te žene drži u seksualnom ropstvu, jer im njihove “madame” prijete da će im ako pokušaju pobjeći oduzeti dokumente.
U prosincu 2016. četiri nigerijska tražitelja azila uhićena su u Cara di Mineo pod optužbom da su drogirali i silovali jednu ženu. I toj je ženi, kao i Joy, bilo rečeno da čeka na ulici nekoga da je pokupi. Kada je shvatila da će završiti kao prostitutka odbila je napustiti centar. No, njezini su je sunarodnjaci za kaznu silovali.
Nakon tog incidenta Francesco Verzera, tužitelj nadležan za Centar Cara di Mineo, pozvao je vlast da zatvori kamp.
Kompleks Cara di Mineo izgrađen je 2005. kao stambeni smještaj za obitelji američkih časnika koji su služili u 40 kilometara udaljenoj mornaričko-zračnoj bazi Sigonella. Godine 2011. američka mornarica odustala je od plaćanja godišnjeg najma od 8.5 milijuna dolara pa je Berlusconijeva vlada odlučila unajmiti kompleks kao središnji centar za azilante koji su stizali u Italiju.
Centar čuva vojna policija koja provjerava one koji ulaze i izlaze iz njega. Svejedno desetci ljudi nestaju svaki mjesec, ali ih brzo zamijene nove pridošlice.
Istraga koju je proveo tužitelj Francesco Verzera pokazala je da u evidenciji migranata koji žive u centru postoji velika nedosljednost. Mnogi migranti koji su se vodili kao stanovnici Centra i za koje je država plaćala 35 eura po danu, odavno tamo više ne žive. Prema zakonu, svaki migrant koji čeka azil dobije elektronsku karticu za provjeru ulaska i izlaska. Ako se ne vrate u centar u roku od tri dana, trebali bi biti obrisani s popisa, a informacija o tome trebala bi biti poslana u Rim kako se za tu osobu više ne bi plaćala naknada. Verzera je rekao kako je na listama pronašao migrante kojih u Centru nema već mjesecima.
Prije dvije godine protiv ravnatelja kampa Sebastiana Maccarronea, koji je prije vodio migrantski centar na otoku Lampedusa, pokrenuta je kriminalistička istraga zbog korupcije. Optužen je za suradnju s mafijom te korištenje novca koji je bio namijenjen za skrb o migrantima za osobne potrebe. Optužbe su u međuvremenu smanjene na prijevaru i korupciju. Maccarrone tvrdi da je nevin i dok čeka suđenje radi kao volonter u manjem centru u Kataniji.
Prošle godine katanijski tužitelj Carmelo Zuccaro, udrugama je pokušao zabraniti spašavanje migranata i njihovo dovođenje na obalu Italije. U ožujku 2017., u intervjuu koji je dao za desničarski dnevnik Il Giornale, otkrio je da je država započela istrage protiv voditelja migrantskih kampova u kojima ekstremisti regrutiraju migrante koji čekaju rješenje svog zahtjeva za azil. "Postoje radikalizirani pojedinci koji privlače strance kako bi ih potakli na fundamentalizam", rekao je.
Strah od radikalizma zasjenio je činjenicu da kriminalne skupine odvode migrante na prisilni ili nisko plaćeni rad.
Ako njihovi zahtjevi za azil budu odbijeni migrant imaju pravo podnijeti žalbu. Ako ni tada ne uspiju, dobiju papir na kojem piše kako u roku od pet dana moraju napustiti zemlju, no ne piše na koji to način moraju učiniti. Oni koji su odbijeni, postaju laki mamci za bande koje rade unutar kampov, a koje plaća mafija kako bi dobila jeftinu radnu snagu. Zapošljavaju ih na poslovima s drogom i oružjem.
Jedan od tuženih, Salvatore Buzzi, kojega se tijekom istrage i prisluškivalo, ulovljen je kako se hvali s količinom novca kojega je zaradio na tražiteljima azila. Na snimci se čuje kako Buzzi doslovce pita svog suradnika: "Imaš li pojma koliko zaradim na migrantima?", a zatim odgovara: “Na njima zaradim više no što bih zaradio na drogi." Buzzi i njegovi suradnici u procesu koji je završio 2017. osuđeni su na desetljeća zatvora, no presude su im umanjene nakon žalbe.
Godine 2017. u gradu Isola di Capo Rizzuto, u kojem se također nalazi jedan od većih migrantskih centara, policija je uhitila 68 osoba, uključujući i lokalnog župnika. Istražitelji su otkrili da su kriminalci ukrali desetke milijuna eura javnih sredstava namijenjenih tražiteljima azila. Sve su to dodatni razlozi zbog kojih žene prodane u prostituciju imaju male šanse da će biti spašene. Njihov nestanak, naime, nitko ne prijavljuje.
Nigerijske djevojke koje su prokrijumčarene direktno njihovim gazdaricama u Napulju i drugdje prisiljene su seksom otplatiti veliki dug. Naime, i prije no što uopće počnu raditi dužne su oko 60.000 eura. Dio tog novca ide regruterima u Nigeriji, dio krijumčarima, a veliki dio nigerijskim bandama koje moraju platiti napuljskoj mafiji i drugim zločinačkim organizacijama na čijem su teritoriju žene prisiljene raditi. Postoje još i drugi troškovi, poput sobe, smještaja, odjeće i unajmljivanja mjesta na pločniku na kojem žene prodaju seksualne usluge. Ako pretpostavimo da je polovica od procijenjenih 11.000 Nigerijki koje su 2016. došle u Italiju bila vezana dugom u iznosu od 60.000 eura, profit na tim djevojkama iznosi više od 300 milijuna eura.
Za otplatu duga djevojkama je potrebno najmanje pet godina seksualnog ropstva. Nakon toga puštaju ih da odu, ali neke od njih i same postaju “madame”. Taj krug traje više od desetljeća.
