Kultura
3158 prikaza

'Razrezao sam si lice bocom, nije da se previše volim'

Karl Ove Knausgaard
Thomas Wågström
Čuveni norveški književnik Karl Ove Knausgård otkriva unutarnje demone koje je naslijedio iz odnosa s ocem

Proza je nešto gdje se može počinuti, kao što se može počinuti na nekom mjestu, pod stablom, ili na ležaljci u vrtu, to ima vrijednost samo po sebi. Zašto bi se uopće trebalo pisati o događajima? Tako razmišlja norveška književna senzacija Karl Ove Knausgård u petom dijelu svoje knjige memoarske proze provokativno naslovljene “Moja borba” (2009-2011), u kojoj na više od 3000 stranica podijeljenih u šest tomova iscrtava autogeografiju vlastitog života.

Pišući, kako sam kaže, iskreno i bez trikova, Knausgård je ispisao hrabar, po mnogima drzak, prikaz obiteljskog i društvenog života suvremenog sjevera Europe, koji mu je donio svjetsku slavu, a u Norveškoj epitet utemeljitelja suvremene nordijske hiperrealistične proze.

Napisao je još i romane “Izvan svijeta” (1998.) i “Vrijeme za sve” (2004.) te “Kvartet sezona” (2015-2016); “O jeseni”, “O zimi”, “O proljeću” i “O ljetu”. Peta knjiga “Moje borbe” obuhvaća četrnaestogodišnje razdoblje, od 1988. do 2002., koje je pisac proveo u kišnom vestlandskom gradiću Bergenu, a koje “nije ostavilo gotovo nikakav opipljiv trag, već samo nekoliko fotografija, sjećanje na pokoji događaj, i gomilu osjećaja”.

Norveška INDEKS SREĆE Life Norveška je najsretnija zemlja svijeta - koja je njihova tajna

Iz tog se nasljeđa razvila knjiga na više od 500 stranica upravo objavljena na hrvatskom u izdanju naklade OceanMore i prijevodu Anje Majnarić. Svojom je prozom svakako osigurao mirno mjesto za počinak milijunima obožavatelja diljem svijeta, no njegov je vlastiti unutarnji svijet za njega, kako sam ističe, zauvijek ostao poligon borbe za svakodnevno preživljavanje vlastitog života. Nakon što mu se raspao i drugi brak, svoje vrijeme dijeli između Švedske, gdje živi njegovo četvero djece, i Londona, gdje je našao novu ljubav. Negdje između te dvije točke koje trenutačno omeđuju njegov životni pravac, s piscem smo razgovarali o mnogim temama njegove borbe.

U petom dijelu “Moje borbe” fokusirate se na svoje spisateljske formativne godine, od pohađanja Spisateljske akademije, preko studija komparatistike i bezbrojnih neuspjelih pokušaja da napišete nešto dovoljno dobro da bude prihvaćeno i objavljeno. Ako znamo da je cijeli autobiografski niz koji čini “Moju borbu” rezultat procesa “čišćenja” života kroz suočavanje s demonima prošlosti, kakvu ste vrstu egzorcizma pokušali izvesti pišući o razdoblju obuhvaćenom ovom knjigom?

Mislim da se nisam pisanjem pokušavao nečega ‘riješiti’; želio sam otkriti što je to što me pokreće, razotkriti razloge svojeg ponašanja, odluka koje donosim, svojih izbora. Tu je riječ o potrazi za odgovorom na pitanje tko smo mi zapravo i kako smo postali to što jesmo. U mojem slučaju ključnu je ulogu imao autoritarni otac, koji je, čak i onda kad više nismo živjeli zajedno, nastavio dominirati mojim životom. Peti nastavak ‘Moje borbe’ bavi se mojim 20-im godinama života, a pisao sam ga kad sam već imao 40. To bi se razdoblje moglo opisati kao vrijeme ‘topljenja ledenjaka’: odjednom su se polako počeli nazirati vrhovi planina dotad prekriveni ledom. Taj je dječak uvijek bio sublimiran, a onda, naglo se našavši na otvorenome, jurnuo je u susret eksploziji slobode. No tu se zapravo ponajviše radi o neuspjehu, nemogućnosti bavljenja onim čime se zapravo želimo baviti; okovani smo silama koje ne razumijemo i ne prepoznajemo, ali ih svejedno bez razmišljanja i propitivanja prihvaćamo kao stanje stvari.

 | Author:
Iz današnje perspektive teško je zamisliti, no očajnička borba koju poduzimate do trenutka objave prve knjige još je jedna potvrda opravdanosti naslova vašeg memoarskog magnum opusa. Ali vama nije bilo dovoljno samo biti piscem, vi ste željeli postati veliki pisac. To vam je uspjelo tek kad ste odlučili “naprosto pisati istinu, bez ikakvih trikova”. No je li fikciju moguće pisati bez triko va? Koji su to fikcionalni trikovi koje sadrži vaša autobiografska saga?

Nisam siguran što točno mislite pod ‘trikovima’, ali naravno da u svakom pisanju postoji element manipulacije, nešto u što želite čitatelja svakako uvjeriti. Ključan je način na koji to nastojite postići; posegnete li za klišejima kako biste oslikali neku intenzivnu situaciju iz vlastitog života, čitatelj vam neće povjerovati, neće shvatiti. Za mene je najveći problem kod pisanja ‘Moje borbe’ bio taj što ni ja sam nisam mogao povjerovati ničemu što sam napisao dokle god sam se služio tradicionalnom formom romana; naprosto nije bila dovoljno elokventna. Ali čim sam odlučio da me zapravo nije briga za tu knjigu, za to hoće li je uopće itko ikad pročitati, knjiga se sama napisala. To je ono što svaki pisac nastoji postići, svatko želi da u njegovu priču čitatelj povjeruje, da to što je ispričao bude istina, bez obzira je li fikcionalno ili dolazi iz stvarnog života. Da bismo to postigli, služimo se raznim književnim metodama. Ali sve se one s vremenom istroše, izližu se kroz loše pisanu literaturu. Ono što sam ja pokušao je pisati na način da ne izgleda kao da koristim ikakvu metodu, što je samo po sebi, naravno, jedna vrsta manipulacije. Kad želim stvoriti sliku stvarnosti, svijeta kakav on doista jest, koristim se vrlo detaljnim opisima, razvijam naraciju, nastojim stvoriti neku vrstu prisutnosti, osjećaj kao da se nalazite unutar same priče a ne, primjerice, u kući iz priče. Ali na kraju je i to trik. Kad bih sad odlučio napisati sedmi nastavak ‘Moje borbe’, ponovno bi to bio jedan trik jer bih se, naravno, ponovno prisjećao nečega što sam odavno zaboravio, dakle, posegnuo bih za već postojećom metodom. Ali u vrijeme kad sam pisao ‘Moju borbu’, to još nije bila metoda, nisam o tome svjesno razmišljao, naprosto se razvilo u procesu pisanja. Većinu američkih filmova uopće ne mogu gledati upravo zbog te očite manipulacije, jer se točno vidi da žele u nama pritisnuti određene tipke, žele stvoriti određene osjećaje. S druge strane, jedan od meni najdražih filmo va je ‘Ples u tami’ danskog redatelja Larsa von Triera, i to upravo zato što je ekstremno manipulativan, jer točno vidite tu manipulaciju, ali se svejedno od nje ne možete obraniti i na kraju filma morate plakati. Ljudske osjećaje možete dotaknuti na razne načine, možete čak posegnuti za trikovima i manipulacijama, ali pritom morate biti vrlo pametni. A ja nisam pametan, ja sam samo vrlo izravan.

U knjigama i intervjuima često ističete da je jedino što ste ikad željeli i što želite – biti dobar čovjek. S tom mišlju zaključujete i peti nastavak ‘Moje borbe’. U koliko mjeri, osim borbe za pisanje i borbe za preživljavanje vlastitog života, knjiga nosi i taj teret borbe kojom pokušavate premostiti jaz između čovjeka kakav jeste i onoga kakav zapravo želite biti? Jeste li u tom svom naumu uspjeli – jeste li danas dobar čovjek?

Kad sam god sam sa sobom i postavim si to pitanje, jesam li ja dobar čovjek, čini mi se da jesam. Želim činiti dobro i mislim da to i činim, da činim sve što mogu kako bih bio dobar čovjek. Ali nismo sami u svijetu. Kad biste pitali moje prijatelje, obitelj i ljude oko mene, vjerujem da bi njihova priča bila posve drukčija. Mislim da me ne bi smatrali posebno dobrim, možda bi vam rekli da nisam osobito empatičan, vjerojatno da sam dosta opsjednut samim sobom, ne bi me opisali kao nekoga tko bi se rado latio posla i radio nešto za druge i slično. Nije baš da tučem ljude i činim zle stvari, ali čovjek je kompleksno biće, neke je stvari teško vidjeti, što i jest jedan od razloga za pisanje ili za čitanje knjige, jer vam to daje mogućnost da vidite sebe izvana.

Da, ja želim biti dobar čovjek, s tim sam krenuo u pisanje romana, ali čim počnete čitati ‘Moju borbu’, ubrzo otkrijete, kao što sam i ja sam otkrio nakon što sam napisao prvih nekoliko stotina stranica, da to uopće nije tako lako postići. Glavni lik moje prve knjige, ‘Izvan svijeta’, napisane prije ‘Moje borbe’, zarobljenik je emocija koji silno želi činiti dobro, ali na kraju ispada da čini zlo. Takvo nešto postoji i kod švedskog redatelja Ingmara Bergmana, posebno u poluautobiografskom filmu ‘Najbolje namjere’, za koji je napisao fantastičan scenarij o svojim roditeljima i njihovu lošem braku te užasnom odnosu s djecom. Ali stvar je u tome da doista imate najbolje namjere kreirajući dinamiku svojih odnosa s drugima. Mislim da se danas možda više nego u ‘Mojoj borbi’ pitam zašto je toliko teško biti dobar; toliko je različitih ljudi koji zahtijevaju različite stvari, imaju različite ambicije i želje, i ako ste preljubazni i popustite pod svim tim zahtjevima, nećete dobro završiti.

 | Author:
Dosta se bavite odnosom života i književnosti te književnošću kao prostorom bijega od života. Jedna od opcija o kojima razmišljate, i u petom dijelu “Moje borbe”, ali i u životu općenito, rušenje je mostova i kretanje ispočetka. Pokušavate li posredovanjem literature stvoriti nova sjećanja i koliko u tome uspijevate?

Da, nastojim se zagledati u svoja sjećanja i na neki ih način rekreirati. Ali sjećanja se s vremenom mijenjaju, prošlost ne stoji mirno, ona se kreće, a s njom se kreću i sjećanja. Sjećanja, između ostaloga, na podsvjesnoj razini, stvaramo i kako bismo razumjeli i opravdali sebe kakvi smo postali. Kad sam počeo pisati ‘Moju borbu’, odlučio sam da sve o čemu u njoj pišem mora dolaziti isključivo iz moje glave, da ne smije biti iz drugih izvora, da neću pitati prijatelje čega se oni sjećaju ili kako se nešto dogodilo, da neću čitati pisma ili dnevnike; da ću cijelu knjigu ispisati ‘iz sebe’. Pisao sam je između svoje 40. i 42. godine života; dakle verzija sjećanja u knjizi je ona verzija koju sam imao u toj dobi – danas bi ta verzija bila drugačija, jer sam deset godina stariji, i ponovno bi se promijenila kad bih se istim sjećanjima vratio sa 60 godina. Knjiga je jedna od mogućih verzija kojima pokušavam pronaći poveznice među različitim dijelovima svog života. Zapravo je to jedna potraga za identitetom, a identitet je spoj duše i sjećanja, onoga što mi mislimo tko smo – identitet je jedan lanac sjećanja. Znamo kako se zovemo i znamo gdje živimo, ali sve ostalo što čini naš identitet definirano je sjeća njima. Mogli bismo reći da je cijela knjiga jedno golemo sjećanje.

“Moja borba” je požnjela golem uspjeh diljem svijeta, a osobito u Norveškoj, gdje ju je pročitao svaki deseti Norvežanin i gdje se vaša književnost smatra prekretnicom u skandinavskoj fikciji, koja je pokrenula novi trend hiperrealistične proze. Je li književnost, u današnjem svijetu, kad praktički svatko može ispričati svoju priču putem bezbroj dostupnih kanala i mreža, postala tek produžetak društvenih medija?

Ne, rekao bih da je upravo suprotno. Društveni mediji bave se prezentacijom i reprezentacijom, onim što ciljano želite pokazati drugima. Književnost je upravo suprotna – ona se bavi onime što ne želite pokazati, onime što je skriveno u vama, a što ne možete drukčije iznijeti iz sebe osim kroz književnost. Takva je priroda književnosti. Ona je pokušaj pronalaska veza i razumijevanja, pronicanja u odnose koje imamo s drugim ljudima, kako se naš život ne bi svodio na puko postojanje. To nigdje drugdje ne možete pronaći. Ona omogućuje daleko fluentniju verziju povezanosti sa svijetom. Mislim da nam je književnost u tome smislu danas vjerojatno i daleko potrebnija nego prije, jer naprosto mora postojati neko mjesto na kojemu se možemo povezati sa stvarnim životom.

 | Author:
Svojim ste pisanjem dotaknuli mnoge tabue i srušili mnoge mitove o skandinavskom savršenom životu i društvu. Prema nekim podacima, Oslo je grad s najvećim brojem smrtnih slučajeva zbog predoziranja drogom u svijetu. Breivik se “dogodio” upravo u Norveškoj. Istodobno, skandinavska se društva smatraju uzorom za ostatak svijeta. Koja je slika prava?

To je dobro pitanje. Norveška je prošle godine proglašena najsretnijom zemljom na svijetu, čiji su stanovnici najsretniji ljudi. Mislim da je Norveška svakako odlično mjesto za život. Naravno, postoji i ona ‘druga’, ‘mračna strana’ norveškog načina života, društva, kulture. Baš kao što ste rekli, imamo problem s drogom, zatim, da – tu je i Breivik. I obje su slike ‘prave’. Ali mislim da je ideja ‘izvoza’ životnog modela norveškog društva potpuno besmislena jer je riječ o vrlo specifič nom društvu: to je golema zemlja u kojoj živi relativno malo ljudi – ima nas samo pet milijuna; praktički se svi međusobno poznajemo. Takvom je zemljom lako upravljati, lako je zaposliti se. A tu je, naravno, i nafta. Međutim, ja uopće nisam imao namjeru kroz ‘Moju borbu’ prikazivati neku određenu sliku Norveške; sve o čemu pišem naprosto je dio moje osobne potrage – ja pisanjem samo pokušavam razumjeti sebe, a budući da sam Norvežanin, onda se kroz to provlače kultura i društvo koji čine bitan dio mojeg identiteta. Zanimljivo je da ‘Moja borba’ nailazi na tako dobar prijem u toliko različitih zemalja, da ju jednako obožavaju čitatelji u Japanu, Sjedinjenim Državama i mnogim drugim zemljama čije su kulture potpuno različite od norveške. Tako da je u tom smislu norveška kultura ipak bitna za knjigu.

 | Author:
Na jednome mjestu u petom dijelu “Moje borbe” vaši likovi raspravljaju o kvaliteti književnosti i vi tvrdite da je Paško Patak u osnovi jednako dobar kao James Joyce. Slažete li se i dalje s tom ocjenom?

Ne! Ta knjiga pokriva razdoblje mojeg sazrijevanja iz mladića u muškarca. Pogledi na svijet i razmišljanja koja u njoj iznosim pripadaju tome čovjeku, ne meni danas. Da bih precizno oslikao sve ono što se u meni i oko mene odvijalo u to doba, morao sam se ‘vratiti’ u ondašnjeg sebe, promijeniti perspektivu, otarasiti se svega što je nastalo kasnije i ne pripada tome razdoblju. Naravno da i dalje volim Paška Patka, ali kad biste me pitali što bih radije odabrao ponijeti na pusti otok, ‘Paška Patka’ ili Joyceov ‘Uliks’, bio bi to svakako ‘Uliks’.

Vaša vas književnost prikazuje kao čovjeka koji se često ne uklapa, ali se očajnički želi svidjeti. Želite li da vas čitatelj voli? Razmišljate li ikad o čitatelju dok pišete?

Ne, nikad ne razmišljam o čitatelju. Kad bih razmišljao o čitatelju, neprekidno bih ga nastojao zadovoljiti i pisanje bi se svelo na ‘režiranje’ i usmjeravanje teksta u nekom određenom smjeru. Također, pokušavao bih sam sebe ograničiti. Na primjer, uvjerio bih sebe da nikako ne smijem udaviti čitatelja s 30 stranica teksta o mijenjaju pelena ili pranju podova; to je samo po sebi toliko dosadno da sasvim sigurno, da sam dok sam pisao imalo mislio na čitatelja, ništa od toga ne bih bio napisao.

Možda bih u tom slučaju bio napisao nešto daleko zanimljivije i uzbudljivije, ali to onda ne bi bilo ono što sam želio – a ja sam želio opisati život takav kakav jest, što nikako nisam mogao da sam iole razmišljao o čitatelju. Dok pišete, morate biti slobodni, ništa vas ne smije ograničavati, a preduvjet za to je da ne razmišljate o čitatelju. Ali upravo je to ono što će čitatelju kasnije otvoriti vrata u tekst, omogućiti mu da se u njemu prepozna, jer svi smo mi u mislima slobodni, bez ograničenja, a književnost je mjesto na kojemu sve to što se nalazi u vama na neki način postaje stvarno.

 | Author:
Gledajući unazad na to razdoblje i knjige koje su vam donijele svjetsku slavu, kako vidite sebe i svoje pisanje; kad nasumično otvorite neki od svojih romana, čini li vam se da ispunjavaju sve ono što ste imali na umu dok ste ih pisali?

Da! Možda bi bilo preciznije reći da odgovaraju onome što sam tad mislio da bi one trebale biti, a ne što sam imao na umu tijekom samog procesa pisanja, jer pisao sam strašno brzo, posvećeno, čak i naivno. Ali sve to je dio mene. Stvar je u tome da nisam ni imao nikakva očekivanja. Nisam očekivao da će to itko ikad stvarno pročitati. U tom smislu, uopće se ne mogu poistovjetiti s imidžem koji ‘Moja borba’ ima danas; nakon što je privukla golemu pozornost, nakon svih kritika, ta knjiga uopće nije moja knjiga. Unutra ima stvari od kojih mi može biti užasno neugodno, toliko da se sav zacrvenim od nelagode dok čitam, a nešto drugo stvorit će mi osjećaj ugode. To dvoje nekako živi rame uz rame. Intimno mislim da sve skupa nije zaslužilo toliku pozornost, ali mi je, naravno, drago da knjiga živi, dobar je osjećaj, zato sam je i napisao i toliko u nju uložio, jer sam želio da živi, knjige moraju imati život. Ali nisam to uopće očekivao.

Jednom ste rekli da je tekst poput baterijske svjetiljke usmjerene na nepreglednu planinu – vidljiv je tek mali dio, a ostalo je sve u tami. Pripovjedačevo je ime Karl Ove Knausgård i, nakon što pročita makar i jednu od vaših knjiga, čitatelj se osjeća kao da je Karl Ove netko koga osobno poznaje. No, znamo li ga doista? Kojega Karla Ovea mi poznajemo?

Mislim da poznajete moju dušu, moj glas, moj način razmišljanja, jer to je ono čemu dolazite jako blizu – to i jest smisao fikcije, otvoriti put do duše druge osobe. Ali kad biste me sreli u stvarnom životu, mislim da me ne biste doista ‘prepoznali’. Naravno, možda znate neke činjenice, primjerice da imam četvero djece. Ali ne znate ništa o tome tko sam ja zapravo; toga toliko ni nema u knjizi. Jedan mi je prijatelj rekao: ‘Ti si puno gori nego u knjizi i puno bolji nego u knjizi’, i mislim da je u pravu. Nemoguće je sve napisati niti je moguće baš sve razumjeti. Tako da – znate dio, ali ne sve!

 | Author:
Što je s ljubavlju? Iz knjiga proizlazi da je cijeli vaš život veliki pokušaj protjerivanja demona oca iz sebe i iz života. Je li i uporno samouništenje i gaženje ljubavi koje se provlači kroz “Moju borbu” dio toga? Jeste li pronašli svoj mir?

Da, pronašao sam mir. U dobroj sam vezi, sretan sam. Pronašao sam mir i sa sjećanjem na oca; mislim da ga sad bolje poznajem nego kad sam bio mlađi. Ta autodestruktivnost u knjizi koju spominjete povezana je sa svime u mojem životu. U meni je puno samoprezira, mržnje samog sebe, gađenja prema sebi. To je sasvim sigurno posljedica odnosa koji je prema meni imao moj otac – naravno, ne samo toga, ali u značajnoj mjeri. Sve to i dalje velikim dijelom nosim u sebi, samo što sam sad stariji; nije više isto kao kad sam imao 25 godina, kao u petom dijelu ‘Moje borbe’, gdje su svi ti osjećaji još strašno intenzivni i nemoguće im se othrvati.Te su traume imale i svoje fizičke manifestacije: razrezao sam si lice razbijenom bocom, radio razne opasne stvari, previše pio. Kad si mlad, sve je u tebi još snažno prisutno, ali to se kasnije sa sazrijevanjem promijeni. Mogao bih i sad zapasti u neko takvo raspoloženje, ali ne želim, čak sam i sretan. Nije baš da sebe cijelo vrijeme jako volim, sve je to neprekidno negdje u meni. Ali možda postoji i dobra strana toga što sve loše stvari koje nam se dogode u životu zauvijek ostaju u nama: u toj mogućnosti odmaka moguće je čak pronaći i određenu utjehu i ne bojati se promjene.

Malo ćemo preskočiti red pa spomenuti da šesti, i posljednji nastavak ‘Moje borbe’, koji u Hrvatskoj tek treba biti preveden, završava zaključkom da s krajem knjige prestajete biti pisac. Ipak, napisali ste poslije serijal od četiri knjige poznat kao “Kvartet sezona”, u kojemu ste ponovno vi glavni lik, ali ste se potpuno odmaknuli od pisanja o unutarnjem i okrenuli izvanjskom. Što vas je navelo da se ipak odlučite vratiti pisanju?

Nisam nikad namjeravao prestati pisati, samo nisam više želio biti pisac ‘Moje borbe’. Time se više nikako nisam želio baviti. Odlučio sam pisati eseje, novinske članke, filmske sce narije i slično. ‘Kvartet sezona’ bavi se konkretnim, materijalnim svijetom; to su tekstovi o predmetima i stvarima koje nas okružuju, dakle, nešto posve drukčije od ‘Moje borbe’. ‘Moja borba’ je knjiga jedne osobe koja iznutra, iz svojeg svijeta, gleda prema van; ‘Kvartet sezona’ je potpuno drukčije pisanje, ne iz introspektivne nego iz objektivne pozicije. Naprosto nisam mogao nastaviti pisati na način na koji sam pisao ‘Moju borbu’, koju sam pisao znajući točno što radim i zašto to radim. Koristiti ponovno isti recept nije imalo smisla – znao sam da moram nešto promijeniti. Tako je ovaj projekt ispao kao nešto što nema veze sa psihologiziranjem i unutarnjim previranjem ‘Moje borbe’; baš što mi je i trebalo – trebalo mi je da se maknem od svega što ima veze s tom knjigom. Ja svijet promatram kroz pisanje, na taj ga način doživljavam i proživljavam, tako da za mene potpuno prestati pisati naprosto nije opcija.

Pišete li nešto sad?

Da, roman, fikciju, nešto potpuno drukčije od svega što sam do sada napisao.

Važnu ulogu u vašem životu i pisanju ima i glazba. Jedan od likova u petom dijelu smatra da bi Bob Dylan trebao dobiti Nobelovu nagradu za književnost. Ispada da ste to dobro anticipirali. Je li konkretno Dylanova poezija imala kakvog utjecaja na vaše pisanje? Kao posebne utjecaje, među ostalima, spominjete Marcela Prousta, pa Ursulu Le Guin, Knuta Hamsuna. Kad biste sebe opisivali kroz likove iz knjiga koje najviše volite, koga biste odabrali?

Uopće se ne sjećam toga s Dylanom! Nikad ne slušam riječi pjesama, samo glazbu, tako da moram priznati da nemam pojma kakvi su Dylanovi stihovi. A što se tiče drugog dijela vašeg pitanja: rekao bih da u meni ima malo Joyceova Leopolda Blooma, a ostatak je definitivno Flaubertova Madame Bovary!

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.