Ne nalikuje vojniku i gnjavator, te dvije kvalifikacije stoje u izvještaju koji je zapovjednik satnije Velške kraljevske bojne podnio o Robertu Gravesu. Premda je to očekivao, Graves zbog navedenih nedostataka nije odmah poslan u Francusku, a profesionalni vojnik, pobočnik “Tibs” Crawshay, objasnio mu je kako će u Francusku moći tek kad iskroji bolje odijelo, ulašti dugmad i poradi na svojem vanjskom izgledu.

Onodobni vojnik, junak Prvog svjetskog rata, morao je biti primjerenog izgleda, uočljiv i sličiti vojniku. Naravno, morao je biti vješt, ali vještina je manje bitna. Barem je u tom trenutku tako izgledalo, jer ono što će postati sukob koji mijenja i lice i naličje modernog ratovanja tek se pomaljalo na površini.

Pogled s istoka U Kini misle da je Hrvatska hrabra i slobodna zemlja

Robert Graves je rođen 24. srpnja 1895. godine u obitelji irskog pjesnika Alfreda Percevala Gravesa, a u čast njemačkom podrijetlu majke Amalie često je prezimenu Graves dodavao i njezino, Von Ranke.

Tu će privrženost majci nekoliko puta u životu osjetiti vrlo nepodobnom - tijekom školovanja u elitnoj školi Charterhouse u kojoj ga, osim stoga što je kao pojedinac lošijeg imovinskog statusa od suučenika na školovanje dospio zbog stipendije, ismijavaju i zbog njegova njemačkog podrijetla. Drugi će se put to dogoditi u ratu, kad će Gravesu nenaklonjeni časnik proširiti glasinu kako je on zapravo brat zarobljenog njemačkog špijuna čije je kodno ime bilo “Carl Graves”.

Na bojište je Graves stigao odmah po završetku školovanja u Charterhouseu, na obuku se prijavio 11. kolovoza 1914., a zbog obiteljskog statusa i obrazovanja odmah je primio i poručnički čin. U 3. velšku kraljevsku bojnu prijavio se iako ga je na oksfordskom sveučilištu, zahvaljujući stipendiji, čekalo mjesto. Već je, kako zapisuje u knjizi “U rovovima”, krenuo u Harlesch i onda je Njemačka objavila rat Engleskoj.

Nitko, pa ni Graves, nije vjerovao da će sukob potrajati. Najavljen je vrlo kratak rat, a Graves je u svojim ratnim dnevnicima zapisao kako bi volio da sukob potraje barem do listopada ne bi li na taj način odgodio svoj odlazak na Oxford. Također, bio je uvjeren kako neće sudjelovati u bitkama i kako će se u kampu smještenom u Lancasteru najviše približiti prvoj crti.

Graves je tad, u kampu u koji su zatvarali i djecu, zapovijedao pedesetorici poručnika, a zbog električnog šoka izazvanog udarom munje tijekom jednog telefonskog razgovora nije se bio u stanju služiti telefonom bez mucanja i treskavice sljedećih dvanaestak godina. Vjerovao je kako će ta “ozljeda” biti jedina ratna memorabilija koju će sa sobom ponijeti i kako nikad neće doći do prve crte. Kako li se samo prevario...

Na francusko bojište s početka priče ipak je stigao, a ondje ga je zatečeno stanje osupnulo. Bilo je to, naime, još vrijeme časnog ratovanja, vrijeme kad su se ratovi još vodili ondje i tad te kada su, poneseni časnim osjećajima, pripadnici svih dobnih skupina željeli sudjelovati u ratu.

“Prilikom prijave u službu svi koji su bili prestari izdavali su se za prezrele tridesetogodišnjake, a svi maloljetnici izjašnjavali su se kao osamnaestogodišnjaci”, zapisuje Graves. Bilo je tamo ljudi koji nikad nisu pucali iz pušaka, a potpuno im nepoznate osigurače na granatama doživljavali su kao ukrase.

Našavši se na francuskoj bojišnici doživjeli su šok.

Oni se razumiju 'Prije će ljude miriti cajke, nego ovi bijedni rokeri'

“Buka topništva postajala je sve glasnija i glasnija. U jednom trenutku našli smo se među bitnicama. Na dvjestotinjak metara iza nas, s lijeve strane puta, salva od četiri granate naglo je prozujala ponad naših glava. Čahure su šištale prema istoku, ugledali smo crveni bljesak i začuli potmuli tutanj s mjesta na njemačkom teritoriju u koje su udarile. Proletjela nas je još jedna granata, svi smo se ponovno bacili na zemlju. Samo je nadnarednik Jonas ostao na nogama. ‘Osluškujte zvuk koji proizvode pa ćete znati gdje će udariti’, obratio se jedinici.”

Još je veći šok uslijedio u selu Cambrinu, kilometar i pol od prvolinijaških rovova. Tu su dobili poljsku opremu i respirator, prvi u Francuskoj, a sastojao se od jastučića gaze napunjenog vatom i natopljenog kemikalijama, koji je trebalo vezati preko usta i nosa. Bili su to, piše Graves, počeci rovovskog ratovanja, dani granata izrađenih od konzervi pekmeza i minobacača sastavljenih od plinskih cijevi. Još nisu bile poznate puške tipa Lewis, čelične kacige ili snajperski ciljnici, kao ni sve ostale kasnije usavršene tehnike.

Nastavak na sljedećoj stranici...

No sve će se uskoro promijeniti u bitki na Sommi koja će u potpunosti promijeniti tijek modernog ratovanja. Prvog srpnja 1916. godine započela je bitka na Sommi, koja će trajati 140 dana, u njoj će se boriti više od tri milijuna ljudi što će je učiniti najvećom bitkom na Zapadnom frontu, a broj žrtava koje će odnijeti iznosit će više od milijun (više od 650.000 mrtvih i ranjenih na britanskoj i francuskoj te oko pola milijuna na njemačkoj strani), čime će postati jednom od najkrvavijih bitaka u ljudskoj povijesti.

U toj su bitki, opisuje Graves, izgubili trećinu bojne i prije nego što je “priredba” počela, a on je bio jedna od žrtava. Čuo je eksploziju i osjetio kao da ga je netko snažno udario u lopatice, ali nije osjetio bol. Iako je, pogođen, pao, kako bi se zaštitio ponavljao si je, na francuskom, Nietzscheov stih: “Ne, ne možeš me ubiti”. I nisu ga ubili. Iako, bio je blizu smrti.

Bolje osobe Umjetnost liječi kriminalce: U zatvore uveli tečaj poezije

Jedan šrapnel pogodio ga je vrlo visoko u natkoljenicu, za dlaku je izbjegao kastraciju, a drugi mu je šrapnel u tijelo ušao pet centimetara ispod desne lopatice i izašao kroz prsa pet centimetara iznad desne bradavice. Nakon toga, piše, sjeća se da je namignuo bolničkom naredniku koji je viknuo: “Sašilo nam Gravesa, baš je!”, a potom su naredniku Crawshayu, kad je posjetio ambulantu, rekli da je za Gravesa igra gotova.

Ipak, sljedećeg je jutra još disao pa su ga ukrcali u kola za najbližu poljsku bolnicu u Heillyju, ali narednik Crawhay svejedno je, 22. srpnja 1916. godine, ispunio formular za izražavanje sućuti rodbini časnika. Graves je preživio, a tijekom rata je započeo i pjesničku karijeru objavivši 1916. godine prvu, u nas u tom obliku neprevedenu, zbirku poezije “Over the Brazier”.

U ratu je, također, stekao i vrlo dobrog, dugogodišnjeg prijatelja, kolegu pjesnika Siegfrieda Sassona, s kojim ga je, navodno, vezivalo više od običnog prijateljstva, a Pat Barker je čak na njihovu odnosu utemeljio također neprevedeni roman “Regeneration”. Glasine o Gravesovoj homoseksualnosti započele su još tijekom njegova srednjoškolskog obrazovanja kad je, na treninzima boksa, upoznao tri godine mlađeg učenika H. G. “Petera” Johnstonea, s kojim je započeo romantično prijateljstvo, a taj je skandal trenutačno doveo do pozivanja dva dječaka na razgovor u ravnateljev ured.

Je li ta mladenačka potreba za eksperimentiranjem, a ne strah od spolno prenosivih bolesti, kako navodi u memoarima, bila uzrokom Gravesova ustrajnog zaobilaženja francuskih bordela i ustezanja od užitaka u krilu francuskih djevojaka? Zna li se kako je Graves odmah nakon završetka rata požurio oženiti englesku slikaricu Nancy Nicholson, može se smatrati kako je razlog takvu, za onodobnog vojnika neuobičajenu ponašanju, ipak dvojak.

Za braka s Nancy vratio se na Oxford, preusmjerio na englesku književnost, ali studij nikad nije završio te je uspio steći samo mogućnost da poučava engleski u školama. Idiličan seoski život s Nancy, u kojem je mladi par neko vrijeme čak i vodio seoski dućan s namirnicama, prekinut je kad Graves upoznaje Lauru Riding, zbog koje ostavlja prvu ženu i njihovu djecu te se s Laurom, uz kraće prekide, nastanjuje na Mallorci sve do smrti 1985. godine.

Robert Graves je, bez zadrške možemo reći, pisac jednako aktualan i relevantan danas kao što je bio u trenutku vlastitog stvaranja. Što ga čini takvim? Riječ je o ideologiji sustava, a sustav nužno funkcionira na premisi ideologije koju većina vjerojatno ne podržava, ali je, isto tako, ni ne propituje. Zanimljivo je, međutim, kako u vremenima pušaka i bombi, vremenima isprovociranim ideološkim prijeporima i uplivima, ta ista ideologija biva ostavljena po strani, a do izražaja dolaze neke druge, ljudske kvalitete.

Mirela Priselac Remi "Zar ne mogu biti žena koju zanima politika, a da nisam dio neke strane?"

Ima li ih u današnjim ratovima? Sve manje i manje. Posve je, naime, sigurno koliko su onodobni ratovi u svojim sudionicima budili osjećaj muškog herojstva i junaštva te pobuđivali pitanje časti pa je tako Graves učionicu zamijenio frontom, a drugi pjesnik, također sudionik bitke na Sommi, Paul Éluard kod kuće je ostavio mladu, novopečenu suprugu Galu. Obojica su to učinila iz osjećaja domoljublja bitno drugačijeg od domoljublja kakvim ga se voli prikazivati danas. I tad i sad poučavani smo da se vojnici u ratu bore za pravdu i istinu. Samo što danas, stotinu godina kasnije, pravda i istina više nisu jednaki konstrukti.