Kultura
811 prikaza

Pjesnik ratnog pakla: 'Ne, ne možeš me ubiti!'

Bitka na Sommi
public domain
‘U rovovima’ opisuje tri ratne godine umjetnika koji je poput milijuna dospio u Prvi svjetsk rat zbog glupavog idealizma

Ne nalikuje vojniku i gnjavator, te dvije kvalifikacije stoje u izvještaju koji je zapovjednik satnije Velške kraljevske bojne podnio o Robertu Gravesu. Premda je to očekivao, Graves zbog navedenih nedostataka nije odmah poslan u Francusku, a profesionalni vojnik, pobočnik “Tibs” Crawshay, objasnio mu je kako će u Francusku moći tek kad iskroji bolje odijelo, ulašti dugmad i poradi na svojem vanjskom izgledu.

Onodobni vojnik, junak Prvog svjetskog rata, morao je biti primjerenog izgleda, uočljiv i sličiti vojniku. Naravno, morao je biti vješt, ali vještina je manje bitna. Barem je u tom trenutku tako izgledalo, jer ono što će postati sukob koji mijenja i lice i naličje modernog ratovanja tek se pomaljalo na površini.

Wang Jiaxin Pogled s istoka Kultura U Kini misle da je Hrvatska hrabra i slobodna zemlja

Robert Graves je rođen 24. srpnja 1895. godine u obitelji irskog pjesnika Alfreda Percevala Gravesa, a u čast njemačkom podrijetlu majke Amalie često je prezimenu Graves dodavao i njezino, Von Ranke.

Tu će privrženost majci nekoliko puta u životu osjetiti vrlo nepodobnom - tijekom školovanja u elitnoj školi Charterhouse u kojoj ga, osim stoga što je kao pojedinac lošijeg imovinskog statusa od suučenika na školovanje dospio zbog stipendije, ismijavaju i zbog njegova njemačkog podrijetla. Drugi će se put to dogoditi u ratu, kad će Gravesu nenaklonjeni časnik proširiti glasinu kako je on zapravo brat zarobljenog njemačkog špijuna čije je kodno ime bilo “Carl Graves”.

Na bojište je Graves stigao odmah po završetku školovanja u Charterhouseu, na obuku se prijavio 11. kolovoza 1914., a zbog obiteljskog statusa i obrazovanja odmah je primio i poručnički čin. U 3. velšku kraljevsku bojnu prijavio se iako ga je na oksfordskom sveučilištu, zahvaljujući stipendiji, čekalo mjesto. Već je, kako zapisuje u knjizi “U rovovima”, krenuo u Harlesch i onda je Njemačka objavila rat Engleskoj.

Nitko, pa ni Graves, nije vjerovao da će sukob potrajati. Najavljen je vrlo kratak rat, a Graves je u svojim ratnim dnevnicima zapisao kako bi volio da sukob potraje barem do listopada ne bi li na taj način odgodio svoj odlazak na Oxford. Također, bio je uvjeren kako neće sudjelovati u bitkama i kako će se u kampu smještenom u Lancasteru najviše približiti prvoj crti.

Robert Graves | Author: public domain public domain

Graves je tad, u kampu u koji su zatvarali i djecu, zapovijedao pedesetorici poručnika, a zbog električnog šoka izazvanog udarom munje tijekom jednog telefonskog razgovora nije se bio u stanju služiti telefonom bez mucanja i treskavice sljedećih dvanaestak godina. Vjerovao je kako će ta “ozljeda” biti jedina ratna memorabilija koju će sa sobom ponijeti i kako nikad neće doći do prve crte. Kako li se samo prevario...

Na francusko bojište s početka priče ipak je stigao, a ondje ga je zatečeno stanje osupnulo. Bilo je to, naime, još vrijeme časnog ratovanja, vrijeme kad su se ratovi još vodili ondje i tad te kada su, poneseni časnim osjećajima, pripadnici svih dobnih skupina željeli sudjelovati u ratu.

“Prilikom prijave u službu svi koji su bili prestari izdavali su se za prezrele tridesetogodišnjake, a svi maloljetnici izjašnjavali su se kao osamnaestogodišnjaci”, zapisuje Graves. Bilo je tamo ljudi koji nikad nisu pucali iz pušaka, a potpuno im nepoznate osigurače na granatama doživljavali su kao ukrase.

Našavši se na francuskoj bojišnici doživjeli su šok.

Đorđe Matić Oni se razumiju Kultura 'Prije će ljude miriti cajke, nego ovi bijedni rokeri'

“Buka topništva postajala je sve glasnija i glasnija. U jednom trenutku našli smo se među bitnicama. Na dvjestotinjak metara iza nas, s lijeve strane puta, salva od četiri granate naglo je prozujala ponad naših glava. Čahure su šištale prema istoku, ugledali smo crveni bljesak i začuli potmuli tutanj s mjesta na njemačkom teritoriju u koje su udarile. Proletjela nas je još jedna granata, svi smo se ponovno bacili na zemlju. Samo je nadnarednik Jonas ostao na nogama. ‘Osluškujte zvuk koji proizvode pa ćete znati gdje će udariti’, obratio se jedinici.”

Još je veći šok uslijedio u selu Cambrinu, kilometar i pol od prvolinijaških rovova. Tu su dobili poljsku opremu i respirator, prvi u Francuskoj, a sastojao se od jastučića gaze napunjenog vatom i natopljenog kemikalijama, koji je trebalo vezati preko usta i nosa. Bili su to, piše Graves, počeci rovovskog ratovanja, dani granata izrađenih od konzervi pekmeza i minobacača sastavljenih od plinskih cijevi. Još nisu bile poznate puške tipa Lewis, čelične kacige ili snajperski ciljnici, kao ni sve ostale kasnije usavršene tehnike.

Nastavak na sljedećoj stranici...

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.