Kultura
910 prikaza

'Prije će ljude miriti cajke, nego ovi bijedni rokeri'

Đorđe Matić
PROMO
Pjesnik i prevoditelj Đorđe Matić o slavi i padu domaće popularne kulture

Knjigu poput "Tajnih veza" Đorđa Matića, pjesnika, esejista i prevoditelja, rođenog Zagrepčanina koji već dugo živi u Nizozemskoj, nećete lako pronaći. Matić radi stvari koje si mogu priuštiti samo puno veće kulture; pojednostavljeno govoreći, dok mi u pop ili rock pjesmama vidimo samo zvučnu kulisu, on, poput Sherlocka Holmesa, uvijek kaže: "Dragi moj Watsone..."

U knjizi 'Tajne veze', između ostalih stvari, bavite se kod nas jedinstvenom analizom stihova popularne glazbe. Široka publika najčešće ih je naučila doživljavati krajnje površno, ali vi im radi se, dakako, o vrhunskim (kant) autorima – pristupate kao ozbiljnoj knjževnoj vrsti...

Nije problem u publici, naprotiv – ona doživljava pjesme često mnogo dublje i točnije od ovih koji bi trebali biti zaduženi za čitanje i interpretaciju. Običan svijet najčešće ne zna svjesno ili metodično iščitati pjesme, no s njima komunicira prisno i toplo, kako se radi sa svime što ti je intimno važno. A što se kritike tiče, da ne solim pamet sad, pa još ovako iz daljine, ali s njom je kao i uvijek i u svemu kod nas: onako kako ovdje svaki put potraje da se uhvati korak sa svijetom – baš kao što smo u nekim stvarima znali biti i ispred njega, da ne povjeruje čovjek – tako je i u ovome.

Na Zapadu je čak i nekadašnja elitna kultura shvatila da je popularna muzika poseban, zaseban jezik sa svojim pravilima i poetikom i tamo je odavno postalo jasno da je pop glazba u svojoj naizgled neambicioznoj formi u stanju stvoriti strahovite napetosti i istinske estetske domete. Ozbiljni autori su još od početka 20. stoljeća, iz svoje naročite skrivene pozicije, pravili hitove za kratku upotrebu, a eto pokazalo se da su neke od tih pjesama 'trajnije od mjedi'.

Je li u tom smislu pop glazba u svojim najboljim izdanjima – postala izvorište nove poetske klasike?

Đorđe Matić | Author: PROMO PROMO

Bez ikakve sumnje. Evo vam Dylana sa svojim Nobelom prošle godine. Tko ne vjeruje ili sumnja u njegove pjesničke sposobnosti neka uzme samo 'Mr. Tambourine Man' ili 'Like A Rolling Stone' te malo prouči formalne estetske i prozodijske osobine. Kod nas je stvar još sretnija bila u jednom periodu: tu su ozbiljni pjesnici stvarali na glazbu, autori mnogo pismeniji i načitaniji od većine zapadnih u istom, kantautorskom, žanru.

Osobito cijenite Arsena, ali i Gibbonija, Stipišića, Zuppu...

O tome govorim. Arsen je tu prvi, on je ionako 'primus inter pares'. Dakle: da, pjesnik, glazbenik – ali i intelektualac, čovjek kulture. To je u anglosaksonskom svijetu i danas rijetka stvar. Isto se odnosi na Stipišića starijeg i Zuppu, naravno. Gibonni je negdje baštinik sve trojice, iz svojeg kuta i senzbiliteta – prvo je morao proći rock'n'roll kao dječju bolest naše generacije i tek tad se pronašao u jeziku koji mu je najbliži. Prošao preko svijeta da se vrati doma, kao i svi dobri uostalom.

Zašto ste počeli pisati tu vrstu eseja?

Bio sam frustriran time koliki se teritorij ostavlja neistraženim te jednako tako umoran od blebetanja i distancirane, gluhe, štreberske kritike, kao i od naličja takvoga stila – pomahnitale subjektivnosti i neodgovornosti većine koja bi tobože htjela pisati o glazbi – stihova se naime gotovo nitko nije dodirivao, ni novinska ni akademska kritika. Istodobno, tolike stvari su prolazile pored njih, pored ušiju im, a šteta je ostaviti toliku ljepotu i problemske stvari nedirnutima. Prije svega i na kraju svega uvijek su strast i fascinacija. To me vodilo nekad, kad sam počinjao slušati i misliti taj svijet, i vodi me i sad.

U vašoj knjizi su portreti četiri velike zvijezde YU pop rocka, uhvaćene u neobičnim, dramskim momentima... O čemu je riječ?

Htio bih ostaviti publici da otkrije sama i pročita o kome se radi, no zapravo je jednostavno i lako pogoditi. Svatko tko se malo sjeća tadašnje scene, ako se pokuša sjetiti četiri najutjecajnije ličnosti, vjerojatno će pomisliti na iste, bez pogreške. E, o njima sam pisao i o svojim neobičnim susretima s njima, odnosno u slučaju jednog i o njegovu verbalnom (is)padu, u međuvremenu zaboravljenom ili pametno istisnutom, da se ne vidi. Muharem Bazdulj napisao je da se ovi eseji čitaju kao fikcija. A eto dogodilo se u stvarnosti tako. Kad spominjem padove nekih od ovih ličnosti, interesantno je na liniji jedne duboke i izgleda naopake unutarnje logike: onaj koji mi je bio najbliži nekad, pao je najgore.

Strašna je slika tog bivšeg idola milijuna kako pleše uz štangu...

On se u stvari naslonio uz štangu za striptizete u jednom roterdamskom klubu jer je bio tako pijan da nije mogao ni sjediti na barskoj stolici s koje je pokušavao pjevati i čitati stihove. Pada mi napamet da je imao stih: 'I nas će k'o naše očeve – zbog viših ciljeva nabiti na kočeve'. I ta štanga mi je djelovala kao kolac za nabijanje, sasvim u skladu s arhetipskim mjestom kulture. Možda je nemoralno od mene, i još u onakvo vrijeme, ali taj mi je susret pao teže od mnogih drugih realnih i općih društvenih užasa i padova, koji spadaju u vidljive i bitne.

Dojmljiva je i slika Halida Bešlića koji je 'usred tipičnog derneka odjednom utišao cijelu salu, pjevajući poneseno izmiješanoj publici svega godinu-dvije nakon katastrofe: '...samo zbog tebe, Beograđanko mala...' – dok su se u publici naglo spuštale neke od glava...'.

Da, to je zaista tako bilo. Snaga dobrote bogumilskog nasljedstva, pored osobnih, individualnih crta pjevačevih nemam drugo objašnjenje. Takozvana narodna glazba i inače ima u sebi veći potencijal oslobođenja, pročišćenja, ili zlouporabljenim pojmom – katarze, u odnosu na druge žanrove. Onako kako je propao rock 'n' roll i njegov pretpostavljeni, a krivo procijenjeni kapacitet za smirivanje ili smanjivanje zla, za inteligenciju i humanost, tako se nakon svega pokazalo da je ta ocrnjena narodna glazba, optuživana za okupljanje i uniformiranje masa, u stvari nešto s mnogo većom sposobnošću da pomiri i zbliži posvađane ljude.

Rokeri su se u teška vremena pokazali jednakim bijednicima kao i predstavnici svake druge grane ljudskog djelovanja, a sve kao otvorena pljuska našoj nekadašnjoj idealizaciji stila i ličnosti koje su ga donijele i predstavljale u najboljim trenucima. Nakon svega, Boris Buden piše apologiju Silvani Armenulić, a ne Ekatarini Velikoj, i za to ima razloga, a djeca sa suprotnih strana danas se nalaze na liniji pjesama žene ratnog zločinca i kriminalca. I razumiju se odlično – napokon jer idu preko traume, a ne lakšim putem. Istodobno, Partibrejkersi pjevaju ode 'mračnom žičkom vladiki', kako je napisao Krleža – prave pjesme na tekstove Nikolaja Velimirovića.

Na sceni više nema veličina poput Bijelog dugmeta, Azre, Riblje čorbe... Je li vrijeme titana prošlost?

Apsolutno. Bilo pa nema. Kulture svugdje idu u mijenama velikih napona, idejnih i kreativnih, i spuštanja, deziluzije i autorske ispražnjenosti i nevažnosti. Tako se dogodilo i ovom dijelu kulture. Ponekad ni sam ne vjerujem koliko je stvaralačkog elana, ljubavi i dosega bilo u tako kratkom periodu zapravo. I kako se to sve brzo rasulo. Precijenili smo čitavu stvar i pravo nam budi. Kad se raspala zajednička država, rock 'n' roll je već neko vrijeme bio u ozbiljnoj krizi, dobro pamtim to, i već tad su umjesto velikih imena i ambicija stigla manja, ponekad interesantna i kvalitetna, no neusporedivo manjih potencijala i još manjih dometa. Nekako kao i države nastale tad.

Postoji li danas zajednički kulturni prostor na tlu bivše države i srodnih jezika?

Đorđe Matić | Author: PROMO PROMO

Postoji, ali kao da bi bolje bilo da ga nema, kad vidim tko ga sve zagovara. Smiješno mi je bilo vidjeti oko ove nedavne takozvane Deklaracije – to da se radi o jednom jeziku inzistiraju i neki beogradski potpisnici, a režite me gdje sam najtanji ako, osim Ranka Bugarskog, dakako, ijedan zna pogoditi refleks jata.

Kad to spominjete, kako to da frazu 'buđav lebac', kako ste pokazali u jednom eseju, na identičan način razumiju publike koje nisu izrasle, kao jugoslavenske generacije, u jednom kulturnom i političkom protoru?

Zato što su neopterećene i pametnije u svojoj dešperaciji od starijih. Oni su u formativnim godinama, u ranim danima prošli najnižu točku zagađenja i cinizma, i odatle se može samo naviše, nikako još niže. Eros koji postoji između dvije ovdašnje najveće kulture neshvatljivo je jak i to ne može do kraja nitko objasniti. Možemo i trebali bismo štoviše to samo primijetiti, upozoriti na fenomene, pa pokušati približiti. Literarno-esejistički pristup, jer je okrenut detalju, a ne generalnom i pravilima, vjerujem da je dobar način.

Je li pop glazba, uzeta u širem smislu, spremna nadomjestiti manjak važnosti klasične lirike...

Kad su u pitanju dobri tekstovi nema tu razlike u kvaliteti. Ipak, to su dvije razine i dva jezika koji funkcioniraju različito. Muzika poezije koja stoji sama po sebi, i čija važnost ne može nestati osim ako ne nestane svijet, i tekstovi pisani za pjevanje različite su kategorije, pišu se i stvaraju drugačije, i namjerom i samim vlastitim bićem, postojanjem. Ponekad se dodiruju i miješaju, ali ostaju odvojeni, kako i treba. Tako su i pop-glazba i klasična lirika također dva neusporedivasvijeta, odvojena zauvijek.

Vi ste bili spiritus movens 'Leksikona Yu mitologije'. Ta je knjiga doživjela veliki uspjeh. Zašto nema novih izdanja?

Ne znam, iz toga sam se povukao odavno. Gotovo isti razlozi koji su razbili i zemlju o kojoj knjiga govori, pojavili su se i oko projekta. On je svejedno obavio svoju funkciju kroz nekoliko uspjelih dijelova i namjera. Danas je, ironično, u modi upravo ono od čega su toliki u panici okretali glavu tad, ili pokušali obezvrijediti, bagatelizirati sve.

Simptomatično je zato, što se valjda događa svima koji kreću prvi, da sad kad je popularna kultura one zemlje postala opća stvar osobno je više ne mogu vidjeti. Izraubana je, potrošena uglavnom, i odbojna jednako kao i način na koji se uzima, jednako kao i naopaka komunikacija publike i elite s njom. Vraća se u zadnje vrijeme čak i ideja same zemlje gdje je ta kultura nastajala, a ja eto imam golemu krizu te ideje, razmišljam o njezinim lošim stranama, jednostavnije rečeno.

Napisali ste da – 'nemamo još ni blizu dešifriranu kulturu zemlje koja kao bauk, kao trajni fantom lebdi nad svime'. Koja je funkcija te 'Denkverbot', zabrane mišljenja?

Funkcija je u potiskivanju traume i održavanju najvećeg tabua, dakako. Sve može danas u međuvremenu – i socijalizam ('s ljudskim licem'), i neomarksisti i anarhizam, i Occupy i Che Guevara – jedino 'ona riječ na j', da se poigram, trajno je traumatska, ona je uistinu bauk. I dobro da je tako. Kako god je poduhvate – kad prave neman od nje, kad njome prijete i ucjenjuju, kad naprotiv relativiziraju i podcjenjuju, kad izmišljaju i falsificiraju, reduciraju ili precjenjuju, ona stalno izmiče i vraća se.

Naravno, zato što postavljaju krive premise kako bi dobili krive odgovore – a simptom, vidi, na mjestu, ne miče se. Za prava pitanja nemaju snage ni hrabrosti, otkud im. I što bi onda nego zabranili čitavu stvar pa će ona tako možda nestati. Neće. Znamo iz psihologije da nema prečice u rješavanju osobnih trauma jednako tako ni kolektivnih. Pogotovo kad si baš onaj koji ju je sam stvorio, kad si joj bio uzročnikom.

U knjizi je jedna bekonačno originalna, dopadljiva slika. Pišete da samo naši emigranti rade jednu neobičnu gestu, zaližu cigaretu prije paljenja. To niste vidjeli nigdje u svijetu. Ispričajte mi neku priču o tome... Imate li objašnjenje?

Većima i boljima su dopali veći i bolji simboli kulture, a nama je jedva i ovo dopalo, da parafraziram Kanjoša Macedonovića. Kad nisi imao što drugo, ni knjiga, ni afirmiranih djela, ni ugleda, kad si raspršen identitetski i ne znaš ni tko si, uvijek se pojavi neka mala točka, nešto sitno, a originalno i autentično, oko čega će se okupiti pripadnici zajednice ili se pak nastaviti dijeliti. Nešto kao hitchcockovski 'mcguffin' – objekt ili pojava koja motivira likove i radnju dalje. Kod nas je to bila ta gesta lizanja cigarete – i kao unutra, među nama samima, i prema svijetu u kojem smo se našli.

Mi smo se prepoznavali po ovoj gesti kao životinje, nekad s toplinom, nekad s opasnošću, kao i u svemu. Naši domaćini stalno bi nas pitali zašto to radimo, a mi stalno objašnjavali, iako nitko nema točnog odgovora jedino kvazifizikalno 'objašnjenje' bilo je da tako 'dulje traje'. Kakva dobra metafora ondašnje neimaštine. Volim tu gestu u njoj je priča o nama, a zahvaljujući pričama preživjela su se neka gadna vremena, najgora.

Kakav je život u egzilu, s jednom nogom u matičnome moru kulture, a s drugom u oceanu?

Jedini koji znam, gotovo mogu reći toliko, naime, već traje. Inspirativan je, dok god je te raspetosti ona je živa i potentna, daje mogućnost više perspektiva i uvida. Brodsky o tome odlično piše – možeš s distance pokušati sudjelovati u svojoj kulturi, baviti se njome s vječnom žeđi odsutnoga, a možeš i pokušati zaplivati u golemom oceanu svjetskih kultura, biti vrednovan po onome što stvaraš, bez konteksta i konotacija mjesta iz kojega si došao. Malo jest konfuzno ponekad, ali se zato dobro radi.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.